Planck [plaŋk], Max, njemački fizičar (Kiel, 23. IV. 1858 – Göttingen, 4. X. 1947). Studirao fiziku u Münchenu i Berlinu te u Münchenu diplomirao i doktorirao 1879. pa ondje ostao kao predavač (1880–85). Bio je potom profesor teorijske fizike na sveučilištima u Kielu (1885–89) i Berlinu (1889–1926). Proučavao je raspodjelu zračenja crnoga tijela po frekvencijama. Godine 1900. postavio je jednadžbu (danas Planckov zakon) kojom je obuhvatio poznate zakone zračenja i istodobno izbjegao problem ultraljubičaste katastrofe. Planckov se zakon temelji na pretpostavci kvantiziranosti oscilatora kojima je opisao crno tijelo, čime je uveo načelo diskontinuiteta u fizici. Prema Plancku, energija se može emitirati i apsorbirati samo u diskretnim količinama, kvantima. Iako s Planckom započinje kvantna era, on sam nije sudjelovao u daljnjem razvoju kvantne mehanike (Albert Einstein je 1905. uveo kvant svjetlosti, foton). Svakomu Planckovu kvantiziranom oscilatoru odgovara foton određene valne duljine, odnosno frekvencije. Za otkriće kvanta energije Planck je 1918. dobio Nobelovu nagradu za fiziku. Bio je od 1926. član Nacionalne akademije znanosti Leopoldina i Royal Society. Nakon 1945. svojim je autoritetom spasio berlinsko Društvo cara Vilima za unaprjeđenje znanosti (kojemu je bio predsjednik 1930–37. i 1945–46) od ukidanja. To je društvo preimenovano 1948. u Društvo »Max Planck« za unaprjeđenje znanosti (Max-Planck-Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften). Unutar toga društva, sjedište kojega je danas u Münchenu, od 2001. djeluje 86 instituta pod Planckovim imenom.
Po njem su nazvani Planckova konstanta, Planckova epoha, krater na Mjesecu (Planck), planetoid (1069 Planckia) i dr.