commedia dell’arte [kom:ε'dia del: a'rte] (talijanski), kazališni oblik koji se začinje u Italiji sredinom XVI. st. i prevladava do XVIII. st. Brzo se širi u Francuskoj, gdje se osniva Comédie Italienne, koja utječe na komični teatar od Molièrea do Marivauxa. Ime naznačuje da je izvode profesionalni glumci (»komedija od zanata«), a naziva se i buffonesca (lakrdijaška) ili histrionska zbog udjela glumačkih doskočica, tzv. lazzi, te također i komedija all’improvviso, a soggetto ili a braccio (improvizirana), jer joj autor priskrbljuje puki zaplet, scenarij ili soggetto, zvan i canovaccio, prepuštajući većinu predstave inicijativi glumaca. Potonji se specijaliziraju za određene likove i zajedno dogovaraju šale kako bi podilazili gledateljstvu. Tipični likovi klasične komedije XVI. st., poput pedanta, razmetljivog vojnika, prepredenog ili glupog sluge, ukrućuju se u tzv. maske i katkad postaju glasovite po vještini glumaca koji su ih predstavljali: dobrodušni starac zove se Pantalone ili don Graziano; vojnik Capitan Spaventa, Spaccamonte, Fracassa, Spezzaferro, Scaramuccia itd.; sluge, zvani Zanni ili Zani, zovu se Arlecchino, Brighella, Truffaldino, Pulcinella, Tartaglia itd.; tipovi sluškinjice Smeraldina, Diamantina, Corallina, Colombina itd.; zaljubljenici Lelio, Cinzio, Fabrizio itd.; zaljubljene žene Isabella, Aurelia, Lucinda, Flaminia i sl. Komičnomu učinku pridonose kostim i krabulja, geste, plesna i akrobatska darovitost, a neki se uspješni glumci poistovjećuju sa svojim likom. Zadanost psihologije pomalo osiromašuje vrstu. U XVIII. st. C. Goldoni proveo je kazališnu reformu naslijeđenih maski, a pokušaj C. Gozzija da ih oživi svojim Bajkama samo je privremeno zaustavio njihovo odumiranje. Commedia dell’arte ostavila je traga u tipičnim likovima glasovitih kazališnih, cirkuskih i filmskih glumaca (npr. Chaplinov Charlot), a o njezinu naslijeđu vode računa ugledni svjetski redatelji poput Reinhardta, Meyerholda, Evreinova i Copeaua.
