inkunabula (lat. mn. sr. roda incunabula: povoji; začetak, od cunae: kolijevka), prvotisak, najstariji proizvodi tiskarstva od njegovih prvih početaka oko 1445. približno do 1500. Termin u pluralu prvi je upotrijebio B. von Mallincrodt u raspravi O podrijetlu i razvoju tiskarskog umijeća (De ortu et progressu artis typographicae, 1639), a u singularu, za označivanje samo jednog sveska, riječ se rabi od XIX. st. Postoje dvije vrste inkunabula: tabularne, tiskane s pomoću ploča, na kojima je tekst za pojedinu stranicu bio urezan jednako kao kod tehnike drvoreza, i tipografske, tiskane pomičnim slovima po Guttenbergovu postupku.
U svijetu je sačuvano oko 500 000 primjeraka inkunabula (oko 30 000 izdanja), tiskanih u 1100 do 1200 tiskara. U Hrvatskoj se značajni primjerci (više od 1500) čuvaju u Metropolitanskoj knjižnici i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu te u knjižnicama dominikanskih (Dubrovnik, Split, Trogir, Stari Grad na Hvaru, Bol na Braču) i franjevačkih samostana (Dubrovnik, Zaostrog, Split, Hvar, Šibenik, Zadar, Cres, otok Košljun, Rijeka).
U kulturnoj povijesti vrijedne su ne samo zbog svojega sadržaja, tj. tekstova pisaca koje donose, nego i kao spomenici tipografske umjetnosti i knjižne opreme. Nekolicina se Hrvata istaknula i u tiskarskoj djelatnosti XV. st., ali izvan svoje domovine. Tako je Kotoranin A. Paltašić tiskao u Veneciji 42 knjige, većinom djela antičkih pisaca. Njegov je učenik vjerojatno bio Lastovac D. Dobrićević, koji je radio u talijanskim i francuskim tiskarama, a između 50 naslova knjiga što ih je tiskao ističe se Danteova Božanstvena komedija. Mnogi primjerci inkunabula ilustrirani su drvorezima ili su naknadno rukom urešeni umjetničkim minijaturama, okvirnim bordurama i vinjetama te jednobojnim, višebojnim ili zlatom izrađenim inicijalima. Među inkunabulama urešenima bogatim tiskanim inicijalima i drvorezima osobito se ističu Ezopove basne (Aesopus moralisatus) iz 1487., u izdanju D. Dobrićevića i O naravi nebeskih duhova koje zovemo anđelima (De natura caelestium spirituum quos angelos vocamus, Firenca, 1498) J. Dragišića. Iz korpusa hrvatskoglagoljskih knjiga 5 naslova tiskano je u XV. st.: najstariji je Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483 (kao mjesto izdanja spominju se Venecija, Modruš, Kosinj i Izola). Za Rimski brevijar iz 1491. pretpostavlja se da je tiskan u Kosinju u Lici, dok je Rimski brevijar iz 1493. nastao u Veneciji. Za tisak ga je priredio, a vjerojatno i složio, B. Baromić iz Vrbnika, koji je svoju tiskarsku vještinu prenio u Senj, gdje je poslije tiskao preostale dvije hrvatskoglagoljske inkunabule (Rimski misal, 1494. i Spovid općena, 1496).
Daleko je veći broj latiničnih inkunabula, koje su naši autori tiskali u Italiji, uglavnom djela hrvatskih humanista poput Tri knjige elegija i lirskih pjesama (Elegiarum et carminum libri III, 1477) J. Šižgorića; Djela vrhovnog zapovjednika Petra Moceniga (Petri Mocenici imperatoris gesta, 1477) K. Cipika i Otmica Kerbera (De raptu Cerberi, oko 1490) J. Bunića. Svoja su djela na latinskome tiskali još i N. Modruški (autor prve hrvatske prozne inkunabule, 1474), J. Dragišić, B. Benković, Š. Paskvali, Jan Panonac (jedna pjesma uz tuđi prijevod Polibija) i dr. Na pučkome jeziku tiskane su knjige za liturgijsko čitanje, npr. Lekcionar (Venecija, 1495) autora Bernardina Splićanina (fra Bernardin Drivodilić), pisan čakavskim narječjem splitske okolice.
Prvu katalogizaciju inkunabula napravio je Georg Wolfgang Panzer u pet svezaka pod naslovom: Annales Typographici ab Artis Inventae Origine ad Annum MD. (Nürnberg, 1793–97).
