jazz [æz] (džez) (engl.), naziv kompleksne glazbene forme ili stila koji se potkraj XIX. stoljeća razvio iz tradicijskih napjeva afričkih crnačkih robova na jugu SAD-a. Glazba koju su izvodili po sjećanju postupno se mijenjala i poprimala utjecaje nove domovine. Dio njihove svakodnevice bile su radne pjesme, kao izravno nasljeđe pradomovine, ali i blues, nastao iz potrebe za novim glazbenim izražavanjem. Suočeni s drukčijim viđenjem religije, stvorili su vlastite duhovne pjesme – spirituale i gospele. U spoju s funkcionalnim harmonijama svojstvenima zapadnjačkoj glazbi razvio se jazz, koji odlikuju improvizacija, sinkopirani ritam, naglašavanje lake dobe, upotreba tzv. blue note (sniženoga stupnja ljestvice koji stvara specifičan blues-zvuk) i upotreba modusa (starocrkvenih ljestvica).
Jazz se razvijao u nekoliko faza. Od bluesa i ragtimea potkraj XIX. stoljeća prerastao je oko 1910. u neworleanski jazz ili stil dixieland, koji je prvi istaknuo važnost skupnog improviziranja. Nastao je na ulicama, u noćnim klubovima i barovima New Orleansa, grada u kojem su se sastale mnoge kulture, od afričkih do europskih, ali i parobrodima koji su plovili Mississippijem. Odredili su ga Jelly Roll Morton i skupine kao New Orleans Rhythm Kings, a najvažniji mu je predstavnik bio Louis Armstrong. Tipičan sastav tvorili su ritamska sekcija i puhači – trubači, klarinetisti i trombonisti, čije se muziciranje temeljilo na improvizaciji. Iz New Orleansa jazz se proširio prema Chicagu i New Yorku. Postupno su ga prihvaćali i bijeli glazbenici, a njihova je glazba poznata pod nazivom dixieland. Početkom 1930-ih razvio se u stil swing.
Eru swinga odredili su veliki ansambli (big bands), kompleksni aranžmani i solisti koji su se izmjenjivali u improvizaciji, predvođeni velikanima kao što su Fletcher Henderson, Duke Ellington, Benny Goodman, Glenn Miller, Woody Herman i Count Basie. Sastav big bendova činili su trube, saksofoni i tromboni (s tri ili četiri svirača u sekciji), poduprti ritamskom sekcijom koja se sastojala od kontrabasa, glasovira i bubnjeva. Repertoarom je prevladavala plesna glazba, pa je jazz u tim sastavima prvi put postigao komercijalni uspjeh. Bilo je to zlatno doba jazz-orkestara, koji su se razlikovali prepoznatljivim zvukom i stilom sviranja. Izvedbe su postale profinjenije, a zbog velikoga korpusa nužne su bile glazbena naobrazba i disciplina, iako su i dalje važnu ulogu imali solisti – improvizatori i pjevači. Sviralo se iz nota, a sve veću ulogu preuzimali su skladatelji i aranžeri. Često su upravo oni bili zaslužni za uspjeh pojedinih orkestara. Jedan od najznačajnijih aranžera rane ere swinga bio je Fletcher Henderson, koji je vodio najveći orkestar. Svoju slavu Benny Goodman može zahvaliti upravo Hendersonovim aranžmanima. Najpoznatiju skladbu iz Ellingtonova repertoara, himnu njegova orkestra »Take the A Train«, napisao je njegov stalni suradnik, skladatelj i aranžer Billy Strayhorn.
