TRAŽI DALJE:
STRUKE:

epidemija

epidemija (grč. ἐπıδημία: boravak na jednome mjestu), naglo obolijevanje većega broja ljudi na određenom području u kratkom razdoblju. Izvor epidemije nalazi se najčešće izvan područja koje ona zahvati, pa se odonud unosi preko oboljelih osoba, životinja ili zaražene robe. Širenje epidemije ovisi o otpornosti pučanstva i gustoći naseljenosti. Epidemijski se javljaju crijevne zarazne bolesti (trbušni tifus, paratifus, kolera), bolesti koje se prenose kapljičnom infekcijom (šarlah, gripa) i bolesti koje prenose kukci (kuga, malarija). Izvorom epidemije mogu biti i endemijska žarišta neke bolesti, ako se ona pod posebnim uvjetima razvije u epidemiju (→ endemija). Epidemija koja se naglo proširi na velika prostranstva (više država ili kontinenata) zove se pandemija. Epidemije su u povijesti čovječanstva od najstarijega doba imale značajnu ulogu jer su uz golem broj oboljelih prouzročile i visoku stopu smrtnosti i teške socijalno-ekonomske posljedice. Nekoliko ih je steklo osobitu društvenu percepciju.

Jedna od najranijih takvih bila je Atenska kuga koja je opustošila klasičnu Atenu 430. do 426. pr. Kr., tijekom Peloponeskoga rata. Od bolesti je umrlo 75 do 100 tisuća ljudi (oko 25% stanovništva) unutar zidina Atene koju su tada u obruču držali Spartanci, a bolest je vjerojatno prodrla kroz luku Pirej došavši brodovima s Istoka, prema Tukididu iz Etiopije, preko Egipta i Libije (javila se, ali u manjoj mjeri i na istočnome Sredozemlju). Bolest je zahvatila samo atensku populaciju, nije se prenijela na okolna područja, a svojim je razornim učinkom (usmrtila je i Perikla) utjecala na raslojavanje atenskih društvenih struktura i morala, odnos prema vjerskim i zakonskim okvirima, u konačnici i na slabljenje atenske pozicije u Peloponeskom ratu, posljedično i na slabljenje demokracije u Ateni. U medicinskom smislu, premda se za bolest tradicionalno uvriježio naziv kuga, prema Tukididovim opisima i suvremenim DNA istraživanjima, može se zaključiti da je bila riječ o pjegavom tifusu ili hemoragijskoj groznici, a prema nekim, rjeđim, mišljenjima možda i o trbušnome tifusu.

Rimsko je Carstvo najviše pogodila Antoninska kuga, zvana i Galenova kuga, po liječniku koji ju je prvi opisao, koja se širila Carstvom u razdoblju 165–180., za vladavina careva Lucija Vera i Marka Aurelija iz dinastije Antonina, koji su od nje možda i umrli. Prema nekim izvorima prvi se put javila među rimskim vojnicima za opsade Seleukije na Tigrisu 165., kamo je pak prema nekima došla iz Kine. Vojnici su je otamo donijeli do Italije. Iz Galenova opisa bolesti zaključuje se da je najvjerojatnije riječ o velikim boginjama, iako točna dijagnoza nije utvrđena. Procjenjuje se da je od bolesti umrlo oko pet milijuna stanovnika Carstva, od čega 25% stanovništva samoga grada Rima. I Antoninska kuga je ostavila snažan trag na društvo pogođenih područja. Gotovo simbolički, poklopila se s vladavinom Marka Aurelija, nakon koje je završila era tzv. pet dobrih careva i najveće moći Rima te je počelo slabljenje i postupni rasap Carstva. Uz to, s obzirom na to da je bolest zahvatila velik broj vojnika, Rimljani su se počeli povlačiti s krajnjih istočnih granica, a zbog nedovoljnog broja trupa sve su manje kontrolirali i sjevernu granicu prema Germanima.

