TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Dalmacija

ilustracija
DALMACIJA u doba Mlečana
ilustracija1ilustracija2

Dalmacija, geografska i povijesna regija u južnoj Hrvatskoj. Kao geografska regija, naziva se i Južno hrvatsko primorje; obuhvaća područje četiriju županija (Zadarske – bez ličkoga dijela, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske) ukupne površine oko 11 960 km² i oko 850 000 st. (2011). Proteže se oko 400 km uz Jadransko more i do 70 km u unutrašnjost. Sjeverozapadno graniči s Hrvatskim primorjem te uključuje dio podvelebitskoga primorja južno od Tribnja i otok Pag, a jugoistočno s Crnom Gorom, sve do rta Oštra. S kopnene strane granica joj je državna granica prema BiH, odnosno visokoplaninsko područje omeđeno linijom Dinara–Kamešnica–Zavelim (BiH). Uzdužno se dijeli na otočni i obalni dio te unutrašnjost (Dalmatinska zagora). Subregionalna podjela Dalmacije na sjevernu, srednju i južnu Dalmaciju uvjetovana je gravitacijskim utjecajem njezinih većih gradova. Sjeverna Dalmacija gravitacijsko je područje Zadra i Šibenika pa joj u administrativno-teritorijalnome smislu pripada područje Zadarske županije (3646 km²) i Šibensko-kninske županije (2984 km²). Srednja Dalmacija gravitacijsko je područje Splita, odnosno Splitsko-dalmatinske županije (4540 km²). Južna Dalmacija gravitacijsko je područje Dubrovnika, odnosno Dubrovačko-neretvanske županije (1781 km²). Dalmaciji pripadaju gotovo svi jadranski otoci, osim kvarnerskih, među njima i Kornati, najveća skupina jadranskih otoka (140 otoka). Najveći otoci su: Brač (394,57 km²), Hvar (299,66 km²), Pag (284,56 km²), Korčula (276,03 km²), Dugi otok (114,44 km²), Mljet (100,41 km²); na njima živi oko 52 357 st. (2011), najviše na Korčuli (15 522 st., 2011), Braču (13 956 st.) i Hvaru (11 077 st.). Obala, otoci i planine u zaleđu pružaju se usporedno, u smjeru sjeverozapad–jugoistok (dalmatinski tip obale).

Dalmaciju obilježava krški reljef; pretežno je građena od vapnenca i dolomita. Iznimka je veliko flišno područje Ravnih kotara koje je, uz donjoneretvanski kraj i veća polja u kršu (Imotsko, Sinjsko, Petrovo, Vrgorsko, Kninsko i dr.), najplodniji dio regije. Dalmacija je rasjednuto područje s čestim potresima, osobito na širem dubrovačkom području (Ston, Metković, Dubrovnik). Na razvijenom kršu hidrografska je mreža oskudna (bezvodica). Klima je uz obalu i na otocima sredozemna (s vrućim i, u najvišim predjelima u unutrašnjosti Brača i Hvara, s toplim ljetom), a u zaleđu umjereno topla vlažna klima (s vrućim i, najdalje od mora, s toplim ljetom) s odgovarajućom vegetacijom (hrast crnika, medunac, bijeli i crni grab, makija, kamenjar). Srednja zimska (siječanj) temperatura 6,9 do 9,0 °C, srednja ljetna (srpanj) 24,7 do 25,3 °C. Izoterme se pružaju usporedno s obalom (temperatura pada ili raste s udaljenošću od obale, a ne od sjevera prema jugu). Godišnja količina padalina je 500 do 1500 mm s vrhuncem u zimskom