Gaj, Ljudevit, vođa hrvatskoga narodnoga preporoda i pisac (Krapina, 8. VII. 1809 – Zagreb, 20. IV. 1872). Odrastao u obitelji u kojoj se govorio njemački jezik, ali je majka njegovala i kajkavštinu. Gimnaziju je pohađao u rodnoj Krapini, Varaždinu i u Karlovcu. God. 1826. upisao je studij filozofije u Beču, nastavio u Grazu, a 1829. upisao se na pravo u Pešti. Početkom 1832. dolazi u Zagreb, gdje radi u pravnoj struci. Doktorirao filozofiju 1834. u Leipzigu. Dobivši 1834. odobrenje, 1835. počeo izdavati Novine horvatske s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska i otada se potpuno posvetio narodnomu preporodu.
Na oblikovanje Gajeve hrvatske nacionalne i slavenske ideologije, koju je s vremenom mijenjao i dograđivao, uvelike su utjecali teorija o ilirskom podrijetlu južnih Slavena, legenda o braći Čehu, Lehu i Mehu koja je stvarala sliku slavenskoga jedinstva (Krapinski dvorci – Die Schlösser bei Krapina, 1826), srednjoeuropska nacionalna koncepcija po kojoj je jezik glavno obilježje nacionalnog identiteta, poznanstvo s J. Kollárom, ideologom slavenske uzajamnosti, hrvatska kulturna baština i politička povijest kao potvrda etničke, političke i jezične hrvatske individualnosti. Gaj je znao za tadašnju slavističku klasifikaciju slavenskih jezika s četiri jezika (ruski, poljski, češki i ilirski) te za Kopitarovo i Šafařikovo negiranje hrvatskoga jezika. Družeći se s izobraženim pripadnicima slavenskih naroda, još za studija upoznao se s kulturnim zbivanjima i književnim djelima te širio vidike o slavenskom svijetu. Zato mu se zarana rodila ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi, što će postati središtem njegove sveukupne djelatnosti. U početku je smatrao da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja hrvatskoga jezika, a poslije je temelje jedinstvenoga književnoga jezika vidio u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini s dubrovačkom kao uzorom.
Gaj je 1832. u Zagrebu okupio skupinu mladih ljudi, kojoj se od starijih pridružio grof J. Drašković, koja je počela planirati kulturno, znanstveno, prosvjetno i gospodarsko uzdizanje Hrvatske po uzoru na razvijenije europske zemlje. Pod ilirskim imenom u širem smislu imali su program kulturnoga povezivanja južnih Slavena, a u užem smislu ujedinjavanja hrvatskih zemalja. Za širenje pokreta Gaju su služile ponajprije Danica i njegova tiskara, osnovana 1838. Svoj je program najjasnije izložio u proglasima uoči svakoga godišta Danice. Počeo je s objavljivanjem i kajkavskih i štokavskih prilogâ, postupno je već u prvom godištu prelazio na štokavski književni jezik i na novi slovopis, a od 1836., s promjenom imena u Ilirske narodne novine i Danica ilirska, svojoj je ideologiji dao južnoslavenski značaj, ali je istodobno isticao etničku samostalnost Hrvata i teritorijalnu cjelokupnost Trojednice na osnovi povijesnih municipalnih prava. Kao vođa preporodnoga pokreta bio je poznat širom Hrvatske, ali i u slavenskim zemljama Habsburške Monarhije. Zbog troškova svoje tiskare, političkog djelovanja i mnogobrojnih putovanja bio je u dugovima, pa se s vremenom okrenuo tajnoj politici tražeći sredstva za svoj rad. God. 1838. počeo je održavati tajne veze s Rusijom nastojeći da ona ojača svoju ulogu na Balkanu. Vrhunac svojega političkog djelovanja doživio je s uspjehom Ilirske narodne stranke u županijskim skupštinama u Varaždinu 1841. i u Zagrebu 1842. U krilatici »Da Bog živi konstituciju ugarsku, kraljevinu Hrvatsku i narodnost ilirsku!«, iznesenoj u povodu skupštinskoga zasjedanja u Varaždinu, Gaj je sažeo sav program narodnoga preporoda: hrvatska samostalnost u okviru zemalja krune sv. Stjepana i pripadnost južnoslavenskom etničkomu i kulturnom prostoru.
