nakladništvo

nakladništvo (izdavaštvo), djelatnost kojom pisano djelo postaje dostupno javnosti, a uključuje pribavljanje i odabir rukopisa, uređivanje, grafičko i likovno oblikovanje, organizaciju tiska, promidžbenu djelatnost te distribuiranje. Tradicijski se pod nakladništvom podrazumijevalo izdavanje knjiga i časopisa, a u suvremeno doba obuhvaća i elektroničko, tj. digitalno nakladništvo te, u širem smislu, nakladništvo nosača zvuka i slike (odnosno glazbenih i filmskih djela te videoigara). U povijesti su te poslove obavljali autori, tiskari i knjižari, pa se do kraja XX. st. razvoj nakladništva može pratiti i pod pojmovima tiskarstvo i knjižarstvo, kao i kroz povijesti knjige kao glavnoga proizvoda nakladništva.

Određenje pojma

Nakladnički proizvodi tradicionalnog nakladništva tiskane su knjige (po UNESCO-ovoj definiciji, neperiodične tiskane publikacije koje bez korica imaju najmanje 49 stranica), brošure (neperiodične publikacije koje bez korica imaju najmanje pet, a najviše 48 stranica), periodične, tj. serijske publikacije (novine, novinsko i revijalno nakladništvo), zemljovidi i muzikalije. Glazbeno nakladništvo, do prvih desetljeća XX. st. i pojave radija isključivo izdavanje muzikalija, od sredine XX. st. podrazumijeva prije svega izdavanje nosača zvuka (isprva na vinilnim pločama, poslije na audiokasetama te na kompaktnim diskovima – CD), a sinonimno je s glazbenom industrijom. Od 1970-ih razvija se audiovizualno nakladništvo (prije svega filmova na raznim vrstama nosača), koje se koristi elektroničkim pomagalima (videokaseta, potom DVD i Blu-ray disk), a od 2000-ih razvija se digitalno nakladništvo i zvučnih i audiovizualnih djela u obliku podatkovnoga zapisa posredovanjem mrežnoga prijenosa.

Procvat elektroničkoga, odnosno digitalnog izdavaštva – ponajprije glazbenog i audiovizualnoga – započeo je nakon 2000. širokom dostupnošću širokopojasnog interneta te razvojem internetskoga prijenosa podataka (streaming), pa je razvojem i globalnom prevlašću tzv. streaming-servisa od 2010-ih fizički nosač zvuka ili slike postao rijedak. Elektronička knjiga ili e-knjiga knjiško je izdanje kojega je tekst dostupan, nakon pionirske etape objavljivanja u obliku mrežnih knjiga ili u materijalnom obliku (CD-ROM, DVD i sl.), u podatkovnom obliku, kao datoteka, a tekst joj se čita sa zaslona (PDF format) ili se pak tekst ispisuje, odnosno generira (formati EPUB, DJVU, AZW itd.) na dodirnom zaslonu (dodirniku) u posebnoj vrsti čitača ili predočnika (e-reader, e-čitač; npr. Kindle poduzeća Amazon). Nestankom fizičkog nosača zvuka i slike, odnosno izdavaštvom i distribucijom podatkovnih, tj. digitalnih zapisa, pojam elektroničkog izdavaštva zamijenjen je digitalnim izdavaštvom.

Nakladnik je osoba ili poduzeće koje je steklo pravo umnožavanja i raspačavanja djela te snosi financijsku i pravnu odgovornost. U audiovizualnom nakladništvu često se govori o proizvođaču. Nakladničkim ugovorom autor ili drugi nositelj autorskog prava na autorsko djelo prenosi pravo umnožavanja i stavljanja u promet (pravo izdavanja) djela na nakladnika.

Nakladnička poduzeća mogu biti opća ili specijalizirana, ovisno o stručnom području ili o vrsti knjiga koje objavljuju. Mogu se specijalizirati za izdavanje knjiga za djecu i mladež, zvučnih knjiga, zemljovida i dr. Posebnu skupinu čine nakladnici stručnih i znanstvenih knjiga. Poznati nakladnici u području prirodnih znanosti, tehnike i medicine udruženi su u International Group of Scientific, Technical and Medical Publishers (STM). Potkraj XX. st. učestalo je spajanje više nakladničkih poduzeća (često s proizvodnjom istog ili sličnoga tematskog područja) u korporacije s većom ili manjom samostalnošću nakladnika, a i one su često dio većih medijskih korporacija (npr. Penguin Random House nastala je 2013. spajanjem Penguin Group i Random Housea, obuhvaća 250 nakladničkih kuća, a vlasnik joj je privatna medijska korporacija Bertelsmann). Nakladnici nota učlanjuju se u jedinstveni identifikacijski sustav ISMN (International Standard Music Number) od 1994; podatci o njima dostupni su u svjetskom imeniku (Music Publishers’ International ISMN Directory). Nakladnici knjiga učlanjuju se u jedinstveni identifikacijski sustav ISBN, a podatci o njima dostupni su u svjetskom imeniku nakladnika (Publishers’ International ISBN Directory). Na međunarodnoj se razini nakladnici udružuju u svjetsku udrugu International Publishers’ Association (IPA).

