Katul, Gaj Valerije (latinski Gaius Valerius Catullus [ga:'i·us wale'ri·us katu'l:us]), rimski pjesnik (Verona, oko 84. pr. Kr. – Rim, oko 54. pr. Kr.). Kao mladić došao u Rim i pridružio se krugu tzv. neoterika (poetae novi), modernista koji su uzore pronašli u helenističkim pjesnicima. Jednu je godinu (57. do 56. pr. Kr.) proveo u Bitiniji. – Katulova zbirka obaseže 116 pjesama, među kojima se jasno razlikuju tri skupine. U prvoj (1–60) prevladavaju kratki sastavci u raznovrsnim metrima (falečki jedanaesterci, jambi, holijambi), koji su i tematski vrlo raznoliki (prizori iz svakodnevice, iskazi prijateljstva i ljubavi, političke rugalice, satirički epigrami). Središnje mjesto u zbirci zauzimaju duže pjesme (61–68), među kojima se ističu dva svatovca, mitske pjesme o Atisu i o svadbi Peleja i Tetide te prepjev Kalimahove Berenikine kose. Posljednju cjelinu tvore epigrami u elegijskim distisima (69–116). U prvim dvjema skupinama očigledan je utjecaj helenističke poetike, i to podjednako u izboru metra i jezičnim rješenjima kao i u sklonosti prema bizarnoj učenosti. Okosnicu zbirke čini 25 pjesama posvećenih Lezbiji, nazvanoj tako prema rodnom otoku pjesnikinje Sapfe; pod tim se pseudonimom najvjerojatnije skriva Klodija, sestra Publija Klodija Pulhera i žena Kvinta Metela Celera. U tim pjesmama ispripovijedana je cjelovita ljubavna priča, od idilična zaljubljivanja, preko uzastopnih kriza, do konačnoga razlaza; lirsko »ja« pokazuje raspon osjećaja do tada nepoznat u rimskoj književnosti, od najnježnijih očitovanja ljubavi do prostačkoga vrijeđanja. Katul je odsudno utjecao na rimsku ljubavnu elegiju (Tibul, Propercije, Ovidije), a trag mu je vidljiv i u epigramu (Marcijal). Njegova se recepcija u novovjekovlju ne može mjeriti s Horacijevom, ali nipošto nije zanemarljiva (Lessing, Mörike, Pound, Orff). Na hrvatski ga je u cijelosti preveo Dubravko Škiljan.
