Carson [kα:'ɹsən], Anne (Patricia), kanadska književnica (Toronto, 21. VI. 1950). Na Sveučilištu u Torontu diplomirala je (1974) i doktorirala (1981) klasičnu filologiju, usavršavala se na Sveučilištu St. Andrews u Škotskoj; radila je 1979–2020. kao sveučilišna profesorica u SAD-u i Kanadi. Antička jezična i kulturna baština uvelike je nadahnula njezin književni rad, koji obilježuje postmodernistička reinterpretacija starih uzora, često u sprezi s modernijim formama i utjecajima, čime stvara vrstovno hibridne tvorevine, nadilazeći granice poezije i proze, fikcije i esejizma, ispovjednog i kritičkog. Najavila je to već u poetskome eseju Gorkoslatki eros: esej (Eros the Bittersweet: An Essay, 1986), u kojem, oslonjena o Sapfinu poeziju, raščlanjuje pojam i prirodu žudnje, a izraženije pokazala u zbirkama narativizirane poezije Kratki govori (Short Talks, 1992), u kojoj se poigrava kraćim pjesničkim formama, pridajući im prizvuk propovijedi i zagonetki, te Staklo, ironija i bog (Glass, Irony, and God, 1995), gdje prevladavaju poeme, od kojih se ističe Stakleni esej (The Glass Essay), lamentacija o životu, ljubavnom gubitku i književnosti Emily Brontë. Postmodernistički je senzibilitet dodatno potvrdila u zbirkama također diskurzivno raznovrsnih tekstova (stihovani eseji, izvještaji, intervjui, putopisi, epitafi i dr.) Obična voda: eseji i poezija (Plainwater: Essays and Poetry, 1995), u središtu koje je metafora vode, Muškarci u dokolici (Men in the Off Hours, 2000), razmišljanjima na temu vremena, s referencama na život i djelo mnogobrojnih povijesnih i mitoloških ličnosti te književnika u rasponu od Edipa, Sokrata i Homera do Virginije Woolf i Samuela Becketta, i Razstvaranje: poezija, eseji, opera (Decreation: Poetry, Essays, Opera, 2005), književnom eksperimentu zasnovanom na zamislima Simone Weil, dok je zrelost izraza postigla u poetsko-proznim djelima Autobiografija crvenog: roman u stihovima (Autobiography of Red: A Novel in Verse, 1998) i njegovu nastavku Crveni doc (Red Doc, 2013), seksualno transgresivnim obradama mita o Gerionu, te Muževljeva ljepota: fikcionalni esej u 29 tanga (The Beauty of the Husband: A Fictional Essay in 29 Tangos, 2001), u kojem nadahnuta pjesništvom Johna Keatsa i plesnom formom tanga promišlja ljepotu kroz prizmu raspada braka. Ističe se i poetski esej Ekonomija neizgubljenog (Economy of the Unlost, 1999), o ekonomskim aspektima stihotvorstva (na primjerima Simonida i Paula Celana), kolažna zbirka Noks (Nox, 2010), intermedijalni epitaf pokojnome bratu, inspiriran elegijom Gaja Valerija Katula, kao i osobite reinterpretacije Euripidovih tragedija Helena (drama Norma Jeane Baker Trojanska – Norma Jeane Baker of Troy, 2019., u kojoj, pronalazeći sličnosti sudbine, isprepleće mit o Heleni sa životom Marilyn Monroe) i Trojanke (The Trojan Women: A Comic, 2021., grafički roman s nadrealistički osmišljenim likovima biljaka, stvari i životinja; ilustracije Rosanna Bruno). Istaknuta je i prevoditeljica sa starogrčkog na engleski jezik (Eshil, Sofoklo, Euripid, Sapfa).
