Holiday [hɔ:'lədei], Billie (pravo ime Eleanora Fagan), američka jazz-pjevačica (Philadelphia, 7. IV. 1915 – New York, 17. VII. 1959). Djetinjstvo je provela u Baltimoreu, u iznimno teškim uvjetima. Preselivši se s majkom 1928. u New York, počela je nastupati u noćnim klubovima Harlema, uzevši scensko ime prema omiljenoj glumici Billie Dove i ocu, glazbeniku Clarenceu Holidayu (bez kojega je odrastala). Ondje ju je zamijetio producent John Hammond, te joj 1933. organizirao snimanje s Bennyjem Goodmanom i njegovim sastavom: skladbe »Your Mother’s Son-In-Law« i »Riffin’ the Scotch« otkrivaju njezin sonoran, »mukli« sopran ograničena raspona, no izrazite sugestivnosti, obojen osjećajnošću bluesa, kao i neposredan, emotivan pristup pjevanju, koji je razvijala bez formalne glazbene naobrazbe, nadahnjujući se improvizacijama puhačkih instrumentalista poput Louisa Armstronga i Lestera Younga (bliskoga suradnika i prijatelja koji joj je nadjenuo nadimak »Lady Day«), frazirajući karakteristično »izvan« tempa. Nakon sklapanja ugovora s izdavačkom kućom Brunswick, surađuje 1935–38. s pijanistom Theodoreom »Teddyjem« Wilsonom u nizu uspješnih izvedbi (»I Wished on the Moon«, »Miss Brown to You«, »What a Little Moonlight Can Do« i dr.), 1937. ostvaruje kratkotrajnu suradnju sa sastavom Counta Basieja, a sljedeće godine se pridružuje orkestru Artieja Shawa, kao prva crna glazbenica u bjelačkome sastavu u SAD-u. Potkraj 1930-ih nastupa u newyorškom noćnom klubu Café Society, gdje premijerno izvodi glasovitu skladbu Abela Meeropola »Strange Fruit« (o linču dvojice crnih mladića); ta se pjesma, koju je 1939. snimila za nezavisnu diskografsku kuću Commodore, smatra prvom protestnom skladbom u povijesti popularne glazbe. U suradnji s Arthurom Herzogom iste je godine skladala pjesmu »God Bless the Child«, koja joj dodatno učvršćuje popularnost, postavši dijelom tzv. velike američke pjesmarice (Great American Songbook). Sve intenzivniji problemi s ovisništvom o alkoholu i drogama kulminirali su 1947. kad je uhićena zbog posjedovanja narkotika i osuđena na zatvorsku kaznu; nakon puštanja na slobodu održala je 1948. izniman koncert u prestižnoj newyorškoj koncertnoj dvorani Carnegie Hall. Unatoč narušenu zdravlju nastavila je nastupati i u 1950-ima, kada objavljuje zapažene studijske albume, od kojih su najznačajniji Lady Sings the Blues (1956., objavljen uz istoimenu autobiografiju Dama pjeva blues, napisanu u suradnji s Williamom Duftyjem, na temelju koje je 1972. snimljen film u režiji Sidneya J[osepha] Furieja, s pjevačicom Dianom Ross u naslovnoj ulozi), koji, osim zapažene naslovne skladbe, uključuje nove interpretacije standarda »Strange Fruit« i »God Bless the Child«, kao i pjesme »Good Morning Heartache« i »Willow Weep for Me«, Lady in Satin (snimljen u suradnji s orkestrom Raya Ellisa, s majstorskom obradbom pjesme »I’m a Fool to Want You« Franka Sinatre) i All or Nothing at All (oba 1958), dok je posljednji, Last Recording (1959), snimila nekoliko mjeseci prije smrti.
Svojim je opusom, osobito iz razdoblja od sredine 1930-ih do sredine 1940-ih, utjecala na gotovo sve iduće naraštaje jazz, blues, rock i folk-vokalistica (u rasponu od Nine Simone i Joni Mitchell do Cassandre Wilson), načinom života ujedno najavivši sudbine nekih rock-zvijezda (npr. Janis Joplin). U Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame) uvedena je 2000.