Povijesni postanak nakladništva

Prvi po imenu poznat rimski nakladnik, Tit Pomponije Atik, izdavao je Ciceronova djela, poznata su zatim braća Sosiji, izdavači Horacijevih pjesama, i Trifon, koji je potkraj I. st. izdao Marcijalove epigrame. U helenističko je doba bila razvijena knjižarska mreža, a poznatija su se djela izdavala u nakladi od 500 primjeraka, najčitanija i u 1000 primjeraka (Plinije Mlađi). Kao podloga rabio se papirus, poslije pergament, a papir se širi iz Kine potkraj srednjega vijeka (XII. st.), no u masovnu uporabu ulazi tijekom XV. st. U XV. st. šire se laički skriptoriji koji su djelovali kao prava poduzeća. Tip nakladnika kakav Europa nije poznavala od antičkoga doba javio se i prije razvoja tiskarstva u Europi, npr. nakladnik i knjižar Lauber iz Hagenaua (do 1467). Slično je bilo u Francuskoj, Engleskoj, posebice u Italiji, gdje se više nego drugdje nakladništvo i knjižarstvo razvilo u Firenci (Ulica knjižara). Presudnu ulogu u razvoju nakladništva odigrao je Johann Gutenberg razvivši oko 1455. moderni tiskarski stroj s pomičnim slovima (tisak je otprije bio poznat u Kini, gdje je prvi tiskarski stroj, temeljen na glinenim pločicama, konstruirao Bi Sheng 1041–48., dočim je u Koreji, gdje je već otprije postojalo razvijeno tiskarstvo temeljeno na drvorezima, 1234–41. Choe Yun-ui razvio metalnu prešu s pomičnim slovima). U prvim desetljećima modernoga nakladništva tiskar je ujedno bio nakladnik i knjižar. Najpoznatiji su tiskari i knjižari u Europi toga doba Anton Koberger (oko 1440 – 1513) iz Nürnberga, koji je objavio 236 izdanja, i Aldo Manuzio (oko 1450 – 1515), koji je uveo manje, prikladnije formate knjiga koji su i danas u uporabi. Knjige tiskane do 1500. nazivaju se inkunabule. U XVI. st. započelo je razgraničenje nakladništva od tiskarstva, kada sam tiskar uspostavlja »musaeo«, poslije »lektorni kabinet« (redakciju), te putem vlastite knjižare ili knjižara partnera osigurava dostupnost knjige na tržištu. Prvim se pravim nakladnikom u Europi smatra Nijemac Johann Rynmann koji nije imao vlastitu tiskaru, već je rukopise davao tiskati u Njemačkoj i izvan nje, a do svoje je smrti 1522. izdao 200 knjiga. Do sredine XIX. st. svi su se poslovi oko pripreme i tiska obavljali ručno, a do masovnog širenja tiskarstva, a time i nakladništva, dolazi razvojem proizvodnje papira i mehaniziranoga, strojnog tiskarstva u drugoj polovici XIX. st., pri čemu je posljednju prepreku označilo napuštanje ručnog slaganja slova s pomoću slagarskih strojeva s tipkovnicama i matricama (Linotype, 1886; Monotype, 1897) koji su ostali u uporabi sve do razvoja digitalnoga tiska i računalne grafičke pripreme, odnosno »stolnog izdavaštva« (desktop publishing) na samom izmaku XX. st. Sveopća dostupnost i jeftinoća knjige i novina učinili su tiskanu knjigu u drugoj polovici XIX. st. i tijekom XX. st. glavnim sredstvom u širenju pismenosti, najšireg obrazovanja i kulture, što će potrajati – i nakon širenja televizije – sve do razvoja digitalnih medija. Omasovljenje knjige i pojava masovnog izdavaštva u XX. st. u vezi su s nastankom potrošačke kulture, prije svega usmjerene na medijsku potrošnju; prelazak na masovno nakladništvo u cjenovno pristupačnim izdanjima i u mekom uvezu označio je npr. golem uspjeh britanskoga nakladničkog poduzeća Penguin Books (osnovanog 1935) sredinom XX. st.

