Nalješković, Nikola (Živon, Nale), hrvatski književnik i znanstvenik (Dubrovnik, 1510 – Dubrovnik, 1587). Potomak ugledne dubrovačke pučke trgovačke obitelji. Školovao se u rodnom gradu. Nakon neuspješna trgovačkog posla radio je kao gradski pisar, kancelar i mjernik. U zrelijim godinama bavio se matematikom i astronomijom pa je u Veneciji na talijanskome objavio raspravu Razgovori o nebeskoj sferi (Dialogo sopra la sfera del mondo, 1579). Za papu Grgura XIII. napisao je raspravu o reformi kalendara, točnije o zaračunavanju prijestupnoga dana.
Nalješkovićev književni opus na hrvatskome obuhvaća ljubavni kanconijer, religiozne pjesme, maskerate, četiri pastirska prizora, dvije farse, jednu komediju i 37 pjesničkih poslanica. Sedam sačuvanih Nalješkovićevih drama u izdanjima se često neprecizno žanrovski određuju kao »komedije«. Posrijedi je tematsko-motivski i strukturno raznovrstan dramski korpus, pisan u stihovima s obveznim sumirajućim prologom, različite duljine i stilskih obilježja. Prve četiri »komedije« mogle bi se žanrovski odrediti kao pastoralne drame, tipični renesansni izvedbeni oblici alegorijsko-mitološkoga sadržaja, u duhu klasične ekloge, s posve jednostavnom strukturom zapleta te pokojim moreškanskim motivom. Druge dvije ulaze u žanrovski okvir farse i prvi su pokušaji toga žanra u starijoj hrvatskoj književnosti. Njihova književna vrijednost proizlazi iz spretnog ocrtavanja dubrovačke svakodnevice, osobito obiteljskih odnosa i problema bračne nevjere. Posljednji, sedmi scenski pokušaj složenošću dijaloga i razvijenijom dramskom intrigom u tri čina donekle poprima obilježja eruditne komedije Držićeva tipa.
Nalješkovićeva osmeračka i dvanaesteračka lirska poezija, tiskana tek 1876. pod naslovom Pjesni ljuvene, obuhvaća oko 180 pjesama, žanrovski raznolikih, ali poetički uglavnom smještenih u okvir drugoga ili trećega naraštaja hrvatskih petrarkista; čest im je ženski subjekt. Pjesni bogoljubne u rukopisu obuhvaćaju uvodnu pjesmu, jedanaest molitava ili meditacija, dvije marijanske pjesme i jednu pasionsku. Brojne njegove pjesničke poslanice, upućene prijateljima i književnicima od Zadra do Dubrovnika, imaju iznimnu književnopovijesnu vrijednost kao jedini izvor i svjedočanstvo o književnim ličnostima onoga doba. Sačuvano mu je i dvanaest maskerata, pokladnih pjesama, koje se iz svojega žanrovskog okvira izdvajaju naglašenom maskulinom lascivnošću i neprikrivenom erotizacijom muško-ženskih odnosa. Njegove nadgrobnice i duhovno-religiozna lirika (pisana vjerojatno u zrelijim godinama), promotreni na podlozi njegove komediografske i znanstvene djelatnosti, svjedoče o velikoj stvaralačkoj snazi te spisateljskoj kompetenciji toga renesansnog autora čiji je opus ostao neistražen sve do novijega vremena; tzv. Šipanski rukopis njegovih pjesama, pronađen 1960-ih, tiskan je u kritičkom izdanju sabranih djela 2005.
