Newton [nju:tn], Isaac, engleski fizičar, matematičar i astronom (Woolsthorpe, 25. XII. 1642 – Kensington, 20. III. 1727). Jedan od najznačajnijih znanstvenika u povijesti. Završio je studij u Cambridgeu (1661–65). Nakon završetka studija, kada se zbog kuge sveučilište zatvorilo, vratio se kući u Woolsthorpe, gdje je samostalno učinio niz temeljnih otkrića iz mehanike i matematike (1665–67), premda je većinu objavio tek nakon dvadesetak godina. Godine 1669. postao je profesor na Trinity Collegeu. Tih godina bavio se uglavnom optikom. Od 1671. bio je član (od 1703. predsjednik i stalno biran do kraja života) Royal Society. Godine 1695. postavljen je za nadzornika, a 1701. za upravitelja državne kovnice novca. Godine 1699. postao je jedan od osmorice prvih stranih članova francuske Akademije znanosti. Po njem su nazvani mjerna jedinica za silu njutn, krateri na Mjesecu i na Marsu (Newton) i planetoid (8000 Isaac Newton).
Radovi na području optike. Proučavajući lom svjetlosti kroz staklenu prizmu, Newton je zaključio da se bijela svjetlost sastoji od spektra duginih boja, svjetlosnih zrakâ različitog indeksa loma i da je boja prolazne svjetlosti svojstvo koje dolazi od loma svjetlosti kroz tvar. Pustivši spektralno rastavljenu svjetlost kroz prizmu, izveo je ključni pokus koji je pokazao da se ona dalje više ne može rastaviti. – Objašnjavajući optičke pojave, Newton je razvio korpuskularnu (čestičnu) teoriju svjetlosti, po kojoj je svjetlost roj čestica koje se u vakuumu gibaju brzinom od 300 000 km/s, a u eteru stvaraju valove. Mnoge optičke fenomene, kao lom, odbijanje i Newtonove kolobare, objašnjavao je međudjelovanjem čestica i valova. Godine 1672. izašlo je njegovo djelo Nova teorija svjetla i boja (New Theory about Light and Colour), poznato i pod nazivom Optika (Opticks). Newtonova korpuskularna teorija bila je tijekom XIX. st. zanemarena, jer je prihvaćena valna teorija svjetlosti (→ huygens, christiaan; maxwell, james clerk). No ona je ipak, kako se pokazalo poč. XX. st., sadržavala istinitu tvrdnju o čestičnoj prirodi svjetlosti. (→ foton)
Newtonov teleskop. Kako bi izbjegao kromatsku aberaciju u lećama, za koju je smatrao da se ne može ukloniti, Newton je 1668. konstruirao prvi teleskop s konkavnim zrcalom kao objektivom. Teleskop, koji je 1671. prilikom primanja u članstvo darovao Royal Societyju, čuva se do danas. Najveći suvremeni teleskopi koriste konkavna zrcala. (→ dalekozor).
Radovi na području mehanike i astronomije. Newton je osnivač dinamike i prvi je uveo pojam sile. Problem gibanja nebeskih tijela Newton je riješio već 1666., no teoriju gravitacije objavio je tek 1685. u djelu Traktati o gibanju (Tractationes de Motu), gdje je pokazao da se gibanje Mjeseca i planeta može objasniti pretpostavkom da se tijela međusobno privlače silom koja je razmjerna produktu njihovih masa, a obrnuto razmjerna kvadratu međusobne udaljenosti (→ gravitacija). Tek je Einsteinova opća teorija relativnosti pronašla okolnosti u kojima Newtonova teorija zakazuje. Međutim, kao i Newtonovi zakoni, Newtonova teorija gravitacije ušla je u opću teoriju relativnosti kao njezin sastavni dio. – Oko 1685. započeo je rad na svojem epohalnom djelu Matematički principi filozofije prirode (Philosophiae Naturalis Principia Mathematica, 1687) u tri sveska. Prvi dio utemeljuje mehaniku i uključuje matematiku orbitalnoga gibanja oko izvora sile koja se smanjuje s kvadratom udaljenosti. Drugi je dio teorija fluida, unutar koje je dao niz rješenja problema gibanja fluida i gibanja kroz fluid. Iz vrijednosti gustoće zraka izračunao je brzinu zvuka u zraku. U trećem dijelu razvio je teoriju gravitacije u svemiru, koja, ako se izuzmu relativistički efekti, vrijedi i danas.
Radovi na području matematike. Među prvim Newtonovim radovima bili su izvod binomnoga poučka (1665) za cjelobrojne potencije, koji je poslije (1676) poopćio na sve racionalne brojeve, i začetak diferencijalnog i integralnoga računa (1676), prije Gottfrieda Wilhelma Leibniza. Newton je dao empirijsku interpolacijsku formulu i metodu za približna rješenja algebarske jednadžbe bilo kojega stupnja. Utočnjavanje približnih rješenja po Newtonovoj metodi svodi se na nekoliko faza: ako je x0 približni korijen jednadžbe f(x) = 0, onda je prva točnija vrijednost x1:
x1 = x0 – f (x0)/f ′ (x0) ,
a zatim se analogno dalje traži x2 itd. do zadovoljavajuće vrijednosti.