Nakon zabrane ilirskoga imena 1843. Gaj je izgubio vodeću ulogu u ilirskom pokretu. Uspostavio je veze s poljskom emigracijom, koja je djelovala protiv Austrije i Rusije, videći Srbiju kao središte buduće južnoslavenske države. Gaj je promijenio svoja politička stajališta pa je sada zagovarao jaču ulogu Austrije u Srbiji i potiskivanje ruskog utjecaja. Ponovno je imao znatnu ulogu u političkom životu u revolucionarnoj 1848., kada je vodio Narodnu skupštinu Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koja je prihvatila Zahtijevanja naroda. Surađivao je s banom J. Jelačićem, ali nakon afere u kojoj ga je bivši srpski knez Miloš Obrenović optužio da je u njega iznudio novac i preuzeo ga u banovo ime, njegova se politička karijera naglo gasi, iako mu krivnja nije nikada dokazana. Suradnici su ga već otprije napuštali, a ilirski se pokret nije više mogao rasplamsati ni nakon dopuštenja upotrebe ilirskog imena 1845. Podupirući na kraju centralističku politiku Beča, ali i hrvatsku teritorijalnu sveukupnost (Misli o nagodbi Hrvatske i Slavonije s vladom – Gedanken zum Ausgleich Croatiens und Slavoniens mit der Regierung, 1864), doživio je Austro-ugarsku nagodbu 1867. kao poraz svojih političkih ideja. U povijesti će ostati trajno zabilježena njegova uloga vođe narodnoga preporoda, kojim je započelo stvaranje moderne Hrvatske.
Kao književnik Gaj nije ostavio dublji trag. Među pjesmama, uglavnom kajkavskima, jedino je Horvatov sloga i zjedinjenje (poznata po početnom stihu Još Horvatska ni propala, u Danici, 1835) stekla veliku popularnost kao preporodna budnica. Povijesno djelo Dogodovština Ilirije velike ostalo je nedovršeno i neobjavljeno.
Gajeve zasluge za hrvatski standardni jezik nisu toliko u onome što je napisao, nego više u onome što je pokrenuo. Ujedinjavanje Hrvata u jednom latiničnom slovopisu bilo je prvi korak prema ujedinjavanju u jednom standardnom jeziku, a u toj je integraciji Gaj odigrao odlučujuću ulogu. Poticaje za slovopisnu reformu našao je u domaćim nastojanjima slovnoga usustavljivanja, ponajprije u A. Jambrešića i P. Vitezovića, te u češkom slovopisu. U knjižici Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa (1830) predložio je jednoslovni sustav, polazeći od kajkavskoga književnog jezika, rješavajući dotadašnji problem pisanja palatala uvođenjem nadslovnih znakova. Prijedlog nije prihvaćen, ali je označio početak rješavanja jedinstvenoga slovopisa i hrvatskoga standardnoga jezika. U članku Pravopisz (Danica, 1835) vratio se djelomice dvoslovima (dj, gj, lj, nj, tj), ostavio jednoslove (č, š, ž) s kvačicom, a ne s prvotnom tildom, uveo ć i ě. Taj će slovopis, nazvan gajica, doživjeti neznatne promjene, bit će postupno prihvaćen u cijeloj Hrvatskoj, a prihvatit će ga i Slovenci. Premda je Gaj u svojem programu imao zacrtano da osnovica »ilirskomu« jeziku bude cijela Ilirija, ilirski su gramatičari, ponajprije V. Babukić i A. Mažuranić, u svojim gramatikama normirali hrvatski jezik na novoštokavskoj jekavskoj osnovici s otvorenošću prema sveukupnosti pisane hrvatske književne baštine. Zaslugom Gaja i njegovih suradnika hrvatski je jezik nakon višestoljetnoga izgrađivanja kodificiran i proglašen službenim jezikom u Hrvatskom saboru 1847.