razdoblju; snijeg je rijetka pojava. Rijeke pripadaju slijevu Jadranskoga mora. Uglavnom su kratka toka (razvodnica Crnoga i Jadranskoga mora razmjerno je blizu obale). Najdulje rijeke su: Cetina (101 km), Krka (73 km), Zrmanja (69 km) i Neretva (20 km u Hrvatskoj); Cetina i Neretva plovne su u donjem toku, osobito u blizini ušća. Tradicionalni uzgoj i preradbu vinove loze, maslina i drugih mediteranskih kultura, stočarstvo (ovce), preradbu ribe, pomorstvo i brodogradnju zamijenili su prerađivačka industrija i turizam. Industrija je uglavnom koncentrirana u gradovima (Split, Zadar, Šibenik i dr.). Brodogradnja i održavanje brodova zadržali su se u Splitu, Šibeniku, Trogiru, Korčuli, Betini, Kalima; brodarstvo u Splitu, Zadru, Dubrovniku; preradba ribe u Salima, Splitu, Milni, Postirama, Zadru i dr.; marikultura na Dugom otoku, Ugljanu, Mljetu, Pelješcu i dr. Uz bogatu resursnu osnovu za razvoj turizma, Dalmacija je, uz Istru i Kvarner, vodeća turistička regija. Uz obalu i na otocima razvijen je sezonski (ljetni) turizam, ponajviše kupališni, nautički, kulturni i gastronomski te turizam povezan sa zaštićenim područjima prirode, a u unutrašnjosti se razvija ruralni i gastronomski turizam. Obalom Dalmacije vodi Jadranska magistrala. Prometna se povezanost s unutrašnjošću povećala izgradnjom autoceste Zagreb–Ploče (gradi se Pelješki most, u planu je produljenje do Dubrovnika). Zračne luke su u Zadru, Splitu, Dubrovniku te na otoku Braču. Glavne luke: Split, Zadar, Šibenik, Ploče, Dubrovnik.

Povijest

Ime Dalmacija (Dalmatia) javlja se od I. st. pr. Kr. kao naziv za područje nastanjeno plemenom Delmata (Dalmata) i njemu srodnih ilirskih plemena, odnosno kao istoznačnica za ime Ilirik, kojim su Rimljani označavali taj kraj. Granica rimske provincije Dalmacije tekla je od ušća Raše u Istri na Snježnik, odatle, crtom približno usporednom sa Savom, preko utoka Sane u Unu do izvorišta rijeka Kolubare i Ljiga u današnjoj Srbiji; odatle se spuštala Ibrom na Šar-planinu, a potom skretala prema zapadu na rijeku Mati (Albanija) i zatim dopirala do mora, a pripadalo joj je i istočnojadransko otočje od Kvarnera do Boke. Priobalno područje nastavala su mnogobrojna ilirsko-keltska plemena (Liburni, Delmati, Ardijejci i Plereji), a unutrašnjost Japodi, Mezeji, Desidijati, Dokleati i dr. Kao važna uporišta rimske uprave razvile su se kolonije Iadera (Zadar), Narona (Vid kraj Metkovića), Aequum (Čitluk kraj Sinja), Epidaurum (Cavtat), municipij Scardona (Skradin) te stari grčki gradovi s postignutim rimskim municipalnim statusom Issa (Vis), Pharus (Stari Grad na Hvaru) i dr. Glavni grad provincije bila je Salona (Solin), gdje je isprva bilo sjedište carskoga namjesnika, a poslije vojnoga zapovjednika i civilnoga guvernera. Zbog potreba uprave, vojske i trgovine, provincija Dalmacija bila je dobro povezana s Italijom, a dobre su veze uspostavljane i između pojedinih gradskih središta (cestovne komunikacije i plovni riječni putovi).