Istočno Rimsko Carstvo najrazornije je pak pogodila Justinijanova kuga, koja je, uz veći dio Carstva, zahvatila i sredozemne dijelove germanskih država u Europi te dijelove sasanidske Perzije, najintenzivnije 541–543., tijekom vladavine Justinijana I., potom je trajala sa smanjenim intenzitetom do 590., nakon čega se povremeno javljala do 750. Od bolesti je najvjerojatnije umrlo 15 do 25 milijuna ljudi (prema nekima i do 50 milijuna, što bi bilo 25% ukupnoga svjetskog stanovništva), odnosno između trećine i polovice stanovništva zahvaćenih područja, iako novija istraživanja drže da je smrtnost bila znatno manja. To je bio prvi slučaj epidemije kuge, isprva bubonske, ali, kako se čini prema Prokopijevu opisu, 542. se pojavila i plućna kuga. Vjerojatni izvor bolesti bio je u srednjoj Aziji, a prelazak nomadskih naroda preko euroazijskih stepa doveo je do njezina širenja. Epidemiju su u samom Konstantinopolu (gdje je umrlo više od dvije petine stanovnika) uzrokovali zaraženi štakori koji su u grad došli na brodovima iz Egipta, odakle se kuga proširila i Bliskim istokom, a do 543. došla je i do Italije i sjeverne Afrike. Epidemija je dovela do pada prihoda, poljoprivrede i trgovine, kao i do manjka radne snage te je utjecala na zakonske promjene i uvođenje učinkovitijih poreznih mehanizama, ali je i zaustavila širenje bizantske vlasti zapadnim Sredozemljem, čime je definitivno onemogućena obnova jedinstvenoga Rimskog Carstva, pa je u tom smislu epidemija i jedan od znakova konačnoga kraja antike.

U europskom srednjovjekovlju daleko najveći trag, ne samo trenutačni već i u kulturnome pamćenju, ostavila je »crna smrt«, jedna od najrazornijih pandemija uopće, uzrok smrti 75 do 200 milijuna ljudi u Europi i Aziji. Do vrhunca epidemije došlo je 1347–51. u Europi, kamo je kuga prenesena vjerojatno iz srednje Azije gdje je izbila u razdoblju oko 1330 (usmrtivši ondje i u Kini u sljedećih desetak godina oko 13 milijuna ljudi), i to Putem svile do sjevernih obala Kaspijskoga jezera te Krima, kamo su je oko 1343. prenijeli mongolski ratnici (katapultirajući tijela umrlih bolesnika u luku Feodosiju, tada pod genoveškom vlašću, koju su opkolili) odakle je genoveškim brodovima došla do Italije. Kuga se nadovezala na ratne nedaće, glad i vremenske neprilike, što je sve pogodovalo njezinu širenju. Brzo se, od listopada 1347. do siječnja 1348., raširila Italijom, potom do sredine 1348. Francuskom i Pirinejskim poluotokom, a od sredine 1348. širila se na Britansko otočje, srednju, sjevernu i istočnu Europu, sve do sjeverozapadne Rusije 1351. Dijelovi koji su bili trgovački i prometno manje povezani s ostatkom Europe, poput Baskije, dijelova Milanskoga vojvodstva, današnje Belgije, alpskih područja i dijelova Poljske, bili su najmanje zahvaćeni, dok su Toskana, Katalonija i Languedoc bili najteže pogođena područja; također, gradovi su bili znatno više zahvaćeni od ruralnih krajeva. Do kraja 1347. kugom je bio zahvaćen Egipat, a do 1349. i ostatak Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Iako je najraširenije tumačenje da je riječ o epidemiji bubonske kuge, čini se, s obzirom na brzinu širenja i svjedočanstva, da su podjednako bila raširena i druga dva tipa kuge, plućni (osobito) te septični. Neki smatraju da je, s obzirom na onodobne temperature, brzinu širenja i ritam izbijanja, epidemija zapravo bila kombinacija svih triju tipova kuge s drugim bolestima – bedrenicom, hemoragijskim groznicama i pjegavim tifusom. Vjerojatno je od epidemije umrla polovica europskoga stanovništva (prema nekima i do 60%), s osobito viskom stopom smrtnosti u sredozemnim krajevima (gotovo 75% stanovništva), dok je na Bliskom istoku umrla gotovo trećina populacije.

