Camões [kɐmi'š], Luís Vaz de, portugalski pjesnik (? Lisabon, oko 1524 – Lisabon, 10. VI. 1579. ili 1580). Potomak osiromašene plemićke obitelji iz Galicije, po majčinoj lozi u srodstvu s Vascom da Gamom. Nakon studija u Coimbri bio je u dvorskoj službi, koju gubi zbog ljubavne veze. Protjeran, stupio u vojsku i u okršaju kod Ceute izgubio desno oko, potom 17 godina služio po istočnim zemljama uz teška iskušenja (zatvor zbog duga, optužba zbog pronevjere, brodolom, veza s mulatkinjom i robinjom). Borio se u Goi, Macauu, Mozambiku. Tek 1570. vratio se u Lisabon, gdje je živio bijedno i umro u ubožnici. Camões je ostavio bogat književni opus (tri mladenačke drame, mnogobrojne lirske pjesme, spjev s gotovo deset tisuća stihova). Zakašnjelu slavu donijeli su mu Os Lusíadas (Luzitanci, tj. Portugalci, 1572), vergilijansko-junački spjev u deset pjevanja. Okosnica mu je put Vasca da Game oko Afrike i početak portugalskoga prometovanja s Indijom, što pjesnik drži vrhuncem nacionalne prošlosti. Djelo je spoj humanističke kulture, životnih iskustava i narodnosnih ideala »epohe otkrićâ«. Povijesne činjenice uokviruju postupci iz antičke epike (na strani su Portugalaca Venera i Mars, protiv njih spletkari Bakho). Luzitanci imaju također neka obilježja predbarokne epike, a odlikuju se nizom glasovitih epizoda, među kojima je najslavnija ona o Inês de Castro, nesretnoj kraljevni pogubljenoj zbog političkih razloga. Ta je pripovijest nadahnula mnoge portugalske i europske pjesnike i dramatičare. Camões je svoj spjev protkao i izvanrednim opisima mora i morskog elementa, mornarskoga života, pogibelji ciklona i brodoloma. More je neka vrsta poprišta i pokretača spjeva, koji je nazvan »novom Odisejom«. Luzitanci su jedino djelo objavljeno za Camõesova života. Pjesme (Rimas, 1595) skupljene su mu posmrtno. U novije su doba sve više na cijeni Camõesovi soneti, ode, ekloge, u kojima se očituje jaka pjesnička osobnost, koja prevladava konvencije petrarkizma i arkadizma. Camões je pobunjenik protiv ljubavi, tumač domotužja i čeznutljivosti (glasovite portugalske saudade), ozakonitelj novih oblika u portugalskom pjesništvu talijanskoga podrijetla. Dramski pokušaji, nastali u studentskim danima, također su prinos nacionalnoj književnosti: Igrokaz o Filodemu (Auto da Filodemo) pastoralnih je značajki, Amfitrioni (Os Anfitriões) izdanak plautovskih komedija, a Kralj Seleuk (El Rei Seleuco) blizak je tendencijama iberskoga renesansnoga kazališta.
