zaštita prirode, djelatnost koja se bavi očuvanjem postojećih prirodnih vrijednosti nekoga područja, njegovih geol. obilježja, živoga svijeta i krajobraznih obilježja, koja su u svojem izvornom obliku sama po sebi vrijednost, nastala tijekom geol. prošlosti. Ljudskim su se djelovanjem mnoge sastavnice raznolikosti i bogatstva izvorne prirode tijekom vremena izmijenjene ili su nestale, pa se spoznalo da neracionalnim korištenjem prirodnih dobara mogu nastati nepovratne promjene, a time i za čovjeka nepopravljive štete. U početku se mislilo samo o očuvanju iznimno slikovitih i stoga vrijednih područja, pa je proglašen prvi nac. park u svijetu, Yellowstone (1872). U Europi je prvim zaštićenim područjem proglašen dio ist. Alpa, Nacionalni park Engadin (1902).
Zaštita prirode osniva se na znanstvenim (prirodoslovnim) spoznajama, temeljem kojih se identificiraju, klasificiraju i vrjednuju pojedina područja s obzirom na njihove izvorne, ali i izmijenjene prirodne danosti i njihovu ugroženost, te odlučuje o njihovoj zaštiti. Određuju se mjere koje treba primijeniti kako bi se određeno područje – sa svim svojim sastavnicama i prirodnim procesima koji se u njem događaju – održalo, sačuvalo od nestanka. Ciljevi su mjera i načina korištenja vrijednih područja njihovo cjelovito očuvanje, ali i restituiranje pojedinih oštećenih ili nestalih vrijednosti, gdje je to moguće.
Prve pravne norme na području Hrvatske, nastale iz praktičnih potreba, potječu iz XIII. st. Na području Trogira, Korčule i Dubrovnika bile su donesene mjere kojima je ograničena sječa šuma, jer je pretjerana eksploatacija mogla uzrokovati ozbiljne devastacije. Poljička republika u XIV. st. ograničila je lov propisima koji se mogu smatrati znakom spoznaje o vrijednosti i potrebi racionalnoga korištenja i zaštite prirodnih dobara. Zakonom o lovu (1893) u Hrvatskoj je zabranjen lov ptica pjevica. Spoznaja o vrijednosti i iznimnoj ljepoti Plitvičkih jezera potaknula je iste godine osnivanje Društva za poljepšanje Plitvičkih jezera u Zagrebu, a tek 50-ak god. poslije ona su proglašena nac. parkom.
Danas je djelatnost zaštite prirode određena Zakonom o zaštiti prirode (2005., dopune 2008). Prvi zakonski akt koji se bavi tom problematikom donesen je 1945. kao zakon koji je štitio spomenike kulture i prirodne rijetkosti, na temelju kojega je osnovan Zemaljski zavod za zaštitu prirodnih rijetkosti. Taj zavod s Konzervatorskim zavodom djelovao je od 1950. kao jedinstvena institucija, do osnutka Zavoda za zaštitu prirode 1965.
Prema vrijedećem zakonu, služba zaštite prirode sastoji se od Državnoga zavoda za zaštitu prirode i Uprave za zaštitu prirode, koja je dio Ministarstva kulture i u adm. pogledu nadređena Državnomu zavodu kao stručnoj instituciji za zaštitu prirode. Zaštita prirode provodi se: procjenom stanja prirode i njezinih elemenata, provedbom specifičnih mjera zaštite za pojedina područja, uvrštenjem mjera zaštite prirode u sve dokumente prostornog uređenja, uspostavom sustava upravljanja prirodnim vrijednostima, posebno onima koja uživaju zaštitu u nekoj od kategorija predviđenih Zakonom o zaštiti prirode. Važan je element u pitanjima zaštite prirode sudjelovanje javnosti te poticanje javne svijesti o potrebi zaštite.
Zakon o zaštiti prirode
Zakon o zaštiti prirode
određuje 9 kategorija prostorne zaštite, od kojih je prema režimu zaštite najstroža strogi rezervat, a najblaže su kategorije značajni krajobraz i park-šuma.
