Japanci, azijski narod naseljen pretežito na japanskim otocima; oko 127 milijuna pripadnika. Od kraja XIX. st. došlo je i do znatnijeg iseljivanja tako da početkom XXI. st. izvan Japana živi oko 1,5 milijuna Japanaca i njihovih potomaka, većinom u SAD-u, Kanadi i južnoj Americi. Japanci su uglavnom potomci plemena koja su se na japanske otoke doselila s azijskoga kopna i pritom potisnula prastanovnike otočja, pripadnike naroda Ainu, na sjever. Pretpostavlja se i postojanje kulturnih dodira i mogućih doseljivanja iz Mikronezije, Melanezije i jugoistočne Azije u Japan. Stoljetne bliske veze s Kinom znatno su utjecale na oblikovanje ranoga japanskog društva i kulture, a prekid veza s Kinom oko 900. god. omogućio je daljnji samostalan razvoj osebujne kulture. Većina se Japanaca vjerski dvojno očituje, kao budisti (oko 70%) i šintoisti (oko 90%). Od sredine XIX. st., a osobito nakon II. svjetskog rata, japansko je društvo snažno izloženo utjecaju zapadne civilizacije. Unatoč tomu, osjećaj za zajedničku prošlost i jedinstveno kulturno naslijeđe ostaju polazišna točka u stvaranju suvremenoga japanskog identiteta.
Povijest
Povijest
→ japan, povijest
Jezik
Japanski jezik svrstava se, zajedno s blisko srodnim jezicima ryukyu (koji se nazivaju i okinavskima, a govore se na otočju Ryukyu) u japansko-ryukyusku porodicu jezika. Vrlo je vjerojatno da su japansko-ryukyuski jezici genetski srodni korejskomu jeziku, a prema mišljenju nekih lingvista i tzv. altajskim jezicima (turkijski, mongolski i tungusko-mandžurski jezici). Budući da japanski jezik dijeli tipološka obilježja i s altajskim i s austronezijskim jezicima, postoji i mišljenje da je on nastao miješanjem supstratnih obilježja austronezijskih prastanovnika Japana i (superstratnih) obilježja došljaka sa sjevera, koji su govorili nekim altajskim jezikom i donijeli u Japan poljodjelstvo i keramiku u razdoblju Jōmon (7500. do 250. pr. Kr.).
Japanskim jezikom govori oko 125 milijuna ljudi, većinom u Japanu, ali i u japanskim iseljeničkim zajednicama, osobito u SAD-u i u Brazilu. Na japanskom otočju govore se tri skupine dijalekata, koji se obično dijele na istočne, zapadne i dijalekte otoka Kyushu. Neki dijalekti nisu međusobno razumljivi, no svi govornici japanskoga, osim mjesnim narječjem, vladaju i govornim standardnim jezikom (kyotsu-go), koji se osobito raširio nakon uvođenja obvezatnog osnovnog školovanja 1873.
Početci japanske pismenosti sežu u V. st. Riječ je o zapisima japanskih imena kineskim pismenima u tekstovima pisanima kineskim jezikom. Najstariji tekst napisan hibridnim kinesko-japanskim jezikom zbirka je povijesnih zapisa »Knjiga o stvarima starine« (»Kojiki«) iz 712. U periodizaciji japanskog jezika razdoblje od VIII. do XII. st. obično se naziva starojapanskim, od XII. do XVI. st. govori se o srednjojapanskome, a od XVI. st. do danas o novojapanskome jeziku. U gramatičkom ustroju razlike između starojapanskoga i novojapanskoga nisu jako izrazite. Tijekom cijele povijesti japanski se pisao kineskim ideogramima, od VIII. st. u kombinaciji s dvama slogovnim pismima (→ japanci, pismo). Osim velikoga utjecaja na japansku pismenost, kineski je imao i velik utjecaj na rječnik japanskog jezika: računa se da je oko 50% riječi u japanskome kineskog podrijetla. U doba prvih dodira s Europljanima u japanski su ušle i posuđenice iz portugalskoga i nizozemskoga (nizozemski je u XVII. i XVIII. st. bio jedini europski jezik koji se mogao učiti u Japanu), a u najnovijem razdoblju osobito i iz engleskog jezika.