Početci nakladništva u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se pojava nakladništva datira u 1694., kada je Hrvatski sabor predao »zemaljsku tiskaru« Pavlu Vitezoviću Ritteru, koji je tiskao knjige s impresumom »ex Musaeo meo Graecmonti« i prodavao ih u vlastitoj knjižari. Do požara 1706. Vitezović je objavio oko 50 djela, pretežno kalendara i kronika. Potom se kao izdavači javljaju Isusovački kolegij (Lexicon latinum) i Ivan Krstitelj Weitz (Gazophylacium, 1740). Weitzovu knjižaru i tiskaru preuzima Antun Reiner (objavio 3. izdanje Cythare octochorde, 1757). U drugoj polovici XVIII. st. pojavio se u Hrvatskoj bečki tiskar, »povlašteni dvorski knjižar s lekturnim kabinetom« Johann Thomas von Trattner (1717–98), koji je otvorio podružnice u Varaždinu i Zagrebu. On je 1794. prodao svoju zagrebačku tiskaru biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, kojemu je posao vodio Antun Novosel. Istodobno je u Zagrebu kao nakladnik djelovao tiskar Josip Karlo Kotsche. Od 1808. u Zagrebu je djelovao Franjo Župan (Suppan), tiskar i knjižar koji je sredinom XIX. st., u predilirsko i ilirsko doba, imao golemu knjižnu produkciju. Uspješan nakladnik novina i knjiga, a kratkotrajno i knjižar bio je i Ljudevit Gaj. On je 1853. od Županova sina Lavoslava kupio poduzeće, ali ga je 1856. prodao Lavoslavu Hartmanu (1812–81), kojemu se u poslu 1875. pridružio Albert Deutsch (1857–1926), a 1880-ih Stjepan Kugli. Iz te je nakladne knjižare prvo nastala nakladna knjižara S. Kugli i A. Deutsch (do 1902), a zatim (nakladna) knjižara Stjepan Kugli. U razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda, nakladništvo je kao najvažniji dio svojega programa imala Matica ilirska (hrvatska), a zatim i Društvo sv. Jeronima. Od druge polovice XIX. st. najveći je nakladnik bio JAZU (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti), koji je tada započeo objavljivati nizove Rad, Starine, Građa, Ljetopis, Stari pisci hrvatski te znanstvene zbornike o hrvatskoj povijesti, kulturi i umjetnosti.

U unutrašnjosti Hrvatske su u XVIII. i XIX. st. nezaobilazni bili nakladničko-knjižarski poduzetnici (često i tiskari): u Osijeku Ivan Martin Divald (1743–1806); u Dubrovniku Carlo Antonio Occhi iz Venecije (u. 1787), čiju tiskaru 1802–1900. posjeduje obitelj Martecchini (Antun Martecchini objavio je 1826. Gundulićeva Osmana); u Rijeci obitelj Karletzky (od 1779. do kraja XIX. st.); u Zadru 1803–74. djeluje tiskara obitelji Battara; u Karlovcu Ivan Nepomuk Prettner, kod kojega je 1832. Janko Drašković objavio svoju Disertaciju, zatim Abel Lukšić (1826–1901) te u Požegi Miroslav Kraljević (1823–77).

Hrvatsko nakladništvo u XX. st.

