Goldoni [goldo:’ni], Carlo, talijanski komediograf (Venecija, 26. II. 1707 – Pariz, 6. II. 1793). Student filozofije i prava, počeo kao odvjetnik u Pisi, ali se 1734. odlučio za kazalište. Vratio se u Veneciju i svjesno radio na reformi talijanskoga kazališta, razvijajući veliku umjetničku djelatnost (osobito u sezoni 1750–51). Nakon afirmacije svojih ideja, ali i ogorčene reakcije protivnika, napustio je Veneciju (1762), otišao u Pariz, gdje je bio ravnatelj Comédie italienne. Formirajući se čitanjem klasičnih kazališnih djela, Machiavellija i Molièrea, a u skladu s prosvjetiteljskim idejama, Goldoni je svojim ozbiljenjem pučkoga kazališta reagirao na sajamsku površnost komedije delľarte. Fiksiranim dijalogom i čvrstom dramskom fakturom stvara komediju karaktera i običaja, u kojoj su protagonisti živi ljudi njegova doba, pa i onda kada nastupaju pod imenom i s formalnim obilježjima tradicijskih maski, kao što su Pantalone, Brighella, Arlecchino ili Pulcinella (→ commedia dell’arte). U više od stotinu komedija prikazao je gotovo sve društvene slojeve Venecije, s izrazitom naklonošću prema srednjem građanstvu i puku. Za razliku od aristokrata, koji afektiraju ishitrenim »toskaniziranjem« (književnim jezikom), njegovi trgovci, kućanice, krčmarice i ribari govore živim i sočnim venecijanskim dijalektom. U obilju produkcije, među najbolja se njegova djela ubrajaju: Kavana (La bottega del caffè, 1750), Krčmarica Mirandolina (La locandiera, 1753), Mali trg (Il campillo, 1756), Lepeza (Il ventaglio, 1765), Ribarske svađe (Le baruffe chiozzotte, 1762). Manje su vrijedne njegove melodrame, intermezzi i tragikomedije. Zanimljivi su i bogati podatcima o suvremenome kazalištu Uspomene (Mémoires, započete 1784), pisane na francuskome. Goldonijevo je djelo svojom afirmacijom pučkoga života i umjetničkom kvalitetom ubrzo prešlo granice Italije i postalo baštinom europskoga kazališta.
