Proljetni salon, izložbena manifestacija (1916–28; do 1919. Hrvatski proljetni salon), koju su pokrenuli Tomislav Krizman, Ljubo Babić i Zlatko Šulentić, u okviru koje su organizirane 24 izložbe, od kojih većina u Zagrebu (1916–17., 1919–24., 1926–28), u Osijeku (1917., 1920., 1925) te po jedna u Novom Sadu (1924), Subotici i Somboru (1925). Oko nje se okupljao širok krug umjetnika uglavnom mlađega naraštaja, koji su povremeno zajedno nastupali kao umjetnička grupa na velikim izložbama (Umjetnička izložba, Rijeka, 1918; Jugoslavenska umjetnička izložba, Beograd, 1922).
Prva izložba, na kojoj izlažu Lj. Babić, T. Krizman, Z. Šulentić, Jerolim Miše, te kipari Hinko Juhn i Joza Turkalj, organizirana je 1916. u Salonu Ulrich u Zagrebu. U početnom razdoblju djelovanje Salona nastavlja se na ono grupe Medulić. Na izložbama dominira secesijska stilizacija, a javljaju se i ekspresionistički prikloni, osobito vidljivi u naznakama deformativnih tendencija i naglasku na unutarnja raspoloženja likova u djelima Ljube Babića i Jerolima Miše, kojemu je u okviru Proljetnoga salona organizirana samostalna izložba (Zagreb, 1916). Svoju likovnu progresivnost mlađi su posebice demonstrirali pozivanjem na baštinu slikara tzv. münchenskoga kruga kao na uzore, zbog čega su na izložbama izloženi crteži Miroslava Kraljevića (u Zagrebu 1917) i ulja Josipa Račića (u Osijeku 1920). Izložbe, na kojima su izlagali i Anka Krizmanić, Zoe Borelli, Dušan Kokotović i dr., bile su popraćene koncertima te javnim predavanjima o glazbi, književnosti i likovnoj umjetnosti.
U razdoblju 1919–21. djelovanje je obilježeno paralelizmom snažnijeg ekspresionističkog izraza (intenzivne boje, deformacije, svjetlosni kontrasti) i sezanizma, a priključuju se i novi izlagači (Marino Tartaglia, Marijan Trepše, Milivoj Uzelac, Karlo Mijić), koji donose nove avangardne umjetničke poticaje. Izlažu se i djela Münchenske nove secesije (Zagreb, 1920), a organizirana je i samostalna izložba Vilka Gecana (Zagreb, 1921), kojeg su Ljubomir Micić i Antun Branko Šimić tada proglasili jednim od vodećih umjetnika mlađe generacije. Zbog nezadovoljstva prevlašću nove struje neki od utemeljitelja se odvajaju u Grupu nezavisnih.
U zadnjem razdoblju (1921–28) na izložbama prevladavaju inačice novih realizama, istodobne s onima na europskoj likovnoj pozornici. Izložba četvorice srpskih slikara (Zagreb, 1921) bila je povod za Krležino programatsko određenje novoga realističkog stila (Marginalije uz slike Petra Dobrovića, Savremenik, 1921), koji je temeljno obilježio hrvatsku likovnu umjetnost 1920-ih. Sava Šumanović donosi poskubističku stilizaciju u hrvatsku sredinu, mnogi se umjetnici okreću magičnomu realizmu (Vladimir Varlaj) i neoklasicizmu (Vladimir Becić, Omer Mujadžić), a na izložbama 1924–28. prvi put izlažu Đuro Tiljak, Ivan Tabaković, Vinko Grdan, Kamilo Ružička i Oton Postružnik u čijim se radovima javlja društveno-kritička komponenta, glavna poveznica oko koje će se okupiti udruženje Zemlja.
Iako kipari na izložbama Proljetnoga salona (Marin Studin, Frano Kršinić, Mila Wod, Petar Pallavicini, Hinko Juhn, Ivo Kerdić, Joza Turkalj, Frane Cota) nisu prolazili kroz intenzivne stilske mijene, svojim nerijetko komornim djelima artikulirali su ideje moderne skulpture bitno odredivši obilježja hrvatskoga kiparstva toga doba. Odbacujući stroga načela akademske modelacije, afirmirali su nove puteve od naglašene stilizacije i ekspresije, reducirane forme, sve do neorealističkih i neoklasicističkih težnji.
Proljetni salon osnovan je kao ishod sukoba generacija u kojem mlađi umjetnici odbijaju izlagati sa starijima na dobrotvornoj Izložbi hrvatskih umjetnika (u korist hrvatskih ranjenika) u Osijeku 1916., jer su se smatrali umjetnički i društveno naprednijima. Raskol je bio dijelom i politički uvjetovan – mlađi su zastupali politički program integralnoga jugoslavenstva, dok je izlaganje na osječkoj izložbi podrazumijevalo potporu očuvanju Austro-Ugarske. Progresivnost su iskazali i organiziranjem prve skupne izložbe umjetnica održane na hrvatskom prostoru (Intimna izložba, Zagreb, 1916). Ta je izložba dala vidljivost umjetnicama, javno potaknula iskaze potpore ženskom umjetničkom stvaralaštvu i otvorila put osnutku Kluba likovnih umjetnica te je važan prinos prvomu valu feminističkoga pokreta u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.
Manifestacija je sabirala gotovo sve važne likovne umjetnike toga doba, osiguravši više od desetljeća izložbeni kontinuitet slikarstvu, kiparstvu i grafici, između djelovanja društava likovnih umjetnika Medulić i skupine Zemlja.