Strogi rezervat
Strogi rezervat
područje je koje ima izvorno prirodno ili neznatno izmijenjeno sveukupno prirodno stanje. Namijenjen je isključivo očuvanju prirodnoga stanja, znanstv. istraživanju i obrazovanju koje ne mijenja prirodne procese u njem. Sve su druge djelatnosti zabranjene, a za ulazak u zaštićeno područje potrebno je dopuštenje Ministarstva kulture. U toj su kategoriji u RH zaštićena dva područja: Bijele i Samarske stijene u Gorskom kotaru te Hajdučki i Rožanski kukovi u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit.
Nacionalni park
Nacionalni park
najpoznatija je kategorija zaštite. To može biti prostrano i, uglavnom, neizmijenjeno prirodno područje, a glavna mu je svrha održanje postojećih vrijednosti. Posjećivanje područja dopušteno je prema određenim pravilima, a namjena mu je znanstvena, odgojno-obrazovna, kulturna i rekreativna. Svako gosp. iskorištavanje prirodnih dobara u njem zabranjeno je. U Hrvatskoj ima 8 nac. parkova: Brijuni, Sjeverni Velebit, Risnjak, Paklenica, Kornati, Plitvička jezera, Krka i Mljet.
Posebni rezervat
Posebni rezervat
dio je prirode, kopna ili mora, zaštićen zbog svoje jedinstvenosti ili reprezentativnosti, ili pak kao stanište rijetke i ugrožene biljne ili životinjske vrste. Namjena mu je znanstvena, posjećivanje je dopušteno samo u iznimnim slučajevima ili samo u pojedinim dijelovima rezervata. Tom kategorijom zaštite obuhvaćeno je 79 područja, a najpoznatija su posebni zool. rezervat Kopački rit, dio istoimenoga parka prirode, i posebni ornitološki rezervat Krapje đol, u granicama Parka prirode Lonjsko polje.
Park prirode
Park prirode
u nas je najraširenija kategorija zaštite. Može imati dijelom izvorna područja, ali i područja izmijenjenih prirodnih obilježja i uključivati kopno i more. Prema režimu zaštite jedna je od najblažih kategorija, u kojoj su dopuštene gosp. djelatnosti i korištenje prirodnih dobara, ali uz poštivanje uvjeta zaštite prirode. Do sada je proglašeno 11 parkova prirode: Papuk, Lonjsko polje, Medvednica, Kopački rit, Velebit, Biokovo, Telašćica, Učka, Vransko jezero, Žumberak – Samoborsko gorje i, najnoviji, Lastovsko otočje.
Regionalni park
Regionalni park
područje je režima zaštite sličnog onomu parka prirode, s krajobraznim i ekološkim obilježjima koja se štite. Osnovna je ideja zaštite međunarodni, nacionalni ili lokalni značaj područja. Preventivnom zaštitom u toj kategoriji zaštićeno je samo područje uz Muru i Dravu.
Spomenik prirode
Spomenik prirode
neizmijenjeni je dio ili skupina dijelova žive ili nežive prirode koji ima ekološku, estetsku, znanstvenu ili odgojnu vrijednost. Može biti geološki, hidrološki, botanički itd. U toj kategoriji zaštićena su 103 objekta (npr. otočić Brusnik, vrela Cetine, rijetki primjerci drveća, npr. bijela topola u Valpovu).
Značajni krajobraz
Značajni krajobraz
područje je očuvanih ili karakterističnih obilježja važnih za pojedino područje. Prema režimu zaštite vrlo je sličan regionalnomu parku ili parku prirode. U toj kategoriji zaštićeno je 69 područja (npr. Brela, Cetina, Dolina Blaca).
Park-šuma
Park-šuma
prirodna je ili sađena šuma s izraženim krajobraznim vrijednostima, namijenjena odmoru i rekreaciji. Nalazi se u gradu ili naselju ili kraj njega. Može se uređivati različitim zahvatima koji osiguravaju njezino trajno održavanje. U toj kategoriji zaštićeno je oko 40 većih ili manjih šuma, od kojih je, primjerice u gradu Zagrebu, najznačajnija park-šuma Maksimir.
Spomenik parkovne arhitekture
Spomenik parkovne arhitekture
prostor je koji je oblikovao čovjek, npr. perivoj, arboretum, bot. vrt ili pak drvored, a može biti i pojedinačno stablo ili skupina stabala iznimnih vrijednosti. U toj kategoriji štite se posebne znanstvene, estetske, stilske ili kulturno-pov. vrijednosti zaštićenih objekata, u RH njih više od 130, npr. dvije platane u Trstenom kraj Dubrovnika i arboretum u njihovoj neposrednoj blizini.