Suprotstavljajući se komercijalizaciji swinga, skupina glazbenika koju su predvodili Charlie Parker, Dizzy Gillespie i Thelonious Monk stvorila je oko 1940. novu fazu jazza, tzv. bebop. Odlikovali su ga mali ansambli (ritamska sekcija s trubom ili saksofonom) s virtuoznim sviračima koji su davali prednost sviranju u brzim tempima. Bebop je donio veću slobodu izražavanja i značaj individulnog pristupa. Za razliku od profinjena, glatkoga tona swinga, bebop se svirao oštrim, »nazubljenim«, nervoznim tonom. Improvizacije su postale složenije i duže. Zahtijevao je pozornije slušanje, pa je izgubio publiku kojoj je jazz bio pukom zabavom. Početkom 1940-ih u New Yorku u jazz počinju snažnije prodirati elementi latinoameričke glazbe. Prvi predstavnici toga smjera, nazvanoga afrokubanski ili Latin jazz, glazbenici kubanskoga podrijetla Mario Bauzá i Frank Grillo zvan Machito, obogatili su jazz-instrumentarij novim glazbalima, uglavnom latinoameričkim udaraljkama, a glazbu latinoameričkim ritmovima i melodijama. Grillo je utjecao na Stana Kentona (skladbe »Machito«, »The Peanut Vendor«), a suradnja bebopera Dizzyja Gillespieja i kubanskoga bubnjara Chana Poza rezultirala je, među ostalim, jazz-standardom »Manteca«. Potkraj 1940-ih pojavio se, kao opuštenija inačica jazza, cool jazz, predvođen jednom od najvećih legenda jazza, Milesom Davisom. Taj novi stil uz Davisa je predstavilo i nekoliko drugih velikih džezista (npr. Dave Brubeck, Gerry Mulligan, Chet Baker). Za razliku od bebopa, koji ističe emocije i intuiciju, u cool jazzu dominira intelektualniji pristup. Aranžeri cool jazza uspjeli su ukrotiti i racionalizirati duh bebopa te stvoriti mirniji, mekši jazz suzdržanijih emocija. Djela su postala duža, ponekad nadahnuta klasičnom glazbom. Kako bi dobili novu boju zvuka, glazbenici cool jazza u sastav su uključivali u jazzu rjeđe korištena glazbala poput roga, tube, flaute ili violončela.
Tijekom 1950-ih jazz se nastavio stapati s drugim glazbenim stilovima, osobito s klasičnom glazbom. Prvi takvi pokušaji zamjetljivi su već u nekim djelima Georgea Gershwina (npr. »Rapsodija u plavom«). Po narudžbi Artura Toscaninija, Duke Ellington je napisao skladbu »Harlem«, i to u dvije verzije: za jazz-orkestar i za simfonijski orkestar, te ih potom spojio u jednu, koju su zajedno izvodili New York Symphonic Orchestra i Ellingtonov big band. Jedan od najvažnijih predstavnika toga stila, skladatelj i aranžer Gunther Schuller, taj je proces nazvao trećom strujom. Istodobno se mnogi glazbenici vraćaju bebopu, ali sviraju ga još oštrije i tako nastaje hard bop, a poslije (1980-ih) i neobop. U to su doba prihvaćeni i komercijalniji stilovi koji se oslanjaju na hard bop, ali i tradiciju bluesa i korijena afroameričke glazbe. To su funky jazz, kojega je najznačajniji predstavnik Horace Silver, i soul jazz, koji se zasniva na tradiciji gospela, s predstavnikom Cannonballom Adderleyem. Potkraj 1950-ih Miles Davis uvodi još jedan novi stil, tzv. modalni jazz, koji se za razliku od standardnih uporaba harmonijskih progresija temelji na uporabi samo jednoga ili dvaju modusa. Najvažniji primjer modalnoga jazza, Davisov album »Kind of Blue« (1959), stekao je status jednog od najutjecajnijih izdanja jazz-glazbe.
Potkraj 1950-ih javlja se u Brazilu novi stil – bossa nova, polaganiji, mekši oblik sambe, utemeljitelji kojega su skladatelj i klavirist Antônio Carlos Jobim te pjevač i gitarist João Gilberto. Početkom 1960-ih udružili su se sa sjevernoameričkim džezistima, osobito predstavnicima cool jazza sa zapadne obale, primjerice Stanom Getzom. Za razliku od ostalih afro-latinoameričkih ritmova i karnevalske sambe, bossa nova je introspektivna, mirna, bliža cool jazzu. Tzv. slobodni jazz (free jazz) donio je 1960-ih atonalitet, disonance i emocionalnu napetost te nova imena (npr. Ornette Coleman, John Coltrane, Cecil Taylor). Glazbenici free jazza veću su važnost pridavali istraživanjima i improvizacijama koje postaju potpuno slobodne, a svoju su glazbu oslobodili harmonijskih i ritmičkih ograničenja. Tijekom 1960-ih free jazz još je više reducirao ionako malobrojnu jazz-publiku. Ponovno ju je privukao Miles Davis, koji je potkraj desetljeća zainteresirao mlađe slušatelje čvršćim ritmom te elementima funka i rock-glazbe. Iako su i raniji Davisovi albumi nagoviještali promjene, za pokretanje smjera jazz-rocka ili fusiona značajni su albumi »In a Silent Way« i »Bitches Brew«.