S obzirom na virulentnost epidemije došlo je do kratkotrajnog zaustavljanja ratnih sukoba i pada trgovine, potom, dugoročnije, do manjka radne snage što je dovelo do skoka cijene rada i nadnica, te do drastičnog smanjenja obradive zemlje, stoga i do pada cijene hrane i zemlje, što pak je pogodilo feudalce, ali i pogodovalo nižim slojevima i rastu društvene mobilnosti te posljedično početku kraja visokoga feudalizma. Izbijanje i brzina epidemije potaknuli su i rast vjerske i društvene nesnošljivosti pa su zabilježeni napadi na židovske zajednice, ali i općenito na strance, prosjake, gubavce, oboljele od kožnih bolesti. Sama epidemija objašnjavala se vjerskim ili astrološkim razlozima, kao božja kazna ili pak posljedica nepovoljnih astroloških aspekata; dok se sjeverno od Alpa to reflektiralo u porastu misticizma i zaokupljenosti smrću, u Italiji, gdje je možda najslavnijom žrtvom bila Petrarkina Laura, vjerojatno je najznačajnija umjetnička refleksija situacije bio Boccacciov Decameron, kojemu je epidemija kuge poticaj i okvir, a koji u opoziciji epidemiji slavi hedonizam na pozadini slike zalaska dotadašnjeg aristokratskog društva.

Sam naziv crna smrt (mors nigra) prvi je 1350. uporabio belgijski astrolog i astronom Simon de Couvin u poemi O Sunčevu sudu na Saturnovoj gozbi (De judicio Solis in convivio Saturni) u kojoj je za uzrok kuge naveo konjukciju Jupitera i Saturna. Rezultat epidemije bilo je i osmišljavanje karantene. Epidemije kuge često su dalje izbijale u Europi do sredine XVIII. st. (npr. u XVII. st. talijanska ili milanska kuga 1629–31., londonska kuga 1665., bečka kuga 1679), a na Bliskom istoku, u Perziji, Indiji i Kini sve do kraja XIX. st.

Izvan Staroga svijeta, nekoliko je epidemija osobito pogodilo starosjedilačko stanovništvo Srednje i Južne Amerike u doba španjolskih osvajanja i početaka kolonijalne vlasti. Tako je 1520–21. epidemija velikih boginja, dotad nepoznatih u Novome svijetu, a koje su, ne znajući, donijeli konkvistadori, imala važnu ulogu u kolapsu Aztečke države. Od bolesti je, prema procjenama, umrlo pet do osam milijuna ljudi, odnosno 25 do 40% stanovništva na područjima pod aztečkom vladavinom, što je pridonijelo slomu društvene hijerarhije i padu broja ratnika, čime je olakšano španjolsko osvajanje. Isto je područje 1545–48. zahvatila nova epidemija (cocoliztli), koje medicinska priroda nije točno utvrđena (prema nekima paratifus ili trbušni tifus europskoga podrijetla, vjerojatnije hemoragijska groznica lokalnog izvora ili pak kombinacija nekoliko istodobnih bolesti), a kojoj su pogodovali loši životni uvjeti pokorenoga stanovništva. Od epidemije je umrlo 5 do 15 milijuna ljudi (gotovo 80% od ukupnoga broja starosjedilaca), došlo je do manjka radne snage i hrane, kao i povećanja slobodne zemlje za španjolske kolonizatore. Bolest je povremeno ponovno izbijala sljedećih stotinjak godina, najrazornije 1576–80. kada je uzrokovala smrt oko dva milijuna ljudi (gotovo 50% preostalih starosjedilaca). Slično su tri vala epidemija velikih boginja i ospica između kraja 1520-ih i kraja XVI. st. smanjila stanovništvo dotadašnje države Inka u današnjem Peruu za gotovo 90%.