Nacionalni park, park prirode i druge kategorije prostorne zaštite, ako se nalaze na području dviju ili više županija, proglašava Hrvatski sabor donošenjem posebnoga zakona. Strogi i posebni rezervat uredbom proglašava Vlada RH, a ostale kategorije zaštite proglašava županijska skupština na području koje se nalaze, ili skupština Grada Zagreba na svojem području, uz prethodnu suglasnost Ministarstva kulture. U tim kategorijama zaštićeno je oko 445 dijelova prirode, ukupne površine približno 530 000 ha. Osim proglašenja zaštite nad dijelovima prirode, što ima trajni karakter, sve dok su očuvane vrijednosti područja zbog kojih je ono proglašeno zaštićenim, zakon predviđa i institut preventivne zaštite. Uoči li se vrijednost nekoga područja koje bi moglo biti ugroženo ili uništeno, Ministarstvo kulture može donijeti akt o preventivnoj zaštiti, koji to područje štiti u nekoj od kategorija zaštite istim onim režimom kao i područje koje uživa trajnu zaštitu. Ta preventivna zaštita može trajati najdulje do 3 god., a do tada treba izraditi stručnu podlogu za proglašenje trajne zaštite i omogućiti javni uvid, kojim se osigurava očitovanje najšire javnosti o prijedlogu zaštite.
Zaštita biljnih i životinjskih vrsta
Zaštita biljnih i životinjskih vrsta
. Zakon o zaštiti prirode u RH štiti ponajprije divlje, zavičajne (autohtone) svojte (vrste i podvrste) životinja, biljaka i gljiva, ali i one koje je čovjek stvorio uzgojnim odabiranjem. Zaštitu uživaju i strane (alohtone) vrste, čuvanje kojih je za Hrvatsku obveza iz međunar. ugovora u kojima je ona ugovorna strana. Zaštićene divlje svojte razvrstane su u nekoliko skupina. Strogo zaštićene zavičajne svojte obuhvaćaju svojte koje žive u Hrvatskoj i prijeti im izumiranje, usko raširene endemične i reliktne te divlje strane svojte koje u nas ne žive, ali su zaštićene temeljem međunar. ugovora. Njih je zabranjeno ubijati, loviti, držati u zatočeništvu, trgovati njima ili njihovim dijelovima, a biljke na bilo koji način uništavati, smetati ili onemogućavati u njihovu prirodnom životu. U toj su skupini primjerice svi šišmiši kao kritično ugrožena skupina, u nas i u cijeloj Europi. Zaštićenom svojtom može biti proglašena svojta koja je rijetka, ali joj ne prijeti izumiranje, ili zbog toga što ugrožena divlja svojta može biti s njom zamijenjena zbog slična izgleda. Korištenje tih svojti dopušteno je uz uvjet da se njihov opstanak ne dovodi u opasnost, propisivanjem njihova privremenoga, sezonskoga nekorištenja (npr. lovostaj) ili reguliranjem trgovine njima te njihova držanja. Takav status uživaju npr. smeđi medvjed i neke vrste pataka. Zaštićena zavičajna udomaćena svojta ugrožena je biljna sorta ili životinjska pasmina koja je dio tradicionalnog uzgoja i predstavlja hrv. prirodnu baštinu. U tu skupinu životinja pripadaju primjerice govedo slavonski podolac i međimurski konj, opstanak kojih je kritično ugrožen.
Minerali, sigovine i fosili
Minerali, sigovine i fosili
mogu također biti zaštićeni zbog svoje rijetkosti, veličine ili znanstv. značaja te ih je zabranjeno uništavati, odnositi s nalazišta ili njima trgovati bez odgovarajućega dopuštenja.
Pojedinu svojtu proglašava zaštićenom Ministarstvo kulture RH, a minerale, sigovine i fosile ministar. Danas u Hrvatskoj zakonsku zaštitu strogo zaštićenih uživaju 1682 svojte organizama, a ukupno je zaštićeno 4630 svojti. Sve zaštićene prirodne vrijednosti upisane su u Upisniku zaštićenih prirodnih vrijednosti, koji vodi Ministarstvo kulture. Izgube li se svojstva zbog kojih je neko područje proglašeno zaštićenim, provodi se zakonski postupak za ukidanje zaštite, koji završava brisanjem toga područja iz Upisnika.
