Venecijanski bijenale ili Bijenale u Veneciji (talijanski La Biennale di Venezia), skupni naziv za prestižne međunarodne umjetničke manifestacije (izložbe i festivali) u Veneciji, na kojima se predstavlja i promiče suvremena umjetnost i trendovi različitih umjetničkih područja (likovna umjetnost, glazba, film, kazalište, arhitektura, ples).
Bijenale se razvio iz likovne izložbe koja je pokrenuta 1895., pod imenom Međunarodna umjetnička izložba u Veneciji. U okviru Bijenala, uz međunarodnu umjetničku izložbu, održavaju se Međunarodni festival suvremene glazbe, Međunarodna filmska smotra, Međunarodni kazališni festival, Međunarodna smotra arhitekture i Međunarodni festival suvremenoga plesa.
Međunarodna umjetnička izložba u Veneciji
Međunarodna umjetnička izložba u Veneciji
ili Venecijanski umjetnički bijenale (talijanski Esposizione internazionale dʼarte di Venezia ili Biennale arte). Od prve izložbe 1895. što ju je organizirao odbor kojega su članovi bili Edward Burne-Jones, Gustave Moreau i Pierre Puvis de Chavannes, a na kojoj su se okupile selekcije 16 država, privukavši više od 200 000 posjetitelja, izložba je međunarodno priznata kao jedno od najutjecajnijih vodećih mjesta za predstavljanje aktualne svjetske likovne umjetnosti, a pogotovo nakon II. svjetskog rata kao susretište novih međunarodnih likovnih težnji (apstraktnog ekspresionizma, pop-arta, postmodernizma, suvremene umjetnosti i dr.). Izložbe se priređuju bijenalno, u neparnim godinama (od svibnja do studenoga), u Giardinima (Giardini di Castello), u 30 stalnih nacionalnih paviljona, u novije doba i u obnovljenim zgradama Arsenala, a zbog velikoga broja nacionalnih selekcija raširila se po cijelom gradu u zakupljenim prostorima palača, crkava, galerija i dr. Manifestacija obuhvaća stotinjak nacionalnih selekcija te individualna predstavljanja umjetnika na središnjoj izložbi i mnogim manjima, koje privlače više od pola milijuna posjetitelja.
Uz vrstan izbor priznatih umjetnika, ali i još neafirmiranih, pečat daju i glavni kustosi manifestacije, teoretičari i povjesničari umjetnosti koji određuju okvirnu temu međunarodne izložbe u središnjem paviljonu. Od 1980-ih istaknuli su se Achille Bonito Oliva i Harald Szeemann, uvevši Aperto (izložbu otvorenu mlađim umjetnicima), a Szeemann i otvorivši prostor umjetnicima iz Azije i istočne Europe, Jean Clair, Germano Celant, Francesco Bonami, pozvavši za jubilarni 50. bijenale skupinu kustosa iz različitih dijelova svijeta (Hans Ulrich Obrist, Catherine David, Igor Zabel, Hou Hanru i Massimiliano Gioni), te prve kustosice María de Corral i Rosa Martínez i afrički kustos Okwui Enwezor.
Međunarodni žiri dodjeljuje nagrade Zlatni lav (Leone dʼoro) za nacionalnu selekciju i za pojedinačnog umjetnika te Srebrni lav (Leone dʼargento) za mladog autora. Manifestaciju prati niz tematskih i monografskih izložaba raznih svjetskih galerija i fondacija te događanja tijekom čitavoga ljeta.
Na Bijenalu su se predstavili hrvatski umjetnici:
Vlaho Bukovac (1897., 1901., 1903),
Ivan Meštrović (1907., 1914., 1926., 1938., 1942),
Robert Frangeš-Mihanović (1909),
Ljubo Babić, Vladimir Becić (oba 1938),
Marino Tartaglia, Milivoj Uzelac, Frano Kršinić (svi 1940),
Emanuel Vidović (1942., 1952), Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković, Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Slavko Šohaj, Antun Augustinčić (svi 1942),
Vanja Radauš, Kosta Angeli Radovani (oba 1950), Zoran Mušič (1950., 1956), Vojin Bakić (1950., 1956., 1964),
Antun Motika (1952),
Dušan Džamonja (1954., 1960., 1964., 1970., 1980), Zlatko Prica (1954., 1964), Vilko Selan - Gliha, Zdenko Gradiš, Nikola Reiser, Josip Restek, Josip Roca, Vilim Svečnjak (svi 1954),
Krsto Hegedušić (1958), Edo Murtić (1958., 1964. te na popratnoj izložbi 1972)
Oton Gliha (1962., 1964),
Ordan Petlevski, Frano Šimunović (oba 1964),
Miroslav Šutej (1966. te na popratnoj izložbi 1972)
Vlado Kristl (na popratnoj izložbi 1969), Ivan Picelj (na popratnim izložbama 1969. i 1972),
Jagoda Buić (1970), Vjenceslav Richter (1970. na popratnoj izložbi, te 1972), Aleksandar Srnec (1970. na popratnoj izložbi)
Juraj Dobrović, Virgilije Nevjestić (oba na popratnoj izložbi 1972),
Ivan Kožarić (1976), Julije Knifer (1976., 2001),
Ivo Friščić (1978),
Edita Schubert (1982),
Boris Bućan (1984),
Nina Ivančić (1986., 1995),
Milivoj Bijelić, Ivo Deković, Željko Kipke (svi 1993),
Martina Kramer, Goran Petercol, Mirko Zrinšćak, Ivan Faktor, Damir Sokić, Mladen Stilinović, Dean Jokanović Toumin, Gorki Žanić (svi 1995), Goran Trbuljak (1995., 2005), Gorki Žuvela (1995. na popratnoj izložbi)
Dalibor Martinis (1997),
Zlatan Vrkljan (1999),
Boris Cvjetanović, Ana Opalić (oboje 2003),
Pasko Burđelez, Zlatan Dumanić, Alen Floričić, Tomo Savić Gecan, Boris Šincek (svi 2005),
Ivana Franke (2007),
Nikola Koydl, Zoltan Novak, Matko Vekić (svi 2009),
BADco, Antonio G. Lauer (2011),
Kata Mijatović (2013),
Damir Očko (2015),
Tina Gverović, Marko Tadić (2017),
Igor Grubić (2019).
