Simonid (s Keja, Kejanin) (grčki Σιμωνίδης ὁ Κεῖος, Simōnídēs ho Keĩos), grčki pjesnik (Julida, otok Kej, danas Kea, oko 556. pr. Kr. – Akragant, danas Agrigento, Sicilija, oko 468. pr. Kr.). Pisao je na dorskom dijalektu. Jedan od devetero starogrčkih lirskih pjesnika uvrštenih u aleksandrijski kanon; uz Alkmana, Stezihora i Ibika utro je put najvažnijim predstavnicima korske lirike u grčkoj poeziji arhajskoga razdoblja: Bakhilidu, koji mu je bio nećak, i Pindaru. Zašavši u srednju dob otišao je u egzil te živio na dvorovima različitih tiranina. Okolnost da je bio prvi pjesnik koji je pisao za plaću dala je povoda anegdotama o njegovoj gramzivosti i škrtosti. U Ateni je prijateljevao s Pizistratovim sinom Hiparhom, što ga nije spriječilo da pjesmom proslavi njegovu smrt. Potom je boravio u Tesaliji, a vrativši se u Atenu, nakon izbijanja Perzijskih ratova prometnuo se u pjesnika borbe protiv Perzijanaca, opjevavši sve grčke pobjede i poginule u bitkama na Maratonskom polju, kraj Salamine i Plateje. Na Siciliji je boravio na dvoru tiranina Hijerona I. u Sirakuzi i Terona u Akragantu. Od njegova se opusa sačuvalo, putem citata u antičkim izvorima te na papirusima, nešto više od 90 fragmenata – epigrami (jedan je od tvoraca te pjesničke vrste), korske pjesme u svim dotad poznatim oblicima (prvi je autor dviju novih korskih vrsta epinikija i trena) i elegije. Za stil su mu karakteristični jasnoća i stroga jednostavnost te atmosfera blagoga pesimizma, a još u antičko doba isticalo se kako je kadar snažno ganuti publiku (Kvintilijan). O njegovoj poeziji raspravlja se u Platonovu dijalogu Protagora; katkad ga se drži pretečom sofista, a pripisuju mu se mnogobrojne izreke. Tradicionalno mu se pripisuje autorstvo već u antici znamenitog epigrama posvećenoga palim Spartancima u bitki kraj Termopila, kao i izum alfabetskih znakova Η, Ω, Ξ i Ψ (η, ω, ξ, ψ – eta, omega, ksi, psi). Na hrvatski su ga prevodili Koloman Rac, Ton Smerdel i Dubravko Škiljan.