Zaštićenim područjima upravljaju javne ustanove. Za upravljanje zaštićenim područjima potrebni su i odgovarajući dokumenti. Temeljni je dokument zaštite prirode Strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske. Njime se određuju dugoročne smjernice i ciljevi koji utvrđuju i načine provođenja zaštite, a izrađuje se temeljem izvješća o stanju prirode i njezine zaštite. Praktična politika zaštite prirode koja se odnosi na neko zaštićeno područje određena je s više različitih dokumenata. Tako se, npr., za nac. parkove i parkove prirode donose posebni prostorni planovi, koji imaju snagu zakona jer ih donosi Sabor. Tim se dokumentom određuje kako se zaštićeni prostor mora čuvati, te u skladu s tim i način korištenja, bez šteta za vrijednosti koje su razlog proglašenja zaštite. Drugi je važan dokument plan upravljanja, koji se donosi za strogi rezervat, nac. park, park prirode, posebni rezervat i zaštićeni krajobraz. On određuje načelnu politiku upravljanja zaštićenim područjem.
Zaštita prirode u RH uključuje i proglašenje ekološke mreže. Ona je sustav ekološki važnih područja u kojima se nastoje održati i očuvati tipovi pojedinih ugroženih i rijetkih staništa, a time i pojedine divlje svojte. Dijelovi ekološke mreže mogu biti zakonom zaštićena područja u jednoj od kategorija, a i ona koja to nisu, ali je njihova vrijednost prepoznata. U ekološku mrežu uključena su i sva podzemna staništa: špilje, jame, ponori, jer područje krša pokriva velik dio Hrvatske, a nije dovoljno istraženo te postoji mogućnost pronalaska do sada nepoznatih organizama, kao npr. nedavni nalaz nepoznate pijavice u Lukinoj jami na Velebitu. Područja od međunarodne važnosti područja su povezana ekološkim koridorima što ih čine migracijski putovi pojedinih životinjskih skupina, bez kojih bi njihov opstanak bio znatno ugrožen ili nemoguć. Ekološkom mrežom upravljaju javne ustanove na području kojih se nalaze njezini dijelovi. Nacionalna ekološka mreža izrađena je po uzoru na eur. ekološku mrežu Natura 2000. Svaka zemlja članica EU-a mora na svojem nac. teritoriju, u skladu s navedenim smjernicama, klasificirati i čuvati dijelove prirode koji su važni za održanje stanišnih tipova i svojti. Prema današnjem stanju u RH mrežom Natura 2000. obuhvaćeno je oko 44% kopna i oko 38% mora.
Temeljem Zakona o zaštiti prirode u Hrvatskoj je, po uzoru na eur. praksu, donesen Pravilnik o ocjeni prihvatljivosti čovjekovih zahvata u prirodi, kojim se propisuje za koje je zahvate, prije njihova izvođenja, potrebno provesti Pravilnikom predviđeni postupak kako bi se utvrdilo šteti li zahvat zaštićenim dijelovima prirode ili dijelovima ekološke mreže. Za svaki se željeni zahvat mora donijeti prethodna ocjena. Utvrdi li se znatan negativan utjecaj, zahvat se može odbiti ili pak realizirati proglašavanjem postojanja imperativnih razloga prevladavajućega javnog interesa. Ako je riječ o zahvatu planiranom u međunarodno ekološki značajnom području, Ministarstvo mora o kompenzacijskim uvjetima izvijestiti Europsku komisiju i od nje dobiti mišljenje i u skladu s njime postupiti.
Uzrokuje li zahvat štete u ekološkoj mreži, propisuju se kompenzacijski uvjeti: uspostavljanje drugoga područja ekološke mreže sa sličnim obilježjima i značajem ili uključivanje nekoga dijela drukčijih obilježja u ekološku mrežu. Ako je riječ o uništenju ili oštećenju područja ekološke mreže Natura 2000., kompenzacijski uvjet može biti samo uspostavljanje novoga područja istih ili sličnih obilježja i značaja kao što je bilo oštećeno.