Početkom XX. st. snažnoj nakladničkoj djelatnosti Matice hrvatske, Društva sv. Jeronima i JAZU-a pridružilo se Društvo hrvatskih književnika. Nakladne knjižare po uzoru na Kuglija pokrenuli su Gjuro Trpinac, Marija i Stjepan Radić, Nikola Andrić, koji je u Zabavnoj biblioteci 1913–42. usporedno tiskao i popularnu i umjetničku književnost (više od 600 svezaka), najavivši skorašnje omasovljenje izdavaštva koje se u Hrvatskoj dogodilo nakon II. svjetskog rata. Između dvaju svjetskih ratova pojavili su se novi nakladnici: Minerva, Binoza, knjižara Vasić, a u Vinkovcima još od 1911. djeluje knjigotiskara Vinka Vošickoga, značajna po izdavanju djela Augusta Cesarca, Miroslava Krleže i časopisa Književna republika te Svjetske biblioteke (oko 60 naslova). Uz Maticu hrvatsku i Nakladnu knjižaru S. Kuglija (ugašenu 1945), 1941–45. djelovao je Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ), državno poduzeće za izdavanje i distribuiranje djela enciklopedičkoga, leksikografskog i bibliografskoga značaja. Do svibnja 1945. objavio je 132 naslova, od kojih su najpoznatije Hrvatska enciklopedija (II–V. sv.), tri knjige enciklopedičkoga zbornika Znanje i radost, Djela hrvatskih književnika, koja je uređivao Julije Benešić, i Suvremeni hrvatski pisci, koje su uređivali Mate Ujević i Milan Cerovac, zatim Prošlost Dalmacije Grge Novaka i časopis Vijenac. U poslijeratnoj, socijalističkoj Hrvatskoj sličnu djelatnost nastavljaju državno tiskarsko i nakladničko poduzeće Nakladni zavod Hrvatske (NZH), koje djeluje 1945–50. u Zagrebu, i Jugoslavenski leksikografski zavod (JLZ) (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža), osnovan 1950.

Sredinom 1950-ih godišnja knjižna produkcija u Hrvatskoj iznosila je oko 1350 naslova, potkraj 1960-ih povećala se na 2000. Privatna su nakladnička poduzeća ugašena nacionalizacijom 1948., a od 1950. u Zagrebu se javlja niz nakladničkih poduzeća koja će obilježiti hrvatsko izdavaštvo do 1991. U uredničkim programima 1950-ih i 1960-ih prevladavali su nakladnički nizovi birani po nacionalnim književnostima, a 1970-ih i 1980-ih novi su se nakladnički nizovi otvorili popularnoj, žanrovskoj i suvremenoj književnosti. Preustrojem NZH-a nastala su poduzeća Tehnička knjiga (1947., od 1992. dio privatnoga poduzeća Golden marketing – Tehnička knjiga), Učila (1949., danas Javna ustanova Hrvatska školska kartografija), Zora (1950) i Školska knjiga (1950., privatizirana sredinom 1990-ih), a tiskarski odjel izdvaja se u Grafički zavod Hrvatske. Državno izdavačko poduzeće Zora objavljivalo je, do ukidanja 1977., kritička izdanja i sabrana djela hrvatskih pisaca te klasična i suvremena djela svjetske književnosti. S Maticom hrvatskom, koja je 1960. osnovala Nakladni zavod Matice hrvatske, pokrenulo je 1962. biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti (do 1995), jedan od najvećih nakladničkih pothvata u hrvatskoj povijesti. Nakladni zavod Matice hrvatske nastavio je djelovati kao nakladničko poduzeće i nakon obustave rada same Matice 1972. Grafički zavod Hrvatske (GZH) djelovao je kao veliki tiskarski pogon do 1977., kad je preuzeo nakladnički odjel Zore, a početkom 1980-ih razdvojio se u