Sapfa (grčki Σαπφώ, Sapphṓ, latinski Sappho), grčka pjesnikinja (Mitilena, otok Lezb, VII. st. pr. Kr.). Uz Alkeja i Anakreonta glavna je predstavnica grčke monodijske lirike. Pripadala je aristokratskim krugovima i dio života provela u progonstvu na Siciliji. Oko sebe je prikupila društvo djevojaka i bila na čelu neke vrste zavoda u kojem su djevojke stjecale pouku u pjesništvu, glazbi, plesu i gdje je Sapfa kao svećenica njegovala kult muzâ, Afrodite i haritâ. Način toga druženja te njezina poezija bili su povodom za nastanak mitova o njezinu životu (ljubavi prema ženama, samoubojstvu zbog ljepotana Faona koji je odbacio njezinu ljubav i dr.). Lirika joj je duboko osjećajna: jednostavnim jezikom iznosi ljubavni zanos i patnju, pokazuje smisao za ljepotu prirode, a katkada i za vedar humor. Već je u antici uživala velik ugled te su ju nazivali desetom muzom. Od 9 knjiga različitih pjesama, većinom himni, ljubavnih pjesama i epitalamija (svadbenih pjesama), sačuvane su samo dvije pjesme i obilje ulomaka te nekoliko epigrama. Pisala je eolskim dijalektom, a njezin je najpoznatiji metrički izraz strofa koja je po njoj nazvana (→ sapfička strofa). Bila je jedan od glavnih Horacijevih uzora. Premda stoji u početcima europske lirike, svojim je produbljenim poznavanjem ljudske ljubavne intime dosegnula i njezine vrhunce. Sapfino pjesništvo kao i legende o njezinu životu nadahnuli su mnoge književnike i glazbenike.