Za cara Dioklecijana nastavljena je 297. upravna razdioba pokrajine; odvajanjem područja na jugu ustrojena je pokrajina Prevalis (Praevalis) s glavnim gradom Scodrom (Skadar). Granica podjele išla je od Budve na ušće Lima u Drinu, a odatle na izvorište Kolubare. Ta je granica nakon Teodozijeve podjele Carstva (395) postala razmeđe Istočnog i Zapadnoga Rimskog Carstva. Darovanjem Gale Placidije, majke cara Valentijana III., Dalmacija je 437. dospjela u istočnorimski (bizantski) posjed, ali je već 454 (nakon provale Huna) ustrojena kao zasebno područje pod upravom Dalmatinca Marcelina. Njegov nećak Julije Nepot nakratko se domogao naslova zapadnorimskoga cara (474–475); ubrzo je bio svrgnut pa se sklonio u Dioklecijanovu palaču u Splitu, gdje je 480. ubijen. Dalmaciju je 481. osvojio kralj Italije, germanski vojskovođa Odoakar, a nakon njegova poraza 493. ostrogotski vladar Teodorik. U doba vladavine Ostrogota Dalmacija je sjedinjena s panonskim područjem južno od Drave (Pannonia Savia) u jedinstvenu vojno-upravnu jedinicu, kojom je upravljao comes sa sjedištem u Saloni, gdje je ujedno bilo i sjedište metropolije, kojoj su bili podložni ostali dalmatinski biskupi. Stare rimske kolonije i municipiji postali su tada gradska središta (civitates), kojima su upravljali priori.

Za rata bizantskoga cara Justinijana I. protiv Ostrogota Dalmacija je 535. ušla u sastav Istočnorimskoga Carstva. Upravno i dalje udružena s Pannoniom Saviom, postala je bizantska pokrajina kojom je upravljao prokonzul podložan prefektu Ilirika. Potkraj VI. st., za cara Maurikija, kada je Bizant uspostavljao vojnički ustrojena područja (egzarhati), bila je podređena egzarhu sa sjedištem u Ravenni. Istodobno, tijekom VI. st. trajali su postupni prodori Slavena i Avara na teritorij Dalmacije, a početkom VII. st. njihove postrojbe doprle su do mora. U prvim desetljećima VII. st. bio je razoren velik broj dalmatinskih gradova (Salona, Epidaurum, Delminium i dr.), a istodobno se raselilo starosjedilačko romansko pučanstvo. Slavenski su doseljenici uskoro preplavili cijelo područje Dalmacije i susjednih krajeva (osim romanskih gradova). Nestale su tradicionalne granice između pokrajina, a izravan bizantski posjed uključen u Ravenski egzarhat sveden je na uzak obalni pojas gradova i otoka. Bizant je 751. izgubio Ravennu (koju su osvojili Langobardi), a područje bizantske Dalmacije (gradovi Zadar, Trogir, Split, Dubrovnik i Kotor te otoci Krk, Lošinj, Cres i Rab) ustrojeni su u zasebnu Dalmatinsku temu, kojom je upravljao strateg u Zadru. Istodobno je crkvenu vlast imao splitski nadbiskup, koji se smatrao sljednikom salonitanskoga metropolita. Sjeverni dio zaleđa Dalmatinske teme postupno se počeo politički ustrojavati u Kneževinu Hrvatsku, a na jugu su se ocrtavali zametci neretvanskoga, zahumskoga, travunijskog i dukljanskoga područja.

