Mitchell [mi'čəl], Joni (pravo ime Roberta Joan Anderson), kanadsko-američka kantautorica (Fort Macleod, Alberta, 7. XI. 1943). Karijeru je započela na klupskoj sceni u Saskatoonu, gdje je odrasla, te u Torontu. Gitaru je naučila svirati nadahnuta glazbom folk-pjevača Petea Seegera, zbog oslabljene lijeve ruke (posljedica poliomijelitisa) razvila je nekonvencionalne načine ugađanja, što je, osim sviračkoga stila, bitno odredilo njezin autorski izričaj, dodatno obilježen izražajnim, vibrantnim mezzosopranom (u kasnijoj fazi karijere kontraaltom) široka raspona. U SAD se preselila 1965., gdje isprva nastupa s tadašnjim suprugom, folk-pjevačem Chuckom Mitchellom; od 1967. živi u Californiji. Njezine rane autorske skladbe (»Urge for Going«, »The Circle Game«) privlače pozornost afirmiranih folk-izvođača u New Yorku 1967., gdje se kreće u krugu Judy Collins, Leonarda Cohena i ostalih folk-kantautora, a glazbenik David Crosby, poslije redoviti suradnik, producira njezin debitantski album Song to a Seagull (objavljen i pod naslovom Joni Mitchell, 1968). Velik skladateljski potencijal ostvarila je na iznimnim akustičnim albumima Clouds (1969., s pjesmama »Chelsea Morning« i »Both Sides, Now«) i Ladies of the Canyon (1970., sa skladbama »Big Yellow Taxi« i »Woodstock«), a posljednji album te najutjecajnije, akustične etape njezina stvaralaštva introspektivni je, diskretno aranžirani Blue (1971), nadahnut prekidom romantične veze, kojim dominira ispovjedna poetika uz mnoštvo autobiografskih referenci. Album For the Roses (1972), također obilježen tematikom raskida i emocionalnog sazrijevanja, pokušaj je približavanja široj publici radiofoničnim skladbama (»You Turn Me On, I’m a Radio« njezina je prva pjesma na ljestvicama slušanosti), a Court and Spark (1974) najprodavaniji je album njezine karijere te je, snimljen uz pratnju saksofonista Toma Scotta i njegova sastava L. A. Express, naznačio pomak prema jazz i jazz-rock stilizacijama, koje su na idućem albumu The Hissing of Summer Lawns (1975) poprimile nekonvencionalnije i eksperimentalnije forme (osobito u skladbi »Jungle Line«), označene uporabom afričkih udaraljki, sempliranja, sintesajzera i dr. Kulminaciju tog razdoblja dosegnula je albumom Hejira (1976), složenim, eksperimentalnim djelom nadahnutim iskustvom putovanja (naziv albuma znači »odlazak« na arapskome). Tada redovito surađuje s uglednim jazz-glazbenicima (Jaco Pastorious, Pat Metheny, Larry Carlton, Wayne Shorter i dr.), intenzivnije istražujući fuziju jazza, rocka i moderne improvizacijske glazbe, što dokraja dovodi na manje uspjelom albumu Don Juan’s Reckless Daughter (1977), da bi se od srednjostrujaške i rock-publike posve udaljila albumom Mingus (1979., u suradnji s jazz-glazbenikom Charlesom Mingusom); tu je jazz-etapu zaokružila dvostrukim koncertnim albumom Shadows and Light (1980). Krizno stvaralačko razdoblje 1980-ih označeno je pokušajima implementacije pop rock zvuka i instrumentacije, kao i istraživanjima mogućnosti tadašnje studijske tehnologije (sintesajzer, ritam-stroj, sekvencer) na albumima Wild Things Run Fast (1982), Dog Eat Dog (1985), te Chalk Mark in a Rain Storm (1988), ostvarenju obilježenom duetima s pop i rock-glazbenicima (Peter Gabriel, Tom Petty, Billy Idol, Don Henley). Svoje je stvaralaštvo načelno okončala trima albumima na kojima se uz velik kritički uspjeh vratila organskom zvuku na gitari i klaviru, s jazz i pop-stilizacijama: Night Ride Home (1991), Turbulent Indigo (1994), Taming the Tiger (1998). Početkom 2000-ih s orkestrom uživo snima dva iznimno cijenjena retrospektivna albuma: tematski koncipiran Both Sides Now (2000), zbirku orkestralnih interpretacija jazz-standarda, i Travelogue (2002), odabir iz vlastite pjesmarice. Posljednji autorski album Shine objavila je 2007 (iste je godine objavljen i cijenjeni album Herbieja Hancocka River: The Joni Letters, s obradama njezinih skladbi). U prvim dvama desetljećima XXI. st. posvećena je mahom svojim arhivskim reizdanjima; javne je nastupe obnovila 2020-ih (koncertni album Joni Mitchell at Newport, 2023., snimljen 2022).
Jedna od najutjecajnijih kantautorica i gitaristica u povijesti popularne glazbe, presudno je utjecala na kasnije naraštaje glazbenika različitih žanrovskih opredjeljenja (Tori Amos, Björk, Led Zeppelin, Prince, Sonic Youth, Alanis Morissette, Cassandra Wilson, Norah Jones i dr.). Dobitnica je mnogih priznanja, uključujući Grammy za životno djelo (2002). U Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame) primljena je 1997.