dva istoimena poduzeća, tiskarsko i nakladničko. Najveći domet postigao je potkraj 1980-ih kada je u bibliotekama Civilizacija, Ogledala, Omladinska biblioteka, Retro, Rotulus, Teka i Zora objavljivao oko 50 naslova godišnje. Od 1996. vlasnik mu je Školska knjiga. Poduzeće Naprijed osnovano je 1946. kao Kultura Zagreb radi objavljivanja političke publicistike, a preimenovano 1958., proširivši izdavački program na klasična djela svjetske (osobito ruske) književnosti i jugoslavenskih pisaca; do 1990-ih profilirao se kao nakladnik ključnih knjiga u području filozofije, sociologije, psihologije i politologije, izdavši oko 2500 naslova (nakon privatizacije od 1999. djeluje kao Naklada Ljevak). Naša djeca od 1947. djeluje uz istoimenu tiskaru, kao vodeći nakladnik slikovnica i knjiga za najmlađu dob (poduzeće je privatizirano ranih 1990-ih), s više od 1600 naslova izdanih do danas. Novo pokoljenje, utemeljeno 1947., preimenovano je 1951. u Mladost koja je 1957. spajanjem sa Zagrebačkim knjižarskim poduzećem postala najveće izdavačko-knjižarsko poduzeće u tadašnjoj Hrvatskoj. Vodeću ulogu Mladost je imala u području književnosti za djecu i mladež (biblioteke Vjeverica, u kojoj je 1957–98. izašlo oko 500 naslova, i Jelen), a ugasila se nakon privatizacije sredinom 1990-ih. Izdavačko knjižarsko poduzeće Znanje pod tim nazivom djeluje od 1958 (prethodnici su mu Seljačka sloga 1925–41. te Izdavačko poduzeće Seljačka sloga od 1947). Isprva je objavljivalo mahom popularnoznanstvene knjige i priručnike, ali poseban ugled steklo je opsežnim izdavanjem suvremene i popularne književnosti (biblioteke HIT, od 1969., ITD, HIT-junior i Evergrin). Privatizirano 1993., od 1994. knjige za djecu i mladež objavljuje u biblioteci Stribor (više od 530 naslova do 2022), a od 2015. vlasnik je i poduzeća Novi liber. Izdavačko poduzeće Stvarnost osnovalo je 1950. Društvo novinara Hrvatske; 1952–62. djelovalo je pod nazivom Novinsko izdavačko poduzeće (NIP), a ugašeno je 1990; najveći je doseg ostvarilo 1968. objavljivanjem Biblije (Zagrebačka Biblija). Izdavačko poduzeće »August Cesarec«, osnovano 1967., od 1979. razvilo je zamjetan izdavački program suvremene književnosti, filozofije, sociologije i teorijskih naslova u više nakladničkih nizova (s približno 50 naslova godišnje), a 1985–91. izdavalo je biblioteku Džepna knjiga u kojoj je izašlo oko 80 naslova; ugašeno je 1994. Nakladni zavod Globus djeluje od 1969., a sredinom 1980-ih imao je godišnju proizvodnju od 100 naslova objavljivanih u više znanstvenih i publicističkih biblioteka (najpoznatija je Plava biblioteka). Od sredine 1950-ih pokreću se nakladnička poduzeća koja nisu bila državna: IBI, Lykos, koji se istaknuo izdavanjem pjesničkih zbirki i antologija (oko 140 naslova 1954–62), Kršćanska sadašnjost, crkvena naklada osnovana u Zagrebu 1968 (više od 1800 naslova do 2020), Medicinska naklada (više od 700 naslova od 1967), Liber, osnovan 1970 (od 1975. Sveučilišna naklada Liber), sveučilišni nakladnik koji je do 1990. objavio oko 500 naslova (biblioteka L, niz izdanja Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu). Knjige su objavljivala i novinska poduzeća, ponajprije Vjesnik.

