Planckova konstanta [plaŋk~] (znak h), prirodna konstanta s pomoću koje je Max Planck 1900. postavio jednadžbu za zračenje crnoga tijela, količnik energije i frekvencije fotona. Planck ju je nazvao kvantom djelovanja. Njezina numerička vrijednost, od redefiniranja osnovnih jedinica Međunarodnoga sustava jedinica 2019., iznosi točno h = 6,626 070 015 ∙ 10–34 J s. Pojavljuje se u zakonima u vezi s atomima i subatomskim česticama, a označuje granicu između klasičnog opisa fizikalnih pojava i kvantnih zakonitosti.
S pomoću Planckove konstante Albert Einstein uveo je 1905. kvant svjetlosti, foton, koji za frekvenciju ν nosi energiju E = hν. Zbog ekvivalencije mase m i energije: E = mc², gdje je c brzina svjetlosti, Planckova konstanta povezuje masu i frekvenciju.
Reducirana Planckova konstanta (znak ħ) je Planckova konstanta podijeljena s 2π, dakle: ħ = h/2π.
Niels Bohr je 1913. s pomoću Planckove konstante postavio svoj model atoma, u kojem su dopuštene samo one elektronske »staze« (energijske razine) za koje je kutna količina gibanja (spin) cjelobrojni višekratnik reducirane Planckove konstante ħ = h/2π, a prijelazom iz početne (p) u konačnu (k) »stazu« emitira se elektromagnetsko zračenje frekvencije
v = Ep − Ek/h .
Reducirana Planckova konstanta pojavljuje se 1925. u Heisenbergovim relacijama neodređenosti, temeljnim relacijama kvantne fizike. (→ klasična fizika; kvantna mehanika)
