Uzelac, Milivoj, hrvatski slikar (Mostar, 23. VII. 1897 – kraj Cotignaca, Francuska, 6. VI. 1977). Jedan od najistaknutijih predstavnika međuratnoga modernizma, koji je sintezom avangardnih struja znatno utjecao na razvoj hrvatskoga slikarstva.
Početci i ekspresionističko razdoblje
Gimnazije je polazio u Banjoj Luci, gdje je od Pere Popovića dobio prvu likovnu poduku te upoznao cjeloživotnoga prijatelja
Vilka Gecana, i u Zagrebu gdje je polazio i privatnu slikarsku školu
Tomislava Krizmana. A istodobno se preko djela
Miroslava Kraljevića upoznao sa slikarstvom
Paula Cézannea, što presudno utječe na strukturalne aspekte njegova pristupa građenju slike (
Autoportret, 1913). Neko je vrijeme studirao na ALU odakle je 1914. isključen zbog nediscipline.
Projugoslavenski orijentiran, boemskoga životnog stila, 1915. pred mobilizacijom bježi u Prag, gdje slika pod mentorstvom Jana Preislera i povremeno pohađa tamošnju Akademiju. U Zagreb se vratio 1919. Njegovo je prožimanje Cézanneove palete i konstrukcije s ekspresionističkim značajkama, poput neobičnih osvjetljenja i naglašavanja intenzivnih duševnih stanja (Autoportret sa žutim šalom i Zeleni akt, 1918; Troje, Narodni muzej Srbije, NMS i Portret slikara Gecana, 1919; U prirodi, 1920–23., MMSU; Plesačica Miklaševska, NMMU i Švedska književnica Ulla Bjerne, 1921), potaknulo smjenu generacija na hrvatskoj likovnoj sceni nakon što je s neformalnom skupinom mladih slikara (→ praška četvorica) nastupao na Proljetnom salonu.
Ujedno se istaknuo ikonografskim odmakom prema tematici suvremenog velegrada, slikajući boemu, kavanu, ljude s ruba društva, poput prostitutki (Ženski portret s umjetnikom, NMMU i Venera iz predgrađa, 1920; Cirkus, NMMU i Tvornice, NMS, 1921). Među djelima iz toga razdoblja osobito se ističe slika velikih dimenzija U ateljeu boema (1920., NMMU), koja, kao slobodnija inačica Doručka na travi, predstavlja izravnu referencu i posvetu Édouardu Manetu i Kraljeviću.
Ikonografija velegrada i kubokonstruktivizam
Putovanja u Pariz 1920. i 1921. rezultirala su priklonom akademskom neokubizmu
Andréa Lhotea i specifičnom inačicom kuboekspresionizma. Odmaknuvši se od mimetičkoga prikazivanja, radikalno pojednostavnjuje oblike donoseći proizvoljne proporcije i odnose veličina te prostor s više očišta (
Magdalena, 1921;
Crveni akt i
Piknik, 1922;
Tri ženska akta, 1923). Tada nastaje i antologijska slika
Sfinga velegrada/Danaja (1921., MSU) u kojoj donosi naglašeno reljefan i voluminozan lik prostitutke kao personifikacije suvremenoga velegrada, smješten u uskom prostoru u prednjem planu slike, dok drugi plan ostaje oplošnjen i shematiziran, čime postiže efekt uznemirujuće stiješnjenosti.
U najradikalnijem djelu, Autoportretu pred barom (1923., NMMU), sebe prikazuje kao šetača okružena likovima i simbolima urbanoga noćnoga života (prostitutke, mornari, erotomani, neonski natpisi), te sliku gradi nizanjem karikaturalnih i lascivnih detalja, koje slaže po načelu kolaža, dok redukcionističkim postupkom sugestivno dočarava neurotičnu atmosferu razdoblja.
