Plaut, Tit Makcije (latinski Titus Maccius Plautus [ti'tus ma'k:i·us plạu'tus]), rimski komediograf (? Sarsina, između 254. i 250. pr. Kr. – Rim, 184. pr. Kr.).
Podatci o Plautovu životu su malobrojni te uglavnom anegdotalni i legendarni, ali je u povijesti književnosti prihvaćena hipoteza da je njegovo prezime izvedeno od imena tipičnoga komičkog lika glupana (latinski Maccus) kakve je glumio u pučkim lakrdijama. Slobodni građanin, radio je kao glumac i dramski pisac; no, zaradivši kazališnim radom, neuspješno se upustio u trgovinu pa se, poslije bankrota, zaposlio u mlinu i nastavio pisati za kazalište. Plodan pisac, već za života bio je iznimno popularan. Pod njegovim je imenom u II. st. pr. Kr. kružilo 130 tekstova koje je Marko Terencije Varon u spisu O Plautovim komedijama podijelio na autentične, dvojbene i podmetnute. Prema prvoj se skupini uspostavio kanon 20 sačuvanih komedija – Amfitrion (Amphitruo), Magarci (Asinaria), Ćup (Aulularia), Zarobljenici (Captivi), Žižak (Curculio), Kazina (Casina), Epidik (Epidicus), Bakhide (Bacchides), Avet (Mostellaria), Menehmi (Menaechmi), Hvalisavi vojnik (Miles gloriosus), Trgovac (Mercator), Pseudol (Pseudolus), Mali Kartažanin (Poenulus), Perzijanac (Persa), Konop (Rudens), Stiho (Stichus), Trogroška (Trinummus), Prostak (Truculentus) i Kovčeg (Vidularia), dočim je fragmentarno sačuvan Kovčežić (Cistellaria). Datacija je pouzdana samo za Stiha (200. pr. Kr.) i Pseudola (191. pr. Kr.). Amfitrion je pak jedina komedija koja uzima sadržaj iz mita. Riječ je o uzornim primjerima palijate (→ fabula paliata), adaptacije grčke komedije likova i radnje smještenih u Grčku. Na Plauta su snažno utjecali pisci atičke srednje (→ aleksid) i posebice nove komedije (Menandar, Difil i Demofil), iz čijih je djela preuzimao zaplete i metodom kontaminacije spajao u jednoj drami elemente, scene i motive iz više predložaka. Zapleti su predvidivi, a iznenađenja dokidaju opsežni prolozi o glavnim likovima i njihovim sukobima, koji u pravilu nastaju oko vlasništva nad ženama ili novca. Zaljubljeni i nesposobni mladić, stari škrtac, kruti otac, poštena ili katkad gramziva kurtizana, podli svodnik ili trgovac robljem, hvalisavac i dosadni parazit stalni su, tipizirani likovi u Plautovim komedijama intrige, u središtu kojih blista lik inteligentnoga i prepredenog roba, demijurga koji proizvodi komiku dok upravlja zbivanjima na sceni, rješavajući probleme svojega gospodara lukavstvima i varkama: npr. Epidik i Pseudol u istoimenim djelima, Hrizal u Bakhidama, Palestrion u Hvalisavu vojniku, Tranion u Aveti. Preokret sreće, koji nužno slijedi likovima s obzirom na njihov tip, kao i sretan završetak omogućuje i sudbina. Zamjerke na račun raspršenosti u dramskoj radnji i shematizma u psihološkoj karakterizaciji likova zasjenila je Plautova jezična okretnost i dovitljivost koju je prepoznao i Varon, dodijelivši mu u Menipskim satirama prvo mjesto u jezičnome majstorstvu među autorima palijate. Plautov gust stil počiva na igrama riječi, metaforama, zagonetkama, dvosmislenostima i neologizmima. Iskoristivši bogato zaleđe pučkoga govora, sočne dijaloge ispunio je mnogobrojnim pogrdama, hipokoristicima, provincijalizmima, grecizmima, vulgarizmima i opscenim šalama, naslijeđenima iz južnoitalske pučke lakrdije (→ fabula atellana). Kombinirajući formalne sastavnice atičke komedije i atelane, kontekstualne je aluzije vješto prilagođivao rimskim prilikama, pritom se ponajviše zanimajući za komične aspekte rimske građanske svakidašnjice. U svojim je komedijama ukinuo podjelu na činove i uveo metričku raznolikost: recitiranim dijelovima u jampskim senarima bez glazbe i njihovoj inačici u trohejskim septenarima praćenoj glazbom pridružio je uglazbljene napjeve (cantica) u različitim metrima, čime su mu djela poprimila operetnu kvalitetu.
Najznačajniji je rimski komediograf, a njegov je utjecaj na razvoj europske komedije nemjerljiv. Izvedba Menehma u Ferrari 1486. prouzročila je procvat renesansne komediografije, ponajprije utjecavši na oblikovanje tzv. talijanske eruditne komedije (→ commedia erudita), npr. u plautovskim obradbama Ludovica Ariosta (Komedija o škrinji), Bibbiene (Komedija o Kalandru) i Niccolòa Machiavellija (Mandragola), te širenjem plautovsko-terencijevske komičke dramaturgije u ostale europske književnosti i u djela kasnijih komediografa (Luís Vaz de Camões, William Shakespeare, čija je Komedija zabluda preradba Menehmâ, Ben Jonson, Molière, koji je preradio Amfitriona te utemeljio Škrtca na Ćupu, Carlo Goldoni, Gotthold Ephraim Lessing, Heinrich von Kleist). Plautov utjecaj u hrvatskom kazalištu najizravniji je upravo u tom razdoblju, prije svega u dubrovačkoj renesansnoj komediografiji Nikole Nalješkovića i Marina Držića, koji, u prologu Skupa izvedenoga 1555. prema predlošku Ćupa, ističe da u Dubrovniku djeca »na skuli legaju« Plauta, a iz očuvanih fragmenata Pjerina zaključuje se pak da je nastao prema Menehmima. U hrvatskim kazalištima u suvremeno se doba najviše izvodio Hvalisavi vojnik (u osječkome HNK-u 1938. i 1955., u riječkome HNK-u 1954., u zadarskome HNK-u 1958. te u splitskome HNK-u 1976; »Gavella«, 1962; Glumačka družina Histrion, 1988), a u novije se vrijeme postavljaju i druge komedije. Odabrane su mu komedije na hrvatski prevodili Koloman Rac, Darko Novaković, Branimir Žganjer i Neven Jovanović.