Aachenskim mirom 812. utvrđena su područja franačke i bizantske vlasti, a povučena granica na istočnojadranskoj obali razdvajala je bizantske priobalne gradove od okolne hrvatske zemlje. Nastaje tako novi pojam Dalmacije, koja otada obuhvaća više-manje neodređen pojas zemlje uz more, koji se povremeno suzuje i širi. Od IX. do XI. st. izravni utjecaj bizantske vlasti u Dalmaciji slabi, a sve više jača politički utjecaj susjednih hrvatskih vladara (Branimir, Tomislav, Stjepan Držislav, Petar Krešimir IV.) kojima Bizantinci isprva plaćaju danak mira, a poslije prepuštaju i izravnu upravu. Petar Krešimir IV. bio je, prema suvremenim izvorima, prvi hrvatski vladar koji je nosio naslov kralja Dalmacije. Ulogu Bizanta pokušala je preuzeti Venecija potkraj X. i potkraj XI. st. (pohodi duždeva Petra II. Orseola, kada Mlečani uspijevaju preuzeti privremeno vlast nad Dalmacijom, i Dominika Selva), a takvu je politiku nastavila i nakon 1102. Dolazak Arpadovića na hrvatsko prijestolje nije doveo do promjene odnosa između Dalmacije i Hrvatske, a kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske i Dalmacije 1102. u Biogradu. Vlast Arpadovića pozitivno se odrazila na razvoj municipalnih ideja u dalmatinskim gradovima. Pomicanje kraljevskoga središta u Panoniju omogućilo je pak Veneciji da početkom XII. st. poduzme novo osvajanje na Jadranu te do 1116. podvrgne kvarnerske otoke i glavni grad Dalmacije – Zadar, koji će s manjim prekidima (1159–70., 1180–1203., 1242–43., 1311–13., 1345–46) zadržati pod svojom vlašću sve do 1358. U doba Emanuela I. Komnena Dalmacija i dio Hrvatske (do Krke i Zrmanje) kratkotrajno su ponovno priznavali bizantsku vlast (1167–80), nakon čega se vraćaju pod hrvatsko-ugarske kraljeve pa tijekom XIII. st. priznaju njihovo vrhovništvo (osim kvarnerskih otoka te Zadra i Dubrovnika, koji uglavnom priznaju vlast Venecije). Nove teritorijalne promjene Dalmacije nastupile su u razdoblju 1322–28., kada Venecija uspijeva iskoristiti borbe između hrvatskih velikaša i kralja te svojoj vlasti podvrgnuti dalmatinske (Trogir, Split) i dotadašnje hrvatske primorske gradove (Nin, Šibenik), koji se otada uključuju u pojam Dalmacije. Nakon konsolidacije vlasti u Hrvatskoj, kralj Ludovik I. Anžuvinac porazio je Veneciju i natjerao ju Zadarskim mirom 1358. da se odrekne svih prava na Dalmaciju, koju je tada ponovno sjedinio s Hrvatskom. Razdoblje anžuvinske vlasti u Dalmaciji obilježava snažan gospodarski i kulturni procvat. Međutim, nesređene prilike nakon Ludovikove smrti 1382. i građanski rat za hrvatsko-ugarsko prijestolje između Ludovikove kćeri Marije i njezina supruga Sigismunda Luksemburgovca te Ladislava Napuljskoga omogućili su Veneciji da ugovorom s potonjim za 100 000 dukata ponovno stekne prava na Dalmaciju i započne njezino osvajanje (1409).

Do 1420. Mlečani su osvojili većinu preostalih dalmatinskih gradova (Kotor, Split, Trogir, otoke Brač, Korčulu, Hvar) – nazvavši ih poslije acquisto vecchio (stara stečevina) – potom Budvu (1442), Omiš (1443) i Poljica (1444). Prostor između Cetine i Neretve zauzeli su 1452., a otok Krk 1481. te tako zaokružili golem prostor na istočnoj jadranskoj obali od Istre do Albanije, izuzev Dubrovačku Republiku – koja je priznavala hrvatsko-ugarsko vrhovništvo, no u praksi je djelovala neovisno – i hrvatsko-ugarski dio obale između Rječine i Zrmanje. Izvan mletačkoga dosega ostalo je sveukupno zaleđe. Iako središnja mletačka vlast nije unosila ključne promjene u upravno ustrojstvo dalmatinskih komuna, zadržavši njihova plemićka vijeća i srednjovjekovne statute, sve odluke o važnim razvojnim pitanjima, poglavito o