Gecan, Vilko, hrvatski slikar (Kuželj kraj Broda na Kupi, 16. VI. 1894 – Zagreb, 25. VI. 1973). Jedan od najvažnijih predstavnika ekspresionizma u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, autor slike Cinik, paradigmatskoga djela tog usmjerenja.
Početci i rani radovi
Prvu poduku iz slikarstva dobio je od Pere Popovića u banjalučkoj gimnaziji, gdje je ujedno započeo cjeloživotno prijateljstvo s Milivojem Uzelcem. U Zagrebu je polazio privatnu slikarsku školu Tomislava Krizmana, a upoznavši se s djelom Miroslava Kraljevića, te preko njega sa slikarstvom Paula Cézannea, dobio je prve poticaje za razvoj vlastita likovnog izraza (Autoportret, Umjetnička galerija Dubrovnik; Uzelac slika i Banjalučko polje, sve 1912).
U Münchenu je 1913. započeo studij slikarstva na Akademiji (kod Gabriela von Hackla) i polazio privatnu školu Moritza Heymanna, no, pošto je sljedeće godine bio mobiliziran sudjelovao je 1915. u bitki na Soči, gdje je zarobljen i odveden u vojni logor na Siciliji; ondje je ostao do 1918., kada kao dobrovoljac u srpskoj vojsci sudjeluje u borbama na solunskome frontu. U to doba nastaju crteži u kojima grozničavim potezom i snažnim kontrastima svjetla i sjene pokazuje sklonost ekspresionizmu (Pobuna, 1914; Carini; Kod toalete, oba 1915. i Kod stola, 1917., Kabinet grafike HAZU).
Ekspresionističko razdoblje
Nakon što je 1919–20. boravio kod M. Uzelca u Pragu, nastavlja graditi svoj izraz na Kraljevićevoj interpretaciji Cézanneova načina (Pejzaž iz Gomirja/Mlinovi, 1919. i Autoportret, MSU Zagreb; Odmor pelivana, oba 1920., Gradski muzej Vukovar; Pejzaž/Nova Ves, 1921., NMMU) i ekspresionističkih strujanja, koje posebice razvija u crtežima iz ciklusa Klinika (Luđak, MMSU i Bolesnička soba, 1920., Kabinet grafike HAZU) i litografijama (grafička mapa Ropstvo u Siciliji, 1921., Grafička zbirka NSK), gdje iz guste mreže uskovitlanih linija izranjaju uznemirujući, dijabolični prizori dramatičnog osvjetljenja, nadahnuti zarobljeništvom na Siciliji i boravkom u praškoj bolnici. Taj je crtački dio njegova opusa među ključnim refleksima europskih avangardnih tendencija u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a slične značajke nose ilustracije novele Tri domobrana (Savremenik, 1921) Miroslava Krleže te likovna oprema knjiga Istočni greh (1920) Ljubomira Micića i Latice (1922) Danka Angjelinovića.
Otuđenost likova, nesrazmjer proporcija, naglašeni kontrasti svjetla i sjene te ukošena prostorna scena kao metafora opće nestabilnosti i nesigurnosti ostvaruju još radikalniju inačicu ekspresionizma u slici Kod stola/Familija, a motivi lica preobraženih u sablasne maske, kojima upućuje na tjeskobu ranoga poslijeraća, svoje vrhunce dosežu u portretima Viktorija (obje 1919., NMMU) i Anuška Micić (1921., Narodni muzej Srbije, NMS).
Sudjelovanjem na izložbama Proljetnoga salona (1919–28), gdje je, nakon povratka u Zagreb, nastupio kao član neformalne skupine mladih slikara (→ praška četvorica), pronoseći inozemne avangardne utjecaje, potaknuo je smjenu generacija na hrvatskoj likovnoj sceni.
