Planckov zakon [plaŋk~] (Planckov zakon zračenja), fizikalni zakon kojim je Max Planck (1900) opisao kako raspodjela energije zračenja crnoga tijela po frekvenciji ovisi o temperaturi i time objasnio nepodudaranje eksperimentalnih rezultata s Rayleigh-Jeansovim zakonom.
Prema Planckovoj hipotezi pri toplinskom zračenju energija se iz crnoga tijela ne oslobađa kontinuirano. Oscilatori (atomski ili molekulski), koji se nalaze u crnome tijelu, nabijeni su električnim nabojem i kvantizirani, tj. njihova se energija mijenja skokovito (diskretno) i oslobađa u paketićima, kvantima. Prema Planckovu zakonu raspodjela energije zračenja E crnoga tijela na temperaturi T po frekvencijama ν dana je izrazom:
,
gdje je c brzina svjetlosti, k Boltzmannova konstanta, a h Planckova konstanta. Eksponencijalno opadanje doprinosa visokih frekvencija rješava problem ultraljubičaste katastrofe. Istodobno, Planckov zakon ima dva granična slučaja. Za male frekvencije i na granici h → 0 Planckov zakon slaže se s Rayleigh-Jeansovim zakonom. Na granici visokih frekvencija iz Planckova zakona može se dobiti Wienov zakon za temperaturnu ovisnost maksimuma emisije zračenja. Iz Planckova zakona proizlazi i Stefan-Boltzmannov zakon, prema kojem ukupna snaga zračenja ovisi o četvrtoj potenciji temperature.