Međunarodna filmska smotra u Veneciji
Međunarodna filmska smotra u Veneciji
(talijanski Mostra internazionale dʼarte cinematografica ili Biennale cinema; također Venecijanski filmski festival), međunarodni filmski festival koji se održava od 1932 (od 1946. potkraj kolovoza i početkom rujna) u Palazzo del Cinema na Lidu, sagrađenoj 1937., te nekoliko drugih dvorana na otoku. Uz Berlinski međunarodni filmski festival i Canneski festival jedan je od triju najuglednijih filmskih festivala. Status natjecateljskoga festivala A kategorije dodijelio mu je 1951. FIAPF (Međunarodna federacija udruga filmskih producenata). Nije se održavao 1943–46., 1973. i 1977–78., a 1969–72., 1974–76. i 1979. nije bio natjecateljskoga karaktera. Do 1969. festival je imao i nekoliko paralelnih natjecateljskih programa – filmova o umjetnosti (Mostra internazionale del film sull’arte), dokumentarnih i kratkometražnih filmova (Mostra internazionale del film documentario e cortometraggio) te dječjih filmova (Mostra internazionale del film per ragazzi), a danas se igrani filmovi prikazuju u dva programa službene selekcije (natjecateljski program i program Horizonti – Orizzonti, od 1988) te u dva nezavisna, paralelna programa (Međunarodni tjedan kritike od 1984. i program Dani autora – Giornate degli autori, engl. Venice Days, od 2004). Glavna je nagrada Zlatni lav (Leone dʼoro) koja se dodjeljuje najboljemu filmu (isprva naziva Lav sv. Marka). Važnije su nagrade još Srebrni lav (najboljemu redatelju), Velika nagrada žirija (Grand prix) i Posebna nagrada žirija za film, Volpijev pehar (Coppa Volpi) najboljemu glumcu i glumici, nagrade Osella za tehnički doprinos, kameru i scenarij, kao i nagrade u programima Horizonti i Dani autora. Nagrada za najbolji film zvala se 1934–42. Mussolinijev pehar (Coppa Mussolini).
Hrvatski su filmovi dobili više nagrada u kratkometražnim i dječjim kategorijama. Oktavijan Miletić osvojio je 1936. srebrnu medalju za amaterski film (za Nocturno), a 1942. brončanu medalju za sudjelovanje dobio je Straža na Drini Branka Marjanovića. Poslije su na festivalu zapaženi bili autori Zagrebačke škole crtanog filma, pa su tako nagrađeni filmovi Vatroslava Mimice Samac (Grand prix 1958) i Jaje (brončana Osella za animirani film 1960), a osobito su uspješni bili filmovi za djecu, za koje su nagrađeni Obrad Gluščević (Lav sv. Marka za dokumentarni film Između dvije prozivke 1960), Srećko Weygand (Lav sv. Marka za igrani film Piko 1960), Branko Ranitović (Lav sv. Marka za animirani film Prometni znaci – ulični junaci 1960), Fedor Škubonja (prva nagrada za igrani film Izgubljena olovka 1961), Mate Relja (Lav sv. Marka za igrani film Opasni put 1963) te Vladimir Jutriša i Aleksandar Marks (Lav sv. Marka za animirani film Mrav dobra srca 1966). Veljko Bulajić dobio je 1964. Lava sv. Marka za dokumentarni film Skopje 63, Dubravka Turić nagradu za najbolji kratkometražni igrani film u programu Horizonti za film Belladonna 2015., a Hana Jušić 2016. nagradu europske kritike u popratnom programu Dani autora za igrani film Ne gledaj mi u pijat.