Višeslojna shvaćanja ekspresionizma posebno je iskazao slikom Cinik (1921., NMMU), gdje prikazani lik, moguće autoportret, karikaturalnoga izraza lica zgrčenog u grimasu, sjedeći uz padajuću kosinu stola u prostoru obilježenom izlomljenim plohama i umnoženim očištima, čita najvažniji berlinski ekspresionistički časopis Der Sturm. Osim u raspoloženju nelagode i napetosti te izraženoga psihološkog učinka nesigurnosti koje djelo izaziva, ekspresionistički elementi prisutni su i na ikonografskoj i na oblikovnoj razini. Sliku, koju je kasnija historiografija označila jednim od vrhunaca hrvatskog ekspresionizma, izložio je, kao glavni eksponat, na samostalnoj izložbi, svojevrsnoj retrospektivi u okviru Proljetnog salona 1921., koja ga je pozicionirala kao vodećeg umjetnika mlađe generacije.
Nove sredine i nadahnuća
U Berlinu je 1922. kratko učio tehniku vitraja; u slikama iz toga razdoblja još su uvijek prisutne ekspresionističke značajke u deformacijama, nestabilnome zgusnutom prostoru, nemimetičkim bojama, neuobičajenim kolorističkim harmonijama, dramatičnim osvjetljenjima te motivima sablasnih lica (Nove vijesti, 1922., NMS; Kod stola/Četvero kod stola i Autoportret s cigaretom, 1923., NMMU). No, istodobno se priklanja na hrvatskoj likovnoj sceni prevladavajućim novorealističkim tendencijama, koristeći se pojedinim neokubističkim iskustvima (U krčmi, 1922., MSUB), kao i stilom magičnoga realizma (Autoportret s tvornicom/Autoportret s paletom, 1923).
Od 1924. živio je u SAD-u, isprva u New Yorku, gdje je samostalno izlagao (1930. i 1931), potom 1927–29. u Chicagu. Ondje je isprva uglavnom crtao ženske aktove u akademskoj maniri (Studija akta, 1925), a za život zarađivao izradbom vitraja (knjižnica Sveučilišta Johns Hopkins, Baltimore, 1932) te dizajniranjem plakata, naslovnica časopisa i reklamnih crteža u duhu art décoa, pri čemu se osobito istaknuo zidnim dekoracijama s prizorima jazz-glazbenika i plesača, kojima donosi duh »ludih dvadesetih« u interijer znamenitoga čikaškoga kluba Dill Pickle (1927).
Nakon ponovna posjeta Uzelcu u Parizu 1928., prepušta se kolorizmu fovističkoga nadahnuća te boju nanosi slobodnije, u gustim namazima postupkom grebanja, prikazujući ženske (Tušika, MSUB; Pri jutarnjoj toaleti, NMMU; Amantina II, NMS, sve 1928; Miss Williams, 1929., MSU) i muške figure (Portret slikara Konstantinopulosa; Portret dra Piškulića, oba 1928. i Autoportret, 1929., NMMU, jedno od vrhunskih djela toga razdoblja; Portret D’Agostina, 1930., MMSU). Radio je i vedute u akvarelu (Dearborn Square, 1928; Automobili, 1931).
Kasno razdoblje i restrospektive
Nakon povratka u Zagreb 1932. diplomirao je na ALU-u (1936), no zbog Parkinsonove bolesti sve manje slika. Kasna su mu djela obilježena konvencionalnim realističkim pristupom i izraženom estetizacijom, a zbog nemogućnosti savladavanja proporcija i anatomije (Uglješa, 1938., NMMU), motivski se okreće mrtvim prirodama i fragmentima pejzaža (Cvijeće u vazi, 1933; Orebić, 1935. i Proljeće na Šalati, 1937., NMMU).
Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo dobio je 1967. Retrospektivne izložbe priređene su u Zagrebu u NMMU-u (1964) te u Umjetničkome paviljonu (1972. i 2005), a monografije su mu posvetili Joža Ladović i Zvonko Maković (obje 1997).