U Hrvatskoj je 1990. bilo oko 400 nakladničkih poduzeća, ali je ranih 1990-ih nad više velikih nakladničkih poduzeća proveden stečaj iako su imala izvrsne programe i visoke naklade. Njihovi istaknuti urednici i zaposlenici pokrenuli su mnoga manja privatna poduzeća, koja su djelomice nastavila ostvarivati uredničke programe nekad snažnih nacionalnih nakladničkih kuća. U sustav ISBN 1993. bila su uključena 353 hrvatska nakladnika, a od 1996. pri Hrvatskoj gospodarskoj komori djeluje Zajednica nakladnika i knjižara (ZNK).

U Hrvatskoj su 1993–2004. bila registrirana 5164 nakladnika, najviše njih sa sjedištem u Zagrebu. Među novim privatnim nakladnicima 1990-ih i 2000-ih uredničkom politikom ili brojem naslova isticali su se, danas mnogi ugašeni, zagrebački nakladnici ABC naklada (1993–2007), AGM (više od 500 naslova od 1993), ArTresor naklada (više od 100 naslova od 1996), Barbat (1992–2007), Begen (više od 250 izdanja od 1990., mahom za djecu), Biakova (oko 170 naslova od 1995), Celeber (1996–2010), Ceres (oko 300 naslova od 1992), »Dora Krupićeva« (1995–2012), Durieux (više od 400 naslova od 1991), Erasmus naklada (oko 100 naslova 1993–2012), Izdanja Antibarbarus (više od 200 naslova 1993–2019), Izvori (više od 500 naslova od 1991), Konzor (oko 150 naslova 1992–2011), Meandar (od 2005. Meandar media, oko 600 naslova od 1993), Mosta (1993–2015), Mozaik knjiga (dio slovenske grupacije Skupina Mladinska knjiga; oko 4300 naslova od 1994), Naklada Jurčić (oko 180 naslova od 1996), Naklada MD (više od 200 naslova 1991–2008), Naklada Pavičić (od 1994), Naklada Zadro (1994–2011), Štajergraf (blizu 100 naslova od 1993), Targa (1995–2000), Zagrebačka naklada (oko 450 naslova od 1994), Zagrebačka stvarnost (oko 200 naslova 1994–2010) i dr. Matica hrvatska, obnovljena 1990., pokrenula je izdavačku djelatnost 1991 (Nakladni zavod Matice hrvatske nastavio je paralelno rad sve do 2005), izdajući časopise te biblioteke Mala knjižnica Matice hrvatske (oko 400 naslova) i Parnas (oko 165 naslova), a 1993. započeo je projekt Stoljeća hrvatske književnosti (145 knjiga do 2020). S godišnjom produkcijom oko 100 knjiga Matica izdaje djela suvremenih i klasičnih hrvatskih pisaca, svjetske klasične pisce (npr. sabrana djela Williama Shakespearea), filozofska i historiografska djela. Nakladničku djelatnost pojačalo je i Društvo hrvatskih književnika (blizu 250 naslova u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika od 2003), a Hrvatsko društvo pisaca izdalo je od 2006. više od 120 knjiga u Biblioteci poezije; oba društva izdaju knjige izvan tih nizova i više književnih časopisa. Znanstvene knjige od 1992. izdaje Hrvatska sveučilišna naklada pri Sveučilištu u Zagrebu s približno 500 naslova obavljenih do 2020., potom Demetra (približno 300 naslova od 1992., mahom filozofijskih), a publicističke i znanstvene Golden marketing – Tehnička knjiga (oko 500 naslova od 1992), Masmedia (oko 150 naslova, od kojih velik broj leksikografskih, 1991–2013), Mate (više od 400 naslova od 1992), Naklada Slap u Jastrebarskom (oko 450 naslova od 1992), Novi Liber (oko 120 naslova 1991–2014., među kojima važno mjesto imaju Rječnik hrvatskoga jezika te Hrvatski enciklopedijski rječnik), potom sredinom 1990-ih osnovana poduzeća KruZak (oko 100 naslova od 1995., mahom filozofijskih) i Naklada Jesenski i Turk, koja postaje brojem naslova najveći nakladnik te vrste (oko 700 naslova od 1997), te HAZU, kao i mnogi fakulteti (npr. FF press Filozofskog fakulteta u Zagrebu).

Izvan Zagreba djeluju nakon 1990. neka stara nakladnička poduzeća, ali i više novih. U Koprivnici djeluje Alineja (2001–09); u Puli Istarska naklada (1979–87) i C.A.S.H. (1993–2007); u Rijeci »Otokar Keršovani« (više od 1000 naslova od 1954. do gašenja 2015), Izdavački centar Rijeka (oko 380 naslova 1977–2013), Dušević & Kršovnik (oko 300 naslova od 1992), Leo-commerce (više od 600 naslova od 1994), Extrade (više od 200 naslova od 1995), Adamić (oko 400 naslova 1996–2016), Ex libris (od 2001), Naklada Uliks (od 2004) i Naklada Kvarner (od 2010); u Osijeku Izdavački centar Radničkog sveučilišta (Revija) (1974–94); u Sisku Aura (od 2000); u Splitu Književni krug Split (više od 550 naslova od 1979), Logos (oko 200 naslova 1981–2010), Laus (oko 100 naslova 1991–2005), Marjan knjiga i Marjan tisak (oko 200 naslova od 1993) te Naklada Bošković (više od 700 naslova od 2002); u Varaždinu »Katarina Zrinski« (više od 350 naslova od 1993), Stanek (više od 100 naslova od 1997), Modernist (od 2005) i Evenio (od 2012); u Vinkovcima Privlačica (oko 750 naslova od 1981., s posebno istaknutim nizovima Croatica i Slavonica); u Zadru Forum (blizu 600 naslova od 1993., mahom za djecu); u drugim se gradovima nakladništvom se uglavnom bave ogranci Matice hrvatske, uz pokojega manjeg nakladnika i gradske knjižnice. Vodeći su nakladnici vjerske i duhovne literature te knjiga za samopomoć (self-help), uz Kršćansku sadašnjost, zagrebački Biovega (oko 120 naslova 1995–2008), Cid-Nova (oko 120 naslova od 1998), Misl (oko 100 naslova od 1994), Nova Arka (od 1993), Planetopija (oko 450 naslova od 2006), Znaci vremena (više od 100 naslova od 1969) i Teovizija (više od 400 naslova od 1992), Dvostruka duga u Čakovcu (oko 200 naslova od 1994) te Verbum u Splitu (više od 700 naslova od 1992), a stripova Bookglobe (više od 400 naslova od 1994), Strip-agent (više od 500 naslova od 2000), Mentor (oko 100 naslova 2003–17) i Naklada Fibra (više od 650 naslova od 2006), svi u Zagrebu.