Pariški neoklasicizam i kasnije razdoblje
Od 1923. trajno živi u Francuskoj, isprva u Parizu, gdje se priklanja tamošnjem klasicističkom neorealizmu s osloncem o djela
Pabla Picassa i
Andréa Deraina te hladnim koloritom slika eklektične aktove, portrete, vedute i gradske prizore (
Tri gracije, Galerija Matice srpske, Novi Sad i
Portret Luke Rupčića, 1925;
Akt s mrtvom prirodom/Chasseresse, Umjetnička galerija, Dubrovnik i
Jockey bar, 1926;
Djevojka u čamcu, 1927., NMMU;
Tušika, 1928., Umjetnička galerija, Sarajevo). Ondje izlaže samostalno (1925., 1933., 1948) te skupno na Jesenskom salonu i Salonu nezavisnih u više navrata između 1924. i 1955.
Od 1930. često boravi na jugu Francuske, gdje u duhu kolorizma nastaju mnogobrojni pejzaži blještavih boja i kompozicijske uravnoteženosti (Crna cesta, NMS i Primorski gradić, NMMU, 1931; Predio s prozora, 1932., NMS) te djela naglašeno intimističkih motiva (Žena s violončelom, 1930; Slikar i model, 1934., NMS). Istodobno slika vedute Pariza prigušenijega kolorita (Motiv iz cirkusa, 1930., Umjetnička galerija, Sarajevo; Seina s Eiffelovim tornjem, 1936. i Pariški krovovi, 1938., NMMU), a građansku dokolicu dočarava portretima na kojima je u intenzivnijim kolorističkim naglascima vidljiv utjecaj Henrija Matissea (Žena u crvenom, 1931–32. i Autoportret, 1939., NMS; Portret mladića, 1936., NMMU; Djevojka sa šeširom, 1938).
Nadahnut druženjem s crnačkom pijanisticom Alice Nardale, na motivima crnih ženskih tijela razvija specifičnu ikonografiju mnogobrojnih slika i panoa za dekoraciju interijera (Crnkinja s leptirima, NMMU i Poluakt crnkinje, 1932; Paravan sa crnkinjama, 1934; Crna plesačica, 1938). Likovi su deindividualizirani i tipizirani, u skladu s tadašnjim rasnim stereotipima, s naglaskom na erotičnosti i plastičnosti njihovih tijela, koja su pretvorena u skulpturalne oblike, pri čemu tehnikom laka, snažnim odsjajem na metalnoj podlozi ističe njihovu materijalnu pojavnost.
Od 1940. živi u Provansi, u gradićima oko Toulona (Ollioules, Six-Fours-les-Plages, La Seyne-sur-Mer), a od 1963. kraj Cotignaca, gdje vodi imanje Pasto Sobre te slika stilski i tematski raznovrsna djela (Žena u prugastoj haljini, NMMU i Interieur, 1942; Sajmište pod snijegom, 1943., NMMU; Mužnja bijele koze, 1950; Merel u atelijeru, 1960).
Ilustracije, crteži i grafike
Autor je tempera, akvarela i crteža s temama iz kulturnog i društvenog života te sporta (
Cirkuska jahačica i
Jockey s konjem, 1935., NMMU;
Boksač/Locatelli, 1936), kao i mnogobrojnih stiliziranih pornografskih crteža (mape
Le Tire à la cible i
A. B. C. de l’amour, 1917;
Dva muškarca i naga žena u prirodi, 1919–20. i
Ljubavnici, Kabinet grafike HAZU) i karikatura. Izradio je grafičku mapu litografija (
Les Joies du sport, 1932), ilustrirao je novelu
Mlada misa Alojza Tičeka Miroslava Krleže (
Savremenik, 1921) te više knjiga (Théophilea Gautiera, Jeana de La Fontainea, Ive Andrića i dr.) za francuske i hrvatske izdavače. Radio je plakate za Proljetni salon (1919., Kabinet grafike HAZU) i pariška kazališta 1930-ih te dizajnirao naslovnice knjiga.
Redovito je izlagao na domaćim izložbama te je bio jedan od jugoslavenskih predstavnika na Venecijanskome bijenalu 1940. Monografiju mu je posvetio Josip Vrančić (1991), a retrospektivne izložbe priređene su u Zagrebu u NMMU-u (1971) i Umjetničkome paviljonu (2008).
