klasična fizika, područja fizike razvijena prije 1900. i utemeljena na Newtonovim zakonima mehanike i Maxwellovim jednadžbama elektromagnetizma, tj. mehanika, termodinamika, statistička fizika, kinetička teorija plinova, elektromagnetizam, elektrodinamika i optika.
Načela klasične fizike
Determinizam. Uzroci jedinstveno određuju posljedice, tj. ako su poznata međudjelovanja (sile) među česticama nekog izoliranog fizikalnog sustava i stanje tog sustava u jednom trenutku vremena, moguće je znati stanje tog sustava u bilo kojem trenutku vremena.
Prostor i vrijeme su apsolutni. Apsolutni prostor i apsolutno vrijeme ne ovise o tvari koja ispunjava prostor, rezultati mjerenja prostornih i vremenskih intervala ne ovise o brzini gibanja referentnoga sustava u odnosu na promatrača.
Kontinuiranost. Promjene veličina u sustavu neprekidne su, tj. pri prelasku sustava iz jednoga stanja u drugo beskonačan je broj prijelaznih stanja u kojima fizikalne veličine postižu beskonačan broj vrijednosti.
Povijesni razvoj
Znanstvenu metodu klasične mehanike utemeljili su Galileo Galilei, Isaac Newton i Gottfried Wilhelm Leibniz u XVII. st. te Joseph Louis de Lagrange i Jean Baptiste Le Rond d’Alembert u XVIII. st. U sljedeća dva stoljeća klasična fizika proširila se na elektrostatiku, magnetizam, termodinamiku i elektrodinamiku. U klasičnoj elektrodinamici James Clerk Maxwell objedinio je opis električnoga i magnetskoga polja i svjetlosti.
Potkraj XIX. st. teorije klasične fizike nisu mogle objasniti tada opažene eksperimentalne pojave: fotoelektrični efekt (emisiju elektrona iz metala pod djelovanjem svjetlosti), Comptonov efekt (raspršenje svjetlosti na elektronu), toplinsko zračenje ugrijanih krutih tijela (zračenje crnoga tijela), linijski spektar atoma i neovisnost brzine svjetlosti o brzini gibanja izvora svjetlosti (→ michelson-morleyev pokus). Objašnjavanje tih pojava dovelo je do kvantne mehanike i relativističke fizike.
Primjena
Klasična fizika primjenjuje se i danas za opisivanje makroskopskih objekata koji se gibaju nerelativističkim brzinama, tj. u situacijama kada su moderne teorije nepotrebno složene.
