Wod [vod], Mila (pravo ime Ludmila Wodsedalek), hrvatska kiparica (Budimpešta, 18. XI. 1888 – Zagreb, 18. X. 1968). Diplomirala 1912. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (R. Frangeš-Mihanović i R. Valdec). Bila je likovna pedagoginja u Petrinji, Karlovcu i Zagrebu. Na realističan način, sa zamjetnim utjecajem A. Rodina i secesije, oblikovala je portrete (Moj sin, 1927), žanr-prizore (Dijeljenje kruha, 1942) te medalje i plakete. Izradila je oltar u Božavi na Dugome otoku, kipove svetaca za franjevačku crkvu u Zagrebu, više nadgrobnih spomenika u Zagrebu, Petrinji i Karlovcu te spomenik S. Radića u Petrinji (1929). Najbolje se likovno izražavala u terakoti, koju je katkad bojila (Šef kuhinje, 1949). Objavljivala članke o hrvatskim umjetnicima i pisala poeziju (zbirka pjesama na njemačkom jeziku Lieder, 1917).
