Uzelac, Milivoj, hrvatski slikar (Mostar, 23. VII. 1897 – kraj Cotignaca, Francuska, 6. VI. 1977). Jedan od najistaknutijih predstavnika međuratnoga modernizma, koji je sintezom avangardnih struja znatno utjecao na razvoj hrvatskoga slikarstva.
Početci i ekspresionističko razdoblje
Gimnazije je polazio u Banjoj Luci, gdje je od Pere Popovića dobio prvu likovnu poduku te upoznao cjeloživotnoga prijatelja Vilka Gecana, i u Zagrebu gdje je polazio i privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana. A istodobno se preko djela Miroslava Kraljevića upoznao sa slikarstvom Paula Cézannea, što presudno utječe na strukturalne aspekte njegova pristupa građenju slike (Autoportret, 1913). Neko je vrijeme studirao na ALU odakle je 1914. isključen zbog nediscipline.
Projugoslavenski orijentiran, boemskoga životnog stila, 1915. pred mobilizacijom bježi u Prag, gdje slika pod mentorstvom Jana Preislera i povremeno pohađa tamošnju Akademiju. U Zagreb se vratio 1919. Njegovo je prožimanje Cézanneove palete i konstrukcije s ekspresionističkim značajkama, poput neobičnih osvjetljenja i naglašavanja intenzivnih duševnih stanja (Autoportret sa žutim šalom i Zeleni akt, 1918; Troje, Narodni muzej Srbije, NMS i Portret slikara Gecana, 1919; U prirodi, 1920–23., MMSU; Plesačica Miklaševska, NMMU i Švedska književnica Ulla Bjerne, 1921), potaknulo smjenu generacija na hrvatskoj likovnoj sceni nakon što je s neformalnom skupinom mladih slikara (→ praška četvorica) nastupao na Proljetnom salonu.
Ujedno se istaknuo ikonografskim odmakom prema tematici suvremenog velegrada, slikajući boemu, kavanu, ljude s ruba društva, poput prostitutki (Ženski portret s umjetnikom, NMMU i Venera iz predgrađa, 1920; Cirkus, NMMU i Tvornice, NMS, 1921). Među djelima iz toga razdoblja osobito se ističe slika velikih dimenzija U ateljeu boema (1920., NMMU), koja, kao slobodnija inačica Doručka na travi, predstavlja izravnu referencu i posvetu Édouardu Manetu i Kraljeviću.
Ikonografija velegrada i kubokonstruktivizam
Putovanja u Pariz 1920. i 1921. rezultirala su priklonom akademskom neokubizmu Andréa Lhotea i specifičnom inačicom kuboekspresionizma. Odmaknuvši se od mimetičkoga prikazivanja, radikalno pojednostavnjuje oblike donoseći proizvoljne proporcije i odnose veličina te prostor s više očišta (Magdalena, 1921; Crveni akt i Piknik, 1922; Tri ženska akta, 1923). Tada nastaje i antologijska slika Sfinga velegrada/Danaja (1921., MSU) u kojoj donosi naglašeno reljefan i voluminozan lik prostitutke kao personifikacije suvremenoga velegrada, smješten u uskom prostoru u prednjem planu slike, dok drugi plan ostaje oplošnjen i shematiziran, čime postiže efekt uznemirujuće stiješnjenosti.
U najradikalnijem djelu, Autoportretu pred barom (1923., NMMU), sebe prikazuje kao šetača okružena likovima i simbolima urbanoga noćnoga života (prostitutke, mornari, erotomani, neonski natpisi), te sliku gradi nizanjem karikaturalnih i lascivnih detalja, koje slaže po načelu kolaža, dok redukcionističkim postupkom sugestivno dočarava neurotičnu atmosferu razdoblja.