Fonološka struktura japanskog jezika vrlo je jednostavna; ima pet samoglasnika (a, e, i, o i nezaobljeno u), s fonološki razlikovnom kvantitetom (riko: sebičnost ~ rikō: mudrost) i dvadesetak suglasnika (i suglasnička kvantiteta može biti razlikovna: shimi: mrlja ~ shimmi: radoznalost); postoji samo jedna likvida (r; koja se, međutim, ne može poistovjetiti ni s eur. r ni s eur. l) i samo dva frikativa, s i h (koji se ispred u ostvaruje kao f). Gotovo svi slogovi imaju oblik CV (suglasnik-samoglasnik), kao u austronezijskim jezicima, a na kraju sloga mogu stajati jedino nazalni sonanti (n i u nekim slučajevima m). Japanski jezik ima tonski naglasak, kao i većina jezika Dalekog istoka (npr. kineski, vijetnamski, itd.). Razlikuje dva tona, visoki i niski, no u japanskome je, za razliku npr. od kineskog, osnovna prozodijska jedinica riječ, a ne slog. Poput altajskih jezika, japanski ima aglutinativnu strukturu: iza korijena riječi slijede sufiksi, koji izražavaju uvijek samo jednu gramatičku funkciju. Također, kao u altajskim jezicima, japanski ima postpozicije (poslijeloge) i temeljni poredak sintaktičkih elemenata S(ubjekt) O(bjekt) V (glagol).
Gramatička je struktura japanskog jezika vrlo različita od strukture indoeuropskih jezikâ. Imenice nemaju kategorije roda, a označivanje broja (kolektivne množine) opcionalno je. Glagol ne izražava kategorije lica ni roda, ali zato razlikuje mnoga gramatička vremena i načine. Gramatički odnosi u rečenici većinom su izraženi česticama (poslijelozima). U sintaksi se ističe važnost teme rečenice (engl. topic), označene česticom wa, koja se ne mora podudarati sa subjektom. Tema rečenice, kada je različita od subjekta, obično stoji na početku rečenice, a na hrvatski i druge europske jezike može se prevesti izrazima poput »što se tiče…«, »glede…«, npr. Boku-wa, hon-ga omosiroi desu (ja-tema, knjiga-nominativ zanimljiva jest) »Što se mene tiče, knjiga je zanimljiva«. Kao i u mnogim jezicima Dalekog istoka, i u japanskome je razgranata upotreba honorifika, gramatičkih morfema kojih upotreba ovisi o međusobnom poštovanju i društvenom statusu govornika, sugovornika i osobe ili stvari o kojoj se govori. U tradicionalnome japanskom društvu i jezik žena razlikuje se u nekim oblicima od jezika muškaraca. Primjerice, lična zamjenica za prvo lice jednine (»ja«) u jeziku muškaraca glasi boku, a u jeziku žena watakusi. Naposljetku, u japanskome je, kao i u drugim dalekoistočnim jezicima, uz brojive imenice obvezatna upotreba numeričkih imenskih klasifikatora, osobitih riječi koje izražavaju kojoj klasi predmeta pripadaju predmeti koji se broje.
