Basie [bẹi'si], Count (pravo ime William Basie), američki jazz-klavirist, skladatelj i vođa orkestra (Red Bank, New Jersey, 21. VIII. 1904 – Hollywood, Florida, 26. IV. 1984). Majka ga je naučila svirati glasovir, a James P. Johnson, Fats Waller i Willie Smith utjecali su na njegov glazbeni razvoj. U početku karijere svirao je orgulje i glasovir u kinima i putujućim kazališnim trupama. Od 1927. u Kansas Cityju, svirao u sastavu Bennieja Motena, nakon čije je smrti 1935. preuzeo vodstvo i stvorio vlastiti orkestar, koji će tijekom idućih pola stoljeća obilježavati savršena orkestralna organizacija, preciznost i vrsni solisti. Služeći se malim brojem nota u neuobičajenim razmacima, glasovirom je postizao napetost i originalnost. Njegov minimalistički pristup utjecao je na mnoge jazz-klaviriste, npr. Theloniousa Monka. Basiejev je orkestar bio karakterističnim predstavnikom Kansas City stila, u kojem se osjećao snažan utjecaj bluesa; utjecao je na razvoj rhythm and bluesa. U njegovu su orkestru tijekom 1950-ih svirali neki od najpoznatijih jazz-instrumentalista (Lester Young, Lucky Thompson, Clark Terry, J. J. Johnson, Buddy DeFranco, Frank Foster, Benny Carter, Thad Jones), a uz njega su nastupali i ugledni pjevači (Ella Fitzgerald, Billie Holiday, Jimmy Rushing, Sarah Vaughan, Carmen McRae, Frank Sinatra). Za Basiejev su orkestar glazbu pisali cijenjeni aranžeri: Neal Hefti, Sammy Nestico, Quincy Jones, Ernie Wilkins i Frank Foster. Od glazbenika u orkestru tražio je da sviraju opušteno, s oduševljenjem i uzbudljivim dvobojima, kao na jam sessionu. To je bilo moguće zahvaljujući sjajnoj ritamskoj sekciji, u kojoj su uz Basieja svirali gitarist Freddie Green, kontrabasist Walter Page i bubnjar Jo Jones. Godine 1957. snimio je ploču The Atomic Mr. Basie, remek-djelo bigbandaškog jazza.