gospodarstvu i vojsci, donosili su uredi u Veneciji. Na čelu pokrajinske uprave u Dalmaciji stajao je generalni providur sa sjedištem u Zadru. Imenovao ga je mletački Senat na dvije, a od XVIII. st. na tri godine. U njegovoj je osobi i položaju bila okupljena gotovo sveukupna vlast: upravna, sudska i vojna. Mletačku vlast u pojedinim gradovima predstavljao je knez (Osor, Cres, Krk, Rab, Pag, Nin, Brač i Omiš), dok su Šibenik, Trogir, Split, Hvar i Korčula imali na čelu upravitelja s naslovom kneza i kapetana. Jedino su u Zadru dužnosti kneza (civilna vlast) i kapetana (vojna uprava) bile odvojene. Plemićka vijeća nisu bila ukinuta, ali su u stvarnosti ostala bez izvršne vlasti. Plemićke obitelji i pojedinci koji su u doba mletačkoga zauzeća Dalmacije iskazivali otpor novoj vlasti kažnjeni su progonstvom u Mletke, oduzimanjem posjeda i povlastica u trgovini. Težište mletačke gospodarske politike bilo je usmjeravanje trgovačkoga prometa u Mletke te nadzor nad proizvodnjom soli (Pag), koja postaje mletački monopol, što je oslabilo gospodarski napredak Zadra. Mletačka gospodarska politika u manjoj je mjeri pogađala dalmatinska središta koja su bila usmjerena na poljodjeljsko-stočarsku i ribarsku proizvodnju. Unatoč zakonskim ograničenjima, većina se dalmatinskih komuna uspješno uklopila u sustav mletačke države. Uzrok postupnoga gospodarskog zaostajanja i opće krize dalmatinskoga društva bili su osmanski prodori i osvajanja; 1498. osvojena je Makarska, a u prvoj polovici XVI. st. i strateški važne hrvatske utvrde u dalmatinskom zaleđu (Knin i Skradin 1522., Ostrovica 1523., Obrovac 1527., Klis 1537. i dr.), čime su izravno ugrožena mletačka gradska uporišta u priobalju (Zadar, Šibenik, Trogir i Split). Velik broj dotadašnjih stanovnika dalmatinskoga zaleđa iseljava se pred Osmanlijama na mletački teritorij, a, osobito u današnjoj sjevernoj Dalmaciji, doseljava se srpsko stanovništvo. U Lepantskoj bitki 1571., kada je slomljena osmanska pomorska moć, u sklopu mletačke flote služile su i galije dalmatinskih komuna. Za Kandijskoga rata (1645–69) započinje »rekonkista« osmanskih stečevina u Dalmaciji (splitsko zaleđe), a razgraničenjem 1671. uspostavljena je granična Nanijeva linija (linea Nani). U Morejskome ratu (1684–99) Mlečani su zauzeli Obrovac, Benkovac, Drniš, Skradin, Knin, Vrliku i Herceg-Novi u Boki, pa se sjedinjenjem mletačkih novostečenih posjeda (acquisto nuovo) ime Dalmacije proširilo na Boku kotorsku i na Podgorje ispod Baga (Karlobaga) do rijeke Zrmanje. Mletački posjedi u Dalmaciji zaokruženi su Požarevačkim mirom 1718. U sastav Mletačke Dalmacije tada je dospio Imotski, a 1721–23. utvrđena je granica između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, koja odgovara današnjoj granici između RH i BiH. To stanje održalo se do mira u Campoformiju 17. X. 1797., kada je Mletačka Republika prestala postojati, a njezin posjed u Dalmaciji te Istra, Boka kotorska i Budva pripali su Austriji. No Austrija se 26. XII. 1805. Požunskim mirom morala odreći Istre, Dalmacije i svih jadranskih otoka pa u veljači 1806. Francuska preuzima vlast u Dalmaciji. Generalni providur i civilni upravitelj francuske pokrajine Dalmacije (1806–10) postao je Mlečanin Vicenzo Dandolo, dok je francuski general Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont preuzeo sveukupne vojne ovlasti. Novim uvećanjem francuskih stečevina na račun Austrije (mir u Schönbrunnu, 14. X. 1809) Dalmacija je uključena u Ilirske pokrajine, a 1811 (15. IV) Napoleon je izdao dekret o organizaciji Ilirije, koju je podijelio na šest civilnih pokrajina, od kojih je jedna bila Dalmacija i Dubrovnik.