Hrvatsko nakladništvo u XXI. st.

Na prijelazu stoljeća brojem objavljenih knjiga prednjačila je Školska knjiga s 1100 naslova (2004), a među najveće nakladnike ubrajali su se oni s prosječno pedesetak i više objavljenih naslova godišnje: Alfa (utemeljena 1968; više od 1000 naslova od privatizacije 1992), Algoritam (više od 2000 naslova 1993–2017), Egmont (oko 1300 naslova od 1993), Kršćanska sadašnjost, Matica hrvatska, Mozaik knjiga, Naklada Ljevak (više od 1200 naslova), Naša djeca, Profil International, odnosno Profil Multimedija (više od 400 naslova 1995–2013), V.B.Z. (oko 1700 naslova od 1994) i Znanje (od 1995. više od 50, a od 2010. više od 150 naslova godišnje). Potkraj XX. st. javljaju se i novi nakladnici: Hena com (oko 470 naslova od 1996), Ibis grafika (više od 200 naslova od 1996), Šareni dućan (više od 250 naslova od 1997), Kašmir promet (više od 200 naslova od 1998), Disput (oko 450 naslova od 1999), Edicije Božičević (oko 200 naslova od 1999), Nova knjiga Rast (više od 250 naslova od 1999), Vuković i Runjić (oko 350 naslova od 1999). Najveći su rast imali nakladnici vezani uz izdavanje školskih udžbenika (Školska knjiga, Profil International, Alfa, Znanje, Meridijani, Element i dr.). Oko 2010. je približno 400 aktivnih nakladničkih poduzeća izdavalo 2000 do 2500 naslova na godinu. U Hrvatskoj je 2020., prema podatcima Hrvatske gospodarske komore, u području izdavačkih djelatnosti – izdavanje knjiga djelovalo 340 poduzeća.

U novim okolnostima slobodnog tržišta i rasapa knjižarske mreže (oko 2000. djelovale su tek knjižare Školske knjige) okvirne smjernice u kojima se održavalo i razvijalo hrvatsko nakladništvo bile su uvođenje poreza na dodanu vrijednost na knjige 1998 (već 1999. pretvoren je u nultu stopu, a od 2013. iznosi 5% na knjige stručnog, znanstvenog, umjetničkog, kulturnog i obrazovnog sadržaja te udžbenike), nametanje komisijske prodaje knjiga u knjižarama, što je posljedično dovelo do rasta dugovanja distributera i knjižara prema nakladničkim poduzećima, otvaranje knjižara u vlasništvu nakladničkih poduzeća (Algoritam, V.B.Z., Verbum) te financijsko, ali i programsko oslanjanje o javne financijske potpore i otkup knjiga za narodne knjižnice. Od 1990-ih je izdavaštvo u Hrvatskoj prošlo nekoliko razvojnih etapa, svaku obilježenu raznolikim kriznim uvjetima. Nakon dezintegracije knjižarske mreže, prvu veliku prekretnicu označili su sredinom 2000-ih golemi izdavački pothvati medijskih poduzeća (prodaja knjiga uz novine, tzv. kiosk-izdavaštvo) kojima nakladnici nisu mogli konkurirati. Slijedeći slične europske pothvate izdavanja klasičnih djela u masovnim nakladama po izrazito niskim cijenama uz dnevne novine (licenca španjolske Mediasat Group), poduzeće Globus media, a poslije Europapress holding tiskali su uz Jutarnji list 2004. Biblioteku Jutarnjeg lista – XX. stoljeće s 30 naslova u otprije postojećim prijevodima, a potom 2005. Biblioteku Jutarnjeg lista – najveća djela (25 naslova) te mnoge druge nakladničke nizove (npr. Lektira – popularni klasici, 30 naslova, 2008), dočim su djela Marije Jurić Zagorke prodavana u masovnom mekom uvezu uz novine 2013–15 (više od 100 000 prodanih primjeraka). Večernji list tiskao je 2004. Večernjakovu biblioteku s odabirom klasičnih djela hrvatske književnosti (20 naslova) i nekoliko nizova, a 2007. Sabrana djela Ivane Brlić-Mažuranić (u deset knjiga). Slobodna Dalmacija tiskala je 2004. Dalmatinsku biblioteku (15 naslova). Poseban su značaj imali leksikografski i enciklopedički projekti distribuirani uz novine. U početcima su pojedine knjige, prodavane uz novine, dosezale naklade veće od 100 000 primjeraka, ali je taj oblik izdavaštva na dulje razdoblje osujetio kvalitativne produkcijske vrijednosti nakladništva. Premda je u 2004. zbog novinskog izdavaštva zabilježen porast prodaje knjiga od 50% (šest milijuna prodanih knjiga), sâmo nakladništvo bilježilo je pad prodaje koji je po nekim izvorima iznosio 60 do 70%, a prije pojave distribucije knjiga uz novine rijetko je koja knjiga prelazila prodaju i nakladu 300 do 1000 primjeraka, što je i 2020-ih standardna naklada u Hrvatskoj, izuzev za knjižarske hitove praćene velikim medijskim odjekom.