Pismo
Prvi pokušaji zapisivanja japanskog jezika potječu iz V. st., kada su se japanske riječi zapisivale kineskim ideogramima. Japanski je, međutim, kao aglutinativan jezik s višesložnim, promjenljivim riječima, bilo teško zapisivati znakovima za bilježenje kineskoga, jezika posve drukčije, izolativne strukture, u kojem je svaki znak mogao stajati za jednu riječ, koja se u načelu izražavala jednim slogom. U početku se japanski bilježio vrlo složenim sustavom pod imenom kun, u kojem se pojedini ideogram katkad pisao za japansku riječ slična značenja, a katkad za japanski slog koji se izgovarao slično kao odgovarajuća kineska riječ. Takvim sustavom nije bilo moguće jednoznačno zapisati tekst na japanskome, pa se među učenim ljudima razvila vještina višeznačnoga tumačenja (osobito pjesničkih tekstova). Potkraj VIII. st. razvio se i nešto pojednostavnjen sustav fonetskoga pisanja kineskim ideogramima, koji se naziva manyogana. Taj je sustav pisanja najdosljednije primijenjen u pjesničkoj zbirci Manyōshū, nastaloj u to doba. Tijekom idućega razdoblja, iz kineskih su se ideograma razvila dva slogovna pisma, koja se nazivaju kana, no i dalje su se usporedno upotrebljavali i kineski ideogrami. Oba slogovna pisma imaju osnovnih 46 znakova i dvadesetak modificiranih dijakritičkim znakovima, za označivanje slogova koji počinju zvučnim suglasnicima. Katakana je slogovno pismo kojemu su znakovi većinom uglasta oblika, a hiragana je kurzivno pismo s oblijim znakovima. Hiraganom su se u X. i XI. st. osobito koristile žene, koje u tradicionalnome japanskom sustavu obrazovanja nisu učile kineske ideograme. Zato se hiragana nazivala i onnade: »ženska ruka« ili »žensko pismo«.
U suvremenom se japanskom i dalje upotrebljavaju ideogrami (koji se na japanskome nazivaju kanji) te oba slogovna pisma, katakana i hiragana. Ideogramima se pišu većinom korijeni riječi, a svaki ideogram može imati više izgovora na japanskome (jer stoji za pojam koji se može označavati učenom kineskom ili domaćom japanskom riječju). Hiragana se rabi za pisanje gramatičkih nastavaka u riječima te čestica, postpozicija i nekih pridjeva, a katakanom se zapisuju strane riječi (tuđice i novije posuđenice), onomatopeje i dr. Broj kineskih ideograma koji se preporučuju za javnu upotrebu reduciran je reformom iz 1946. na 1850 (za osnovnu i srednju naobrazbu), no novom reformom iz 1981. povećan je na 1945; u znanstvenim tekstovima dolazi 7000 do 8000, a u rječnicima ih ima oko 25 000. Od obrazovanih se ljudi očekuje poznavanje ideograma s toga popisa; upotrebljavaju li tiskovine ideograme koji nisu na tom popisu, obično uz njih katakanom otisnu i to kako ih valja čitati.
Književnost
Rano razdoblje (do 794)
Japanska književnost jedna je od najznačajnijih književnosti Istoka. Najstarija sačuvana djela, »Knjiga o stvarima starine« (»Kojiki«, 712) i »Ljetopis Japana« (»Nihongi« ili »Nihonshoki«, 720), zbirke su šintoističkih mitova, rodoslovlja, legendi i povijesnih zapisa; sadrže i pjesme koje pokazuju narav pretknjiževnoga japanskoga stiha. Ta djela upućuju na postojanje prastare usmene predaje, zapisane tek u VIII. st. s dolaskom kineskoga pisma. Utjecaj kineske kulture bio je velik: »Kojiki« je tako napisan hibridnim kinesko-japanskim jezikom, a »Nihongi« kineskim. Prva velika lirska pjesnička zbirka na japanskome jeziku »Zbirka deset tisuća listova« (»Manyōshū«, VIII. st.), zapisana kineskim ideogramima, opseže oko 4500 pjesama i sadrži pretežno wake, stihove od 31 sloga, ali i duge pjesme (chōka), od kojih je najbolje napisao dvorski pjesnik Kakinomoto no Hitomaro (oko 680–700). Isticali su se pjesnici Otomo no Tabito (665–731), Otomo no Yakamochi (? 718–785), Yamabe no Akahito (u. 736) i drugi. U ranijim pjesmama izravnije su iskazivani snažni osjećaji, a poslije su se pjesnici sve više koristili retoričkim konvencijama kako bi postigli suptilan izraz što će prevladati u dvorskome pjesništvu. Mnogi učeni suvremenici radije su pisali stihove na kineskome, pa su se u razdoblju od sredine VIII. st. do početka razdoblja Heian pojavile četiri carske zbirke na kineskom jeziku što su ih napisali Japanci, od kojih je najpoznatija »Nježna sjećanja na pjesništvo« (»Kaifūsō«, VIII. st.).