Nakon pobjede nad francuskom flotom pod Visom (13. III. 1811), britanska je flota nadzirala plovidbu Jadranom i 1812. zagospodarila Visom, Lastovom i Korčulom, a austrijske postrojbe generala Franje Ksavera Tomašića zauzele su Knin i Zadar. Odredbama Bečkoga kongresa (1815) vraćen je Austriji cijeli dotadašnji posjed na istočnom Jadranu. Podijeljena na četiri okružja (zadarsko, splitsko, dubrovačko i kotorsko), Dalmacija je sjedinjena u jedinstvenu upravnu cjelinu – Kraljevinu Dalmaciju – sa sjedištem u Zadru. Status »austrijske krunske zemlje« i nepromijenjene granice Kraljevina Dalmacija zadržat će sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. U političkome životu Dalmacije od 1830-ih jača proces nacionalnoga buđenja dalmatinskih Hrvata. Pod utjecajem preporodnih ideja iz sjeverne Hrvatske, u Dalmaciji se počinju javljati pristaše ilirskoga pokreta, šire se i čitaju ilirske publikacije i novine (posebno Gajeva Danica) i uspostavljaju veze s hrvatskim političarima sa sjevera. Veliku važnost u jačanju hrvatskoga nacionalnog preporoda u Dalmaciji imalo je pokretanje Zore dalmatinske (zadarski preporoditelj Ante Kuzmanić), u kojoj su surađivali i mnogobrojni ilirci iz Hrvatske. Tijekom revolucije 1848/49. iz dalmatinskih gradova upućivali su se mnogobrojni pozivi hrvatskomu banu Josipu Jelačiću za sjedinjenje Dalmacije s maticom Hrvatskom. U razdoblju Bachova apsolutizma (1849–59) političko djelovanje u Dalmaciji bilo je umrtvljeno. Obnovom ustavnoga života započela je intenzivna politička borba dalmatinskih narodnjaka, pristaša sjedinjenja s Hrvatskom (Miho Klaić, Natko Nodilo, Mihovil Pavlinović i dr.), protiv talijanaške stranke dalmatinskih autonomaša, predvođenih splitskim gradonačelnikom Antonijom Bajamontijem. Važnu ulogu u oblikovanju nacionalne i političke misli dalmatinskih narodnjaka imalo je njihovo središnje glasilo Il Nazionale (s prilogom na hrvatskom jeziku Narodnim listom). Borba dviju stranaka obilježila je tijekom idućih desetljeća politički život Dalmacije, a postupno je okončana uspjesima narodnjaka na izborima za općinsku upravu u gradskim središtima (posebno je znamenita pobjeda narodnjaka Gaje Bulata nad autonomaškim prvakom A. Bajamontijem u Splitu 1882) i osvajanjem zastupničke većine u Dalmatinskom saboru (1870). U obrani hrvatstva u Dalmaciji veliku su ulogu imali pravaši i njihova glasila, zadarska Hrvatska kruna, pod uredništvom Ive Prodana, i dubrovačka Crvena Hrvatska, pod uredništvom Frana Supila. Spajanjem narodnjaka i dijela Stranke prava nastala je 1905. u Dalmaciji Hrvatska stranka, koja je postala glavnim zagovarateljem politike »novoga kursa« (nositelji F. Supilo, Ante Trumbić, Josip Smodlaka i Pero Čingrija). Za I. svjetskoga rata (1914–18) aktualiziralo se jadransko pitanje, a talijanski iredentistički zahtjevi postali su glavnom prijetnjom u ostvarenju cjelovitosti hrvatskih zemalja (tajni Londonski ugovor iz 1915). Okončanjem rata i raspadom Austro-Ugarske Monarhije 1918. talijanske teritorijalne pretenzije nisu ostvarene u cijelosti, ali su Rapalskim