Druga prekretnica bio je, nakon nekoliko pokušaja stvaranja knjižarske mreže 2000-ih koje su širili poduzeća Algoritam, Marjan tisak, Mozaik knjiga i V.B.Z., slom integrirane knjižarske mreže poduzeća Algoritam MK, Profil Multimedija i Mozaik (APM), odnosno stečaj Algoritma 2017. Nestankom ili slabljenjem vodećih nakladničko-knjižarskih poduzeća prethodnih dvaju desetljeća (ponajprije Algoritma, Profil Internationala, koji je 2015. prodan njemačkoj grupaciji Klett, i V.B.Z.-a) dolazi do novoga restrukturiranja nakladničkog tržišta, jačanja novih knjižarskih lanaca (Hoću knjigu, Tisak media, Znanje), kao i pojave većeg broja novih samostalnih knjižara i manjih nakladničkih poduzeća, nekih od njih u vlasništvu najjačih izdavačkih kuća (sestrinska poduzeća pokrenuli su Školska knjiga, Znanje i Fraktura). Restrukturiranjem knjižarske mreže i novim medijskim uvjetima izdavačke industrije – ponajprije njezinom pojačanom medijskom vidljivošću i dostupnošću putem internetskih knjižara, društvenih mreža, te procvatom popularne književnosti koji je pak vezan uz porast televizijske produkcije (nadasve adaptacija književnih predložaka) za internetske servise – promijenili su se i okviri u kojima djeluje nakladništvo u Hrvatskoj, premda je i dalje u čitavu lancu proizvodnje ostalo ovisno o javnim potporama, pri čemu mu znatnu podršku daju i inozemne, europske potpore za prijevode.

Među nakladničkim poduzećima osnovanima nakon 2000. uredničkim se programom i brojem izdanih naslova ističe Fraktura (oko 1400 naslova od 2002), a slijede ju Ex libris u Zagrebu (više od 250 naslova od 2001), Hangar 7 (oko 100 naslova od 2013), Knjiga u centru (oko 150 naslova od 2007), Krug knjiga (od 2014), Litteris (oko 130 naslova od 2003), Mala zvona (oko 100 naslova od 2010), Naklada Lara (više od 150 naslova od 2001), Naklada Oceanmore (više od 200 naslova od 2002), Naklada Pelago (od 2003), Naklada Semafora (oko 130 naslova od 2006), Profil knjiga (oko 700 naslova od 2008), Sandorf (oko 350 naslova od 2008), Stilus knjiga (više od 150 naslova od 2013), dočim u e-nakladništvu prednjači Bulaja naklada (od 2016). Među novim nakladnicima znanstvenih i publicističkih izdanja ističu se Naklada Breza (oko 140 naslova od 2002., mahom filozofijskih), Srednja Europa (više od 230 naslova od 2002., mahom historiografskih), Tim press (oko 180 naslova od 2003), Multimedijalni institut (od 2003), Leykam international (blizu 200 naslova od 2007), Despot infinitus (više od 150 naslova od 2012). U XXI. st., zbog raširene dostupnosti digitalnog tiska i računalnim softverima pojednostavnjene i olakšane grafičke pripreme knjiga, u Hrvatskoj djeluje velik broj manjih i povremenih nakladnika, a nakladništvom se redovitije ili povremeno bave razna društva i udruge.

Citiranje:
nakladništvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=42840>.