Pariški neoklasicizam i kasnije razdoblje
Od 1923. trajno živi u Francuskoj, isprva u Parizu, gdje se priklanja tamošnjem klasicističkom neorealizmu s osloncem o djela Pabla Picassa i Andréa Deraina te hladnim koloritom slika eklektične aktove, portrete, vedute i gradske prizore (Tri gracije, Galerija Matice srpske, Novi Sad i Portret Luke Rupčića, 1925; Akt s mrtvom prirodom/Chasseresse, Umjetnička galerija, Dubrovnik i Jockey bar, 1926; Djevojka u čamcu, 1927., NMMU; Tušika, 1928., Umjetnička galerija, Sarajevo). Ondje izlaže samostalno (1925., 1933., 1948) te skupno na Jesenskom salonu i Salonu nezavisnih u više navrata između 1924. i 1955.
Od 1930. često boravi na jugu Francuske, gdje u duhu kolorizma nastaju mnogobrojni pejzaži blještavih boja i kompozicijske uravnoteženosti (Crna cesta, NMS i Primorski gradić, NMMU, 1931; Predio s prozora, 1932., NMS) te djela naglašeno intimističkih motiva (Žena s violončelom, 1930; Slikar i model, 1934., NMS). Istodobno slika vedute Pariza prigušenijega kolorita (Motiv iz cirkusa, 1930., Umjetnička galerija, Sarajevo; Seina s Eiffelovim tornjem, 1936. i Pariški krovovi, 1938., NMMU), a građansku dokolicu dočarava portretima na kojima je u intenzivnijim kolorističkim naglascima vidljiv utjecaj Henrija Matissea (Žena u crvenom, 1931–32. i Autoportret, 1939., NMS; Portret mladića, 1936., NMMU; Djevojka sa šeširom, 1938).
Nadahnut druženjem s crnačkom pijanisticom Alice Nardale, na motivima crnih ženskih tijela razvija specifičnu ikonografiju mnogobrojnih slika i panoa za dekoraciju interijera (Crnkinja s leptirima, NMMU i Poluakt crnkinje, 1932; Paravan sa crnkinjama, 1934; Crna plesačica, 1938). Likovi su deindividualizirani i tipizirani, u skladu s tadašnjim rasnim stereotipima, s naglaskom na erotičnosti i plastičnosti njihovih tijela, koja su pretvorena u skulpturalne oblike, pri čemu tehnikom laka, snažnim odsjajem na metalnoj podlozi ističe njihovu materijalnu pojavnost.
Od 1940. živi u Provansi, u gradićima oko Toulona (Ollioules, Six-Fours-les-Plages, La Seyne-sur-Mer), a od 1963. kraj Cotignaca, gdje vodi imanje Pasto Sobre te slika stilski i tematski raznovrsna djela (Žena u prugastoj haljini, NMMU i Interieur, 1942; Sajmište pod snijegom, 1943., NMMU; Mužnja bijele koze, 1950; Merel u atelijeru, 1960).
Ilustracije, crteži i grafike
Autor je tempera, akvarela i crteža s temama iz kulturnog i društvenog života te sporta (Cirkuska jahačica i Jockey s konjem, 1935., NMMU; Boksač/Locatelli, 1936), kao i mnogobrojnih stiliziranih pornografskih crteža (mape Le Tire à la cible i A. B. C. de l’amour, 1917; Dva muškarca i naga žena u prirodi, 1919–20. i Ljubavnici, Kabinet grafike HAZU) i karikatura. Izradio je grafičku mapu litografija (Les Joies du sport, 1932), ilustrirao je novelu Mlada misa Alojza Tičeka Miroslava Krleže (Savremenik, 1921) te više knjiga (Théophilea Gautiera, Jeana de La Fontainea, Ive Andrića i dr.) za francuske i hrvatske izdavače. Radio je plakate za Proljetni salon (1919., Kabinet grafike HAZU) i pariška kazališta 1930-ih te dizajnirao naslovnice knjiga.
Redovito je izlagao na domaćim izložbama te je bio jedan od jugoslavenskih predstavnika na Venecijanskome bijenalu 1940. Monografiju mu je posvetio Josip Vrančić (1991), a retrospektivne izložbe priređene su u Zagrebu u NMMU-u (1971) i Umjetničkome paviljonu (2008).