Na festivalu su, u glavnome programu, prikazani filmovi Samo ljudi (Branko Bauer, 1957), Rat (Veljko Bulajić, 1960), Događaj (V. Mimica, 1969), Pad Italije (Lordan Zafranović, 1981) te u programu Horizonti Takva su pravila (Ognjen Sviličić, 2014). Maksimilijan Paspa sudjelovao je 1936. u službenom programu amaterskih filmova (s filmom Zagreb). Kratkometražnim su filmovima u smotrama animiranih i dokumentarnih filmova te filmova o umjetnosti sudjelovali O. Miletić (Barok u Hrvatskoj, 1942), Ivo Tomulić (Život je jači, 1958), Nikola Kostelac (Na livadi, 1958), Šime Šimatović (Turnir kandidata, 1960), Ivo Vrbanić (Svi crteži grada, 1960), B. Ranitović (Pogreb Štefa Halačeka, 1961; Vrata, 1971., s N. Dragićem), B. Marjanović (Izgubljeni svjetovi, 1962; Lisica, 1965; Svijet planina, 1967), Nedeljko Dragić (Elegija, 1966), Krešo Golik (Šest koraka… do svjetskog rekorda, 1967), Bogdan Žižić (Pohvala ruci, 1968) i Zlatko Grgić (Hot Stuff, 1971), a u smotri filmova za djecu B. Bauer (igrani filmovi Sinji galeb, 1954. i Milioni na otoku, 1955), Branko Majer (igrani film Takva pjesma sve osvaja, 1959), Ranitović (dokumentarni film Rat koji još traje, 1960), Andre Lušičić (lutka-film 2 + 2 = 3, 1962), Fedor Škubonja (igrani film Veliko suđenje, 1962) i Z. Grgić (animirani film Izumitelj cipela, 1968). Na festivalu su se prikazivali i filmovi K. Golika Djevojka i hrast (izvan konkurencije 1955), V. Bulajića Vlak bez voznog reda (u informativnoj sekciji 1959), Uzavreli grad (u informativnoj sekciji 1962), Obećana zemlja (u programu Venezia speciali 1986), Donator (u programu Venezia notte 1989), Nikole Tanhofera Osma vrata (u informativnoj sekciji 1959), Vlade Kristla Italienisches Capriccio (u programu Cinema Underground 1970), V. Mimice Banović Strahinja (u programu filmskih spektakala Mezzogiorno/Mezzanotte 1981), Joška Marušića I Love You Too (u programu Finestra sulle immagini 1992) i Zrinka Ogreste Crvena prašina (u programu Cinema del presente 1999).
Međunarodna izložba arhitekture u Veneciji
Međunarodna izložba arhitekture u Veneciji
(talijanski Mostra internazionale di architettura ili Biennale architettura). Jedna od najprestižnijih svjetskih manifestacija na kojoj se predstavljaju arhitektonske ideje. Održava se od 1980., a od 2000. ljeti se bijenalno izmjenjuje s izložbom likovne umjetnosti u prostorima nacionalnih paviljona Giardina i Arsenala. Premda Bijenale njeguje konceptualan pristup arhitekturi, baveći se suvremenim društveno-humanističkim i tehnološkim pitanjima u kontekstu arhitekture i urbanizma, dijelom je i mjesto na kojem se predstavljaju novi projekti.
Na izložbi se dodjeljuju nagrade Zlatni lav za nacionalnu selekciju, za pojedinačnog arhitekta i kao nagrada za životno djelo arhitektima i teoretičarima arhitekture te Srebrni lav i druge nagrade i priznanja.
Međunarodni festival suvremene glazbe
Međunarodni festival suvremene glazbe
(talijanski Festival internazionale di musica contemporanea ili Biennale musica), Međunarodni kazališni festival (talijanski Festival internazionale del teatro ili Biennale teatro), Međunarodni festival suvremenoga plesa (Festival internazionale di danza contemporanea ili Biennale danza). U okviru Bijenala održavaju se svake godine međunarodni festivali iz ostalih područja suvremene umjetnosti, poput onih glazbe (od 1930) u rujnu i listopadu, na kojem su praizvedena neka djela Igora Stravinskoga i Sergeja Prokofjeva, kazališta (od 1934) u srpnju i kolovozu te plesa (od 1999) u srpnju. Program se odvija u Teatro Piccolo Arsenale i Teatro alle Tese, a na festivalima se dodjeljuju nagrade Zlatni lav za životno djelo i Srebrni lav.
Knjižnica, Arhiv i zbirke
Bogata dokumentacija, zbirke i povijesna građa Bijenala, pohranjene u Arhivu u Margheri, često su se predstavljale na tematskim izložbama. Knjižnica, od 2010. smještena u Središnjem paviljonu u Giardinima, jedna je od najopsežnijih u Italiji posvećenih suvremenoj umjetnosti.