ugovorom 1920. od Dalmacije otrgnuti Zadar te otoci Lastovo i Palagruža. Uključivanjem u sastav Kraljevine SHS i donošenjem Vidovdanskog ustava (1921) Hrvatska je Uredbom iz 1922. podijeljena na šest oblasti, među kojima je Dalmacija podijeljena na Splitsku i Dubrovačku oblast. Raspuštanjem skupštine, ukinućem ustava i nastupom šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra I. Karađorđevića (1929) dokinute su dotadašnje oblasti i uspostavljene banovine. Područje Dalmacije sjedinjeno je uglavnom u Primorskoj banovini (od Zadra do Korčule), dok je najveći dio prijašnje Dubrovačke oblasti pripojen Zetskoj banovini. Uspostavom pak Banovine Hrvatske 1939. područje Dalmacije (zajedno s Dubrovnikom, ali bez Boke) sjedinjeno je s ostalom Hrvatskom. Važnu ulogu u nacionalnom povezivanju Hrvata na hrvatskom etničkom prostoru imala je Hrvatska seljačka stranka (HSS). Istodobno, teško razdoblje, tijekom kojega je nasilno gušen svaki oblik hrvatskoga političkog djelovanja, proživljavao je grad Zadar (posebno od dolaska fašista na vlast u Italiji), iz kojega su pred otvorenim nasiljem talijanskih nacionalista i fašista bili prisiljeni izbjeći mnogobrojni Hrvati.

Izbijanjem II. svjetskog rata 1941. i raspadom Kraljevine Jugoslavije u travanjskome ratu 1941., Italija je vojno okupirala Dalmaciju. Ugovorom u Rimu 18. V. 1941 (Rimski ugovori) NDH je Italiji i formalno prepustila dio Dalmacije južno od rijeke Zrmanje, zapadno od pruge Knin–Split, s gradovima Splitom i Šibenikom, otoke ispred obale, kao i Mljet, Korčulu, Vis i Šoltu. To je područje Italija anektirala te je zajedno sa Zadrom i Bokom stavljeno pod novoustrojeno Namjesništvo Dalmacije (Governatorato della Dalmazia), sa sjedištem u Zadru. Guverner Dalmacije bio je izravno odgovoran Mussoliniju, kao predsjedniku vlade. Posebnim dekretom ustrojena su okružna područja (prefekture Zadar, Split, Kotor) te određene ovlasti guvernera i njegovi odnosi s prefektima. Guvernerom Dalmacije imenovan je Giuseppe Bastiniani, član Direktorija Fašističke stranke i Velikoga fašističkog vijeća. Za vojna pitanja ustrojeno je Vojnopomorsko zapovjedništvo Dalmacije (Comando militare marittimo della Dalmazia). Rimskim ugovorima NDH je ostalo zaleđe Dalmacije te otoci Hvar i Brač, koji su se našli u teškom gospodarskom i prometnom položaju. Dalmatinsko područje u sklopu tzv. Druge zone, tj. u kotarevima Knin (bez općine Kistanje), Drniš, Sinj i na području od Splita do Dubrovnika s otocima Hvarom i Bračom i poluotokom Pelješcom, talijanska vojska trebala je predati vlastima NDH, ali NDH u drugoj zoni nije smjela podizati utvrde ni vojna uporišta, niti držati ratnu mornaricu. Taj dio ugovora nije proveden u cijelosti, a ondje prisutne talijanske vojne snage samo su dobile drukčiji status te ostale i dalje. Na anektiranome području Italija je nastavila s politikom talijanizacije i progona hrvatskoga življa, udružujući se često i s četničkim pokretom Draže Mihailovića. Potporu talijanskim snagama pružili su nakon uspostave NDH neki predstavnici Srba iz sjeverne Dalmacije bliski četničkomu pokretu zauzimajući se za priključenje sjevernodalmatinskoga zaleđa Italiji. Sve do kapitulacije Italije, četničke postrojbe koje su u sjevernoj Dalmaciji bile dosta prisutne (poglavito zloglasna Dinarska divizija vojvode Momčila Đujića) u velikoj su mjeri ovisile o talijanskoj logističkoj potpori. Sve su te okolnosti izazvale otpor hrvatskoga stanovništva u okupiranim područjima, koje se – potaknuto terorom talijanskih vlasti – uvelike odlučilo na otpor. U Dalmaciji se od ljeta 1941. razvija antifašistički partizanski pokret pod komunističkim vodstvom kojemu u znatnom broju pristupaju Hrvati revoltirani talijanskom okupacijom i aneksijom, a sukobljava se, osim s Talijanima, i s četnicima i snagama NDH. Antifašistički pokret osobito jača od 1942., a 1943. uz više odreda u Dalmaciji su osnovane četiri divizije koje su sudjelovale u bitkama na Neretvi i Sutjesci. Talijanska okupacija Dalmacije i Istre trajala je do rujna 1943. Kapitulacijom Italije 8. IX. 1943. znatne dijelove Dalmacije, uključujući Split, privremeno su zauzeli partizani, no oni se ubrzo povlače pred njemačkim postrojbama. U područjima pod njemačkom okupacijom uspostavlja se vlast NDH. Tijekom 1944. oporavlja se antifašistički pokret, a Vis postaje privremeno sjedište Josipa Broza. Do kraja 1944. Dalmacija je u cijelosti oslobođena. Na temelju odluka ZAVNOH-a na Drugome zasjedanju (Plaški, listopad 1943) o pripajanju Istre, Rijeke, dijelova Dalmacije, Zadra, Lastova i Palagruže, provedeno je njihovo sjedinjenje s maticom Hrvatskom. Od siječnja 1945. ZAVNOH djeluje u Šibeniku, a u Splitu je 14. IV. 1945. osnovana prva hrvatska vlada pod novom vlašću, pod vodstvom Vladimira Bakarića.

Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. i formalno su Zadar, Lastovo i Palagruža vraćeni Hrvatskoj unutar Jugoslavije. U socijalističkoj Jugoslaviji Dalmacija je od početka 1970-ih bila važna i zbog turističkih deviznih prihoda, a zahtjev za njihovim raspolaganjem te prometnim povezivanjem kontinentalne Hrvatske i Dalmacije bio je važan dio programa Hrvatskoga proljeća. Pobuna srpskoga stanovništva u Kninskoj krajini započela je u kolovozu 1990. te je uz pomoć Jugoslavenske narodne armije tijekom 1991. na širem zadarskom, šibenskom i dubrovačkom području prerasla u otvorenu vojnu agresiju i okupaciju znatnoga dijela hrvatskog ozemlja, izlažući Dalmaciju ratnim razaranjima (granatiranje Zadra, Šibenika, Dubrovnika i dr.). Osim civilnih i braniteljskih žrtava te progona većega broja hrvatskoga stanovništva s okupiranih krajeva, agresija je prouzročila i znatne štete na kulturnim spomenicima te velike gospodarske gubitke, osobito u turizmu. Okupirani dijelovi Dalmacije oslobođeni su akcijama 1992–93. te u kolovozu 1995. vojnom operacijom Olujom, kada je velik dio srpskoga stanovništva izbjegao. U drugoj polovici 1990-ih ratom razorena područja počinju se obnavljati, a prognani i dio izbjeglih vraćaju se.

Citiranje:
Dalmacija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 28. 7. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=13743>.