Od 1980. vladaju individualnost i različitost. Džezisti (npr. Branford i Wynton Marsalis, McCoy Tyner, Joe Henderson, Pat Metheny, Herbie Hancock, Keith Jarrett i dr.) stvaraju osobni glazbeni izričaj prihvaćajući sve stilove i tehnike izvornoga jazza i uvodeći u svoju glazbu elemente različitih kultura i glazbenih stilova. Nastaju novi žanrovi i podžanrovi koji tek trebaju ostvariti punu afirmaciju i eventualno mjesto u povijesti jazza, poput acid jazza, etno jazza, tehno jazza i drugih hibrida.
Vokalni jazz
Vokalni jazz zauzima posebno mjesto u povijesti jazza i često ga se svrstava u zasebnu kategoriju. Osnovnom značajkom stilova koji su prethodili jazzu, primjerice bluesa, radnih pjesama, spirituala ili folka, bile su upravo vokalne interpretacije. Težnja za izražajnošću određuje i način pjevanja jazza. Prepoznatljiv zvuk, osebujan pristup, način fraziranja i scat-stil improviziranja važni su elementi nastupa jazz-vokalista. Prva rana pjevačica jazza bila je Ma Rainey, »majka bluesa«, koja je pjevala grubim, gotovo muškim glasom, a prva važnija pjevačica Bessie Smith, prozvana caricom bluesa. Jedan od najvećih jazz-vokalista bio je Louis Armstrong, prvi predstavnik scat-stila vokaliziranja. Jedna je od najvažnijih jazz-pjevačica Billie Holiday, koja je duboko proživljavala svoju glazbu, a znatan doprinos vokalnomu jazzu dale su Ella Fitzgerald, Sarah Vaughan i dr.
Jazz u Hrvatskoj
Od samih početaka jazza hrvatski glazbenici nisu zaostajali za svjetskima. Poticaj za bavljenje jazzom stigao je od američkih vojnika glazbenika koji su nakon I. svjetskog rata ostali u Europi te su stigli i do zagrebačkoga Music-Halla (danas ZeKaeM). Sredinom 1920-ih Oktavijan Miletić iz Beča je u Zagreb donio prvi saksofon, naručio note i počeo ga svirati te utemeljio ansambl Jazz Sinchopaters, u kojem su svirali engleski glazbenici. Izvodili su skladbe američkih autora, najčešće na kućnim zabavama, te na Radiju Zagreb na Markovu trgu, od njegova osnutka 1926. Miletić je 1930. utemeljio Kvartet Toranj, u kojem su svirali hrvatski glazbenici. Tijekom 1920-ih u Zagrebu je djelovao prvi dixieland-ansambl, a dokazi o sviranju jazza u to doba nalaze se na plakatima iz 1924. na kojima je jasno istaknuta riječ jazz. Jazz-glazba slušala se preko radija, a džezisti su svirali u koncertnim, hotelskim i kinodvoranama, kao i u ljetovalištima i kampovima te na brodovima koji su plovili Mediteranom. Jedan od prvih hrvatskih džezista bio je Zvonimir Bradić, koji je početkom 1930-ih vodio dixieland-ansambl Bongo Boys, poslije New Dance Orchestra. Te su skupine svirale na zabavama, plesovima i u plesnim školama, gdje se uz zabavnu izvodila i jazz-glazba, te na Radiju Zagreb. Ubrzo je utemeljen prvi profesionalni orkestar. Svirao je uglavnom plesnu glazbu, koja je u to doba bila poistovjećivana s jazzom, a glavno okupljalište džezista postala je dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda. Tijekom 1930-ih u Zagrebu, ali i u drugim hrvatskim gradovima, djelovali su mnogi ansambli i orkestri. Utemeljen sredinom 1930-ih po uzoru na trio Bennyja Goodmana, zagrebački sastav Swing Trio snimio je 1938. prvu jazz-ploču u tadašnjoj Jugoslaviji. Prije II. svjetskog rata u Zagrebu, koji je tada bio glavno središte jazza u državi, djelovalo je čak sedam jazz-orkestara. Velika zasluga za promicanje jazza u to doba pripada bubnjaru Marjanu Moši Marjanoviću, koji je vodio skupine Gong jazz i Devils, utemeljio prvi jazz-klub, Devils, te pokrenuo prvi jazz-časopis, Ritam, a poslije i nakladničku tvrtku Krug. Bogat džezistički život u Zagrebu naglo je prekinuo II. svjetski rat. Iako je bilo zabranjeno sviranje »crnačke glazbe« i emitiranje jazza