Zagrebačka škola crtanoga filma

ilustracija
ZAGREBAČKA ŠKOLA CRTANOG FILMA, Borivoj Dovniković, Ceremonija hodanja

Zagrebačka škola crtanoga filma, naziv za stilsku formaciju u povijesti animiranoga filma; vezana uza Studio za crtani film Zagreb filma (utemeljen 1956). Stilski i poetički zaokružena i izdvojena modernistička »struja« animacije, oblikovala se u drugoj polovici 1950-ih, vrhunac je doživjela u prvoj polovici 1960-ih, a zamrla do sredine 1980-ih. U povijesti Škole razlikuju se dva naraštaja autora, odnosno dvije tendencije. Prvi naraštaj čine N. Kostelac, V. Kristl, V. Mimica, D. Vukotić, sa stalnim suradnicima, animatorom V. Jutrišom, scenografom Z. Lončarićem, crtačem A. Marksom. Njihov je vizualni stil do kraja 1950-ih stekao odlike svojevrsnog animiranoga slikarstva ili slikarske animacije. Plošni likovni grafizam u izvedbi likova i objekata te reducirana animacija (koja preskače faze u pokretu napuštajući disneyevsko oponašanje igranofilmskoga pokreta) elementi su koji Školu čine izrazito modernističkom strujom, a tomu pridonose i filoz. alegoričnost, odnosno teme dehumanizacije i otuđenja te antimilitarističke i humanističke parabole. U tom razdoblju filmovi Škole dobili su niz međunarodnih nagrada, a takva je recepcija vrhunac dosegnula 1962. Oscarom Vukotićevu Surogatu (1961). Drugo razdoblje u povijesti Škole nastupilo je do sredine 1960-ih, otkako su trojica najvažnijih autora, Kristl, Mimica i Vukotić, uglavnom napustili rad na crtanom filmu. Tada je puna, bogata slikarska pozadina postala rijetka, a autori su se uglavnom priklonili grafizmu i karikaturalnoj animaciji (veća je iznimka tada rad P. Štaltera), mahom ostvarujući likove na šturim, često bijelim pozadinama; fabule su pak svedene na dosjetku i geg, pritom čak i izrazitije vezane uz alegorijske parabole i pacifističke poruke. Najistaknutiji su autori te tendencije N. Dragić, B. Dovniković i A. Zaninović, te oni koji su prethodno bili animatori, glavni crtači i scenografi da bi kao redatelji do kraja istraživali reduciranu i stiliziranu animaciju – V. Jutriša i A. Marks, B. Kolar i Z. Grgić, potom Z. Bourek, Z. Gašparović i J. Marušić. Osim smjene naraštajâ i promjene društv. konteksta, iscrpljenju Škole pridonijelo je i okretanje Zagreb filma tržišno orijentiranim projektima crtanih serija, od kojih je najveći uspjeh postignuo Profesor Baltazar (1967–77., 59 epizoda), na kojem su radili najistaknutiji autori Škole (Grgić, Dovniković, Kolar, Štalter, Zaninović, Bourek) i koji je njezina stilska i svjetonazorna summa. Autori Škole okušali su se i u drugim tipovima animacije u studijima Interpublica, Zora filma i Filmoteke 16.

Citiranje:
Zagrebačka škola crtanoga filma. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 10. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=66694>.