Od epidemija u XX. st. najsmrtonosnija je bila pandemija tzv. španjolske gripe 1918–19. koja je zarazila oko 500 milijuna ljudi i gotovo sve krajeve svijeta, a usmrtila 17 do 50 milijuna, prema nekima čak do 100 milijuna. Nazvana je španjolskom jer tisak u neutralnoj Španjolskoj nije bio podložan cenzuri (za razliku od onoga u zemljama sudionicama Prvoga svjetskoga rata) pa je slobodno izvještavao o epidemiji, što je izazvalo dojam da je Španjolska osobito pogođena. Prema nekim istraživanjima raširila se iz britanskoga vojnog kampa u Etaplesu u Francuskoj, a prema drugima iz američkoga vojnog kampa u okrugu Haskell u Kansasu; u svakom slučaju, raširili su je upravo mobilizirani vojnici koji su se kretali širokim geografskim područjima, to više što su se najbolesniji slali s bojišta u prenapučene poljske bolnice tako šireći zarazu. Prema rjeđim tumačenjima, izvor joj je bio u Kini, odakle su je kineski radnici prenijeli u SAD. Dok je prvi val u proljeće 1918. podsjećao na tipične epidemije, drugi je val, koji je krenuo u kasno ljeto, dosegnuo vrhunac u listopadu te trajao do početka 1919. nakon čega je epidemija posustala, bio smrtonosniji i neuobičajen; španjolska je gripa, netipično, mahom uzrokovala smrt osoba između 20. i 40. godine života. Neki smatraju da je to možda zato jer je starija populacija stekla stanovit imunitet zbog izloženosti epidemiji tzv. ruske gripe 1889–90., a neki da je tomu razlog tzv. citokinska oluja koja uništava jače imunološke sustave zbog njihova pretjeranog odgovora na virus, što rezultira teškim upalnim promjenama; većina smrti bila je posljedica virusne ili pak bakterijske pneumonije kao sekundarne infekcije. Visok stupanj smrtnosti bio je i posljedica rata, odnosno slabe higijene i loše prehrane te stresa koje je rat prouzročio. Također neuobičajeno, gripa se širila u proljeće i ljeto, a ne zimi. Ipak, epidemija je relativno brzo splasnula (vjerojatno jer je virus mutirao u manje smrtonosan) pa zbog toga, kao i činjenice da je izbila u posljednjoj etapi Prvoga svjetskog rata te se broj smrtnih slučajeva gripe izmiješao s onima ratnih žrtava (osobito zbog prosječne dobi umrlih), španjolska gripa nije ostavila veće društvene posljedice, odnosno njih je, svojom dotad neviđenom masovnošću, uzrokovao sam rat.

Potkraj XX. st. u općoj je percepciji, ponajprije zapadnih društava, poseban status stekla epidemija AIDS-a. Bolest je kao takva službeno identificirana u SAD-u 1981., ondje se počela širiti tijekom 1970-ih, prenesena je vjerojatno još potkraj 1960-ih iz Afrike preko Haitija, a naknadno je podrijetlo bolesti, kao endemske i neidentificirane, datirano u ekvatorijalnu Afriku od 1920-ih ili čak od početka XX. st. Isprva je, do kraja 1980-ih, društveni stav prema bolesti bio obilježen oprezom, moralističkim diskursom, pa i fobijom (»kuga homoseksualaca«, bolest uzrokovana seksualnim promiskuitetom i društvenom permisivnošću). Nakon što je tijekom 1980-ih većina oboljelih bilježena u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi, bolest se počela širiti Srednjom i Južnom Amerikom, supsaharskom Afrikom te Azijom (posebno jugoistočnom), kao i istočnom Europom; vrhunac je epidemije bio 1997. Procjenjuje se da je od posljedica bolesti umrlo više od 30 milijuna ljudi. Dok je u razvijenim zemljama broj novooboljelih i umrlih smanjen, a bolest pod kontrolom, u supsaharskoj je Africi, s nešto više od 60% svih zaraženih, potkraj 2010-ih stanje osobito dramatično (HIV-bolest). U XXI. st. uz epidemije gripe koje se javljaju s većim ili manjim intenzitetom, napose je značajna epidemija COVID-19 bolesti.

Citiranje:
epidemija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 14. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=18092>.