Rayleigh-Jeansov zakon [rẹi'li i:nz~] (po Johnu Williamu Struttu Rayleighu, koji ga je izveo 1900. iz klasičnih koncepata o neprekidnoj raspodjeli energije zračenja crnoga tijela po frekvencijama, i Jamesu Hopwoodu Jeansu, koji ga je dobio s pomoću klasične statističke mehanike stojnih valova 1905. i 1909), fizikalni zakon koji prema pretpostavkama klasične fizike određuje količinu energije elektromagnetskoga zračenja crnoga tijela u nekom intervalu valnih duljina:
dEλ = 2πck(T/λ4) dλ,
gdje je c brzina svjetlosti, k Boltzmannova konstanta, T termodinamička temperatura tijela koje zrači, a λ valna duljina emitiranoga zračenja.
Zakon u području velikih valnih duljina, tj. malih frekvencija točno predviđa rezultate pokusa (za hν << kT, gdje je h Planckova konstanta a ν frekvencija), a u području kratkih valnih duljina, tj. velikih frekvencija (za hν >> kT) predviđa nemoguć rezultat nazvan ultraljubičasta katastrofa, u kojem energija teži beskonačnosti kako se valna duljina primiče nuli. Neslaganje Rayleigh-Jeansova zakona s rezultatima pokusa pridonijelo je shvaćanju da postoji velika greška u teorijskim pretpostavkama tadašnje fizike i stvaranju kvantne mehanike.