Razdoblje Heian (794–1192)
Fonetsko japansko pismo (kana) koje se razvilo u IX. st. pridonijelo je produbljivanju svijesti o vlastitoj književnoj predaji, različitoj od kineske. Waka, i njezin kraći oblik tanka, sada pisana na kani, imala je važnu društvenu ulogu u pjesničkim natjecanjima (uta-awase). Pjesnici su stihove skupljali u zbirke (shikashū); oslanjajući se dijelom na takve zbirke, nastala je »Zbirka starih i novih pjesama« (»Kokinshū« ili »Kokin wakashū«, 905. ili 920), prva od 21 carske antologije japanskoga pjesništva. Ki no Tsurayuki (oko 872–945) postavio je teoriju o odnosu osjećaja i njegova izražavanja koja je utjecala na cjelokupno dvorsko pjesništvo. Dnevnik (nikki) bio je omiljen književni rod dvorskih gospođa koje su u dokolici bilježile svoje osjećaje osamljenosti i odbačenosti od ljubavnika (»Kagero nikki«, X. st.; »Izumi Shikibu nikki«, oko 1004; »Murasaki Shikibu nikki«, oko 1010; »Sarashina nikki«, XI. st.). Uz dnevnički žanr razvila se i duga pripovijest ili japanski roman monogatari (od mono-o-kataru: kazivati o čemu), za što su najzaslužnije spisateljice koje su pisale na japanskome u doba prevlasti kineskoga jezika u službenom životu. Osobitost je monogatarija mješavina stiha i proze: roman u zapadnom smislu razvio se tek u XIX. st., nakon prožimanja zapadnim književnim tehnikama. Naime, nastojeći prenijeti što veću sugestivnost riječi, pjesnici su razvili kratke pjesničke oblike. Kako su zbog kratkoće stihovi katkad bili nejasni bez konteksta, uveden je običaj pisanja kratkih proznih uvoda ili proznih ulomaka koji su pratili stihove. Tako su nastali »Priče o Isi« (»Ise monogatari«, vjerojatno X. st.), čijim je autorom dugo smatran Ariwara no Narihira (825–880), i anonimno djelo »Šuplje drvo« (»Utsubo monogatari«, X. st.). Začetci su proze i u ranim oblicima japanskih mitova, u legendama, u usmenoj predaji kao što su anonimna djela »Pripovijest o rezaču bambusa« (»Taketori monogatari«, IX. st.) i »Pripovijest o Ochikubo« (»Ochikubo monogatari«, vjerojatno X. st.). Najveće djelo razdoblja Heian i remek-djelo japanske književnosti »Pripovijest o princu Genjiu« (»Genji monogatari«) napisala je spisateljica Murasaki Shikibu (oko 978–1014), koja je najuspješnije izrazila estetske vrijednosti svojega doba (sugestivnost, jednostavnost, mono no aware ili zadivljenost prema pojavnostima života koje su prolazne i nestalne, yūgen ili tajanstvenost i dubina, osjećaji koji se ne mogu iskazati). Razvijen je bio oblik nalik dnevniku, zuihitsu (zapisi što slijede kist), kratke bilješke najraznovrsnije tematike nastale pod dojmom kakva doživljaja ili trenutačna nadahnuća. Najvrjedniji zuihitsu »Zapisci pod uzglavljem« (»Makura no sōshi«), sličice iz života na dvoru, djelo je dvorske dame, književnice Sei Shōnagon (XI. st.). Miješani oblik kinesko-japanskoga kojim su se koristili aristokrati u dnevnicima o dvorskim događajima pridonio je u XII. st. razvoju književnoga japanskoga u kojem su mnoge riječi bile kineskoga podrijetla, npr. »Priča o vremenima sada prošlim« (»Konjaku monogatari«), opsežna zbirka anegdota o životima običnih ljudi. Velik pjesnik razdoblja Heian bio je budistički redovnik Saigyō (1118–90); njegove meditativne wake donosile su slike prirode snažne simbolike.
