zviježđe, imenovani dio nebeske sfere koji sadrži prepoznatljiv sklop zvijezda (obično obris životinje, mitološkog bića ili nekog predmeta) ograničen s pomoću uzajamno okomitih lukova u smjeru rektascenzija i deklinacija kako je odredio (1928) Međunarodni astronomski savez (IAU).
Najstariji zvjezdani katalog potječe od babilonskih astronoma i obuhvaća još starija astronomska znanja. Zviježđa zodijaka definirana su oko šest stoljeća prije Krista. Grčki astronomi su usvojili babilonski sustav oko IV. st. pr. Kr. Klaudije Ptolemej u II. st. u Almagestu detaljno je opisao 48 zviježđa od kojih je većina ostala do danas: Andromeda, Bik, Blizanci, Cefej, Centaur, Djevica, Dupin, Eridan, Herkul, Jarac, Južna kruna, Južna riba, Kasiopeja, Kit, Kočijaš, Labud, Lav, Lira, Mali medvjed, Mali pas, Oltar, Orao, Orion, Ovan, Pegaz, Perzej, Rak, Ribe, Sjeverna kruna, Strelica, Strijelac, Škorpion,Trokut, Vaga, Veliki medvjed, Veliki pas, Vodena zmija (ženska), Vodenjak, Volar, Vrč, Vuk, Zec, Zmaj, Zmija, Zmijonosac, Ždrijebe. Među nazivima zviježđa nalaze se opća imena ljudi i životinja (svjedočeći o stočarskom i lovačkom zanimanju), careva i heroja uzdignutih na mitološku razinu, vodenih bića (svjedočeći o zanimanju pomoraca za zvijezde). Zviježđem je u antici smatrana skupina sjajnijih zvijezda, a ne dio površine nebeske sfere, kao danas. Imena Ptolemejevih zviježđa latinizirana su imena preuzeta od Grka, a Grci su ih prilagodili svojoj kozmologiji i jeziku na temelju naziva korištenih u prethodnim civilizacijama. U srednjem vijeku zviježđe je dobilo geometrijski smisao i zauzimalo je cijelu površinu na kojoj se nalazio prepoznatljivi lik. U XVIII. st. zviježđima je obuhvaćena cijela nebeska sfera. Najveće zviježđe iz Ptolemejeva popisa, Brod Argo, rastavljeno je u tri nova zviježđa: Jedra, Kobilica i Krma. Berenikinu kosu, koja je prije bila smatrana dijelom Lava, uveo je njemački kartograf Caspar Vopel u XVI. st. Petrus Plancius 1598. dodao je četiri zviježđa: Golubicu, Jednoroga, Križ i Žirafu. U zvjezdanom atlasu Uranometrija, 1603. Johann Bayer je oblikovao 12 novih zviježđa južnoga neba: Feniks, Indijanac, Južni trokut, Kameleon, Muha, Paun, Poletuša, Rajska ptica, Tukan, Vodena zmija (muška), Zlatna riba, Ždral. Nazivi zviježđa odabrani su tako da odražavaju život u južnim krajevima. Autori naziva su nizozemski pomorci Pieter Dirkszoon Keyser (1540–96) i Frederick de Houtman (1571–1627). Bayer je imenovao 1564 zvijezde s pomoću grčkoga alfabeta i genitiva od naziva zviježđa (Bayerove oznake). Ti se nazivi koriste i danas. Johannes Hevelius definirao je 12 zviježđa, od kojih je prihvaćeno 7: Gušterica, Lisica, Lovački psi, Mali lav, Ris, Sekstant, Štit. Nicolas Louis de La Caille u djelu Južno zvjezdano nebo (1763), definirao je daljnjih 14 zviježđa južnog neba: Dlijeto, Kemijska peć, Kipar, Kompas, Kutnik, Mikroskop, Mrežica, Oktant, Sisaljka, Slikar, Stol, Šestar, Teleskop i Ura. Većina naziva odražava sprave važne za pomorska putovanja. Time je s 88 zviježđa obuhvaćena cijela nebeska sfera. Međunarodno prihvaćena imena svih zviježđa, osim jednoga (Dorado, iz španjolskoga), jesu latinska, a pripadnost objekta danomu zviježđu označuje se genitivom.