na radijskim postajama, sačuvane su snimke Plesnog orkestra Državne krugovalne postaje Zagreb te podatak da je big band Zlatka Černjula 1942. u tajnosti održao koncerte u kinu Grič. Potkraj rata u Zagrebu se osnivaju vojni orkestri, koji su svršetkom rata 1945. raspušteni. No ubrzo se utemeljuju novi, među ostalima Plesni orkestar Radio Zagreba (1946/47), koji je vodio trubač, skladatelj i aranžer Z. Černjul. U tom je razdoblju sviranje jazza bilo zabranjeno, a uništen je bio i velik dio tonskih zapisa, posebice onih iz arhive Radija Zagreb. Vibrafonist i skladatelj Boško Petrović utemeljio je 1959. Zagrebački jazz kvartet, koji se smatra najvažnijom skupinom hrvatskoga jazza. Kvartet, u kojem su uz njega svirali klavirist Davor Kajfeš, kontrabasisti Krešimir Remeta ili Miljenko Prohaska, te bubnjari Ivica Gereg ili Silvije Glojnarić, nastupao je diljem svijeta, snimio niz ploča i ostvario suradnje sa slavnim svjetskim džezistima poput Joea Turnera, Bucka Claytona ili Johna Lewisa. Nakon prestanka djelovanja Zagrebačkoga jazz kvarteta, Petrović je vodio vlastite jazz-sastave i surađivao s uglednim hrvatskim i svjetskim jazz-glazbenicima, među ostalima s Johnom Lewisom, Artom Farmerom, Stanom Getzom, Clarkom Terryjem i Gerryjem Mulliganom. Za promociju hrvatskoga jazza u svijetu veliku zaslugu ima i kontrabasist Miljenko Prohaska, koji je bio i dugogodišnji vođa Plesnog orkestra Radio Zagreba (danas Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije) te svestrani autor, čiju su skladbu »Intima« svirali poznati svjetski glazbenici i orkestri. Pod Prohaskinim vodstvom orkestar je postigao međunarodni uspjeh, a u njemu su stasali ponajbolji jazz-glazbenici, koji su osnivali vlastite skupine. Vodili su ga, među ostalima, i dirigenti Milivoj Körbler, Nikica Kalogjera, Silvije Glojnarić i Saša Nestorović. U repertoaru toga orkestra, osim svjetskih jazz-standarda, uvijek su bila zastupljena djela i aranžmani hrvatskih autora. Potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća u Hrvatskoj su djelovali mnogi jazz-sastavi koje su, među ostalima, vodili Damir Dičić, Ladislav Fidri i Vanja Lisak, te jazz-orkestri: Društveni jazz orkestar Hrvatskoga glazbenog zavoda (Big Band HGZ-a), Big Band Čakovec, Big Band Pula, Big Band Petrinja, HGM jazz orkestar Zagreb, koji je djelovao pod okriljem Hrvatske glazbene mladeži, te više skupina novoga naraštaja džezista: Boilers, Zagreb Jazz Portrait, Elvis Stanić Group, Matija Dedić Trio, Cute, Hot Club Zagreb, Mirokado kvartet, Denis Razz Quartet, The Cool Jazz Duo, Satellite Trio, Labyrinth i dr. U njima djeluju sjajni glazbenici, među kojima se ističu bubnjari Krunoslav Levačić i Janko Novoselić, saksofonisti i klarinetisti Saša Nestorović, Miro Kadoić i Željko Kovačević, klaviristi Neven Frangeš i Matija Dedić, basisti Mario Mavrin, Nenad Vrandečić, Mladen Baraković i Goran Rukavina, trubač Davor Križić, gitaristi Mario Igrec, Elvis Stanić, Mate Matišić, Josip Pandur, Elvis Penava i Luka Udjbinac i dr. U skladu sa svjetskim trendovima i neke hrvatske jazz-skupine proširuju granice konvencionalnoga jazza te u svoje kompozicije unose elemente hrvatske narodne ili klasične glazbe: Boško Petrović, Igor Savin i Miro Kadoić skladaju djela zasnovana na hrvatskoj tradicijskoj glazbi, Matija Dedić sa svojim trijem izvodi džezističke obrade kompozicija Dore Pejačević, Black Coffee sa ženskom klapom Mendula obrađuje tradicijsku dalmatinsku glazbu a Tamara Obrovac istarsku, Varaždin Jazz Band na osebujan način izvodi vlastite skladbe nadahnute tradicijskom glazbom sjeverne Hrvatske, a Borna Šercar’s Jazziana Croatica skladbe nadahnute hrvatskim folklorom i klasičnom glazbom.
