gibanje.
1. U mehanici, promjena položaja materijalne točke ili promjena položaja ili orijentacije krutoga tijela u odnosu na neki referentni sustav. Dvije su osnovne vrste gibanja: translacija (mijenjanje položaja bez promjene orijentacije) i rotacija (vrtnja tijela, tj. mijenjanje orijentacije bez promjene položaja). Realna gibanja većinom su kombinacija translacije i rotacije, npr. kotrljanje.
Pravocrtno gibanje je gibanje pri kojem se smjer brzine ne mijenja, krivocrtno gibanje je gibanje pri kojem se smjer brzine mijenja, a kružno gibanje je posebni oblik krivocrtnoga gibanja pri kojem je putanja kružnica, a smjer brzine je smjer tangente na kružnicu.
Jednoliko gibanje je gibanje pri kojem se iznos brzine ne mijenja, a nejednoliko gibanje je gibanje pri kojem se iznos brzine mijenja.
Jednoliko pravocrtno gibanje je gibanje pri kojem materijalna točka u jednakim vremenskim intervalima prelazi jednake udaljenosti na pravcu, a nejednoliko pravocrtno gibanje je gibanje pri kojem smjer brzine ostaje isti a iznos brzine se mijenja.
Jednoliko kružno gibanje je gibanje pri kojem materijalna točka u jednakim vremenskim intervalima prelazi jednake lukove kružnice, vektor brzine jednoliko mijenja smjer (koji je jednak smjeru tangente na kružnicu) te jednoliko kružno gibanje ima kutnu akceleraciju.
Najjednostavnija gibanja su: jednoliko pravocrtno gibanje, jednoliko ubrzano pravocrtno gibanje, slobodni pad, jednoliko kružno gibanje, jednoliko ubrzano kružno gibanje i dr. Složenija gibanja su: Brownovo gibanje, gibanja čestica nabijenih električnim nabojem u električnom ili magnetskome polju, rotacija, širenje valova, titranje i dr.
Veličine kojima se opisuje gibanje su: brzina, kutna brzina, ubrzanje, kutna akceleracija, kinetička energija, količina gibanja, kutna količina gibanja, inercija, moment inercije i dr. Te veličine povezuju Newtonovi zakoni i jednadžbe gibanja.
Brzine svih gibanja relativne su, ovise o odabiru referentnoga sustava. Tijelo u nekom sustavu miruje ako se giba jednakom brzinom i kutnom brzinom kao taj sustav. Na primjer sa stajališta promatrača na Zemlji, tijelo na površini Zemlje može mirovati, a sa stajališta promatrača izvan Zemlje, na površini Zemlje nema mirovanja jer se Zemlja vrti oko svoje osi i kruži oko Sunca.
Gibanje tijela brzinom bliskom brzini svjetlosti opisuje se s pomoću teorije relativnosti, a gibanje mikroskopski sitnih tijela (poput elektrona) opisuje se s pomoću kvantne mehanike. (→ dinamika; mehanika)
2. U filozofiji se termin gibanje kao sinonim za promjenu javlja već u Grka. U Aristotelovoj se ontologiji gibanje (grč. ϰίνησıς) razumije kao prijelaz iz mogućnosti (potencijalnosti) u zbiljnost (aktualnost). Skolastika je gibanje (motus) načinila jednim od središnjih pojmova metafizičkih spekulacija: dokaz Božje opstojnosti iz gibanja (»ex motu«) počiva na pretpostavci da je u svijetu sve gibano i da zbog toga mora postojati uzrok gibanja koji sam nije giban, tzv. negibljivo kretalo, a to je Bog. Hegel je shvatio gibanje kao jedinstvo proturječja (kontinuiteta i diskontinuiteta, kao postojanje i nepostojanje na jednome mjestu). Gibanje je uvijek u odnosu na nešto, tj. u odnosu na neku fiksnu mirujuću točku koja, promatrana s druge točke, uopće nije mirujuća, pa je zato gibanje uvijek relativno. Apsolutno gibanje, kako naučava teorija relativnosti, postoji samo u odnosu na zamišljenu mirujuću točku u kozmosu.