Srednjovjekovna književnost (1185–1600)
Nakon slabljenja carske moći sa središtem u Kyotu, s uspostavom vojne uprave, tj. šogunata (bakufu), jačao je ratnički stalež samuraja, a središte vlasti postala je Kamakura (1192–1333). Razvijali su se novi književni rodovi, mijenjala se tematika. Opise dvorskoga života i ljubavnih zgoda zamijenile su epske pripovijetke ratničkog sadržaja (gunki monogatari) koje su pronosili lutajući slijepi pjesnici uz pratnju glazbala nalik lutnji (biwa). Najznačajnije takvo djelo anonimni je ratnički ljetopis »Pripovijest o obitelji Heike« (»Heike monogatari«, XIV. st.), epskoga sadržaja i lirskog ugođaja, prožet budističkim motivima o prolaznosti. Budistički duh prožima i dva djela književnog roda zuihitsu: »Zapisi iz kolibe« (»Hōjōki«) Kamoa no Chōmeia (1153–1216) i »Zapisi o dokolici« (»Tzurezuregusa«) Yoshide Kenkōa (1283–1350), iz razdoblja Muromachi (1333–1568). Popularne su bile i pripovijetke okupljene u zbirkama kao što su »Priče iz zbirke Uji« (»Uji shūi monogatari«, XIII. st.), budističke ćudoredne priče, zabavne anegdote, bajke i drugo, te »Priča o kapetanu Narutou« (»Naruto chūjō monogatari«, XIII. st.). Najznačajnije je pjesničko djelo iz razdoblja Kamakura 8. carska antologija »Nova zbirka iz starih i novih vremena« (»Shinkokinshū«, oko 1205) koju je uredio Fujiwara no Sadaie, drugim imenom Fujiwara no Teika (1162–1241). Premda im se prigovaralo zbog neprirodnosti, pjesnici su nastojali zadani okvir svojih pjesama ispuniti što ganutljivijim sadržajem; estetski je ideal bio yūgen a izraz aluzivan, jer je najvažnije bilo izraziti osjećaje. U XIV. i XV. st. razvila se lirska drama, tj. kazalište nō. Od XV. st. postao je popularan tzv. ulančani stih ili renga, kojoj je najveći učitelj bio Sōgi (1421–1502); iz renge se poslije razvio haiku. Istaknut je pjesnik bio zen-budistički redovnik, pjesnik i kaligraf Ikkyū (1394–1481). Aristokrati i budistički redovnici i dalje su stvarali književnost na kineskom jeziku.
Književnost razdoblja Tokugawa ili Edo (1600–1868)
Nakon burnog XVI. st. vlast su preuzeli Tokugawe (1600–1868), a središte državne uprave postao je Edo (danas Tokyo). Japanski preporod u XVII. st. pojavio se u doba političke smirenosti nakon nemirnoga feudalnog razdoblja, u doba potpunoga zatvaranja Japana za vanjski svijet. Razvijala se trgovina i gradski način života; jačao je građanski sloj bogatih trgovaca. Blagostanje je pridonijelo povećanju pismenosti i književna su djela postala tržišna roba, što je utjecalo na rast izdavačke djelatnosti. Popularni su bili humoristični prikazi suvremenoga društva, a prozna djela ukrašena ilustracijama bila su namijenjena široj publici. Taj se novi svijet zvao ukiyo (nestalan, plutajući, privremeni svijet, svijet užitaka): naziv je označavao i popularne drvoreze u boji koji su prikazivali svijet zabranjenih četvrti, gejši. Upravo su njihovi stanovnici – nakon dvorjana i samuraja – bili glavni likovi romana, građanske drame kabuki i lutkarskoga kazališta (jōruri), kojega je najistaknutiji autor bio Chikamatsu Monzaemon (1653–1725). Najveći prozni pisac toga razdoblja bio je Ihara Saikaku (1642–93), koji je do XX. st. ostao najveće ime realističke proze u japanskoj književnosti. Potonji istaknuti prozni pisci bili su Ueda Akinari (1734–1809), autor »Priča mjesečine i kiše« (»Ugetsu monogatari«, 1776), Takizawa Bakin (1767–1848) i Jippensha Ikku (1766–1831). U XVII. st. iz hokkua, početnoga stiha renge, razvio se haiku. Za izrastanje haikua u pravu umjetnost najzaslužniji je bio Matsuo Bashō (1644–94). Veliki pjesnici haikua u tom razdoblju bili su još Yosa Buson (1716–84) i Kobayashi Issa (1763–1827). Istaknut pisac misaonoga pjesništva bio je zen-budistički redovnik Ryōkan (1758–1831).
Moderna književnost (od 1868)
Obuhvaća razdoblja Meiji (1868–1912), Taishō (1912–26), Showa (1926–89) i Heisei (od 1989). Nakon 250 godina izolacije i šest stoljeća vojne uprave, dolaskom na vlast dinastije Meiji Japan se otvorio svijetu. Utjecaj zapadne kulture velikim je dijelom zamijenio kineski utjecaj. U pjesništvu XX. st. i dalje su ostali popularni stari pjesnički oblici kao waka ili tanka i haiku. Najveći autor haikua bio je Masaoka Shiki (1867–1902), koji ga je modernizirao. Nakon niza prijevoda djela zapadnih pjesnika 1880-ih i 1890-ih, zapadni utjecaj djelovao je i na pjesništvo; prvo značajno djelo u slobodnom stihu, zbirku »Mlado lišće« (»Wakanashū«, 1897), napisao je Shimazaki Tōson (1872–1943). Vrijedan pjesnički opus ostavio je zen-budistički redovnik Taneda Santōka (1882–1940) haikuima o duhovnom traganju. Pjesnik, književni kritičar i kipar Takamura Kōtarō (1883–1956) istaknuta je umjetnička figura svojega doba. Ishikawa Takuboku (1886–1912) približio je tradicionalnu waku od 31 sloga senzibilnosti suvremenoga čitateljstva; Hagiwara Sakutarō (1886–1942) pjesničkim je eksperimentima modernizirao japansko pjesništvo; Miyazawa Kenji (1896–1933) bio je pisac bogate duhovne lirike prožete budizmom. Istaknuti pjesnici XX. st., pripadnici različitih pjesničkih struja, bili su Maruyama Kaoru (1899–1947), Miyoshi Tatsuji (1900–1964), Takahashi Shinkichi (1901–87), Okamoto Jun, Hara Tamiki (1905–51), Nakahara Chūya (1907–37), Tachihara Michizō, Tamura Ryūichi (1923–98) i drugi.
U prozi je unošenje mnogobrojnih zapadnih novina oživjelo roman, koji je, za razdoblja Edo bio smatran nižom književnom vrstom prikladnom za zabavu ili moralnu poduku širokih slojeva, a sada je postao ozbiljna i cijenjena književna vrsta. Tijekom XIX. i XX. st. izmjenjivali su se različiti zapadni književni utjecaji – od romantizma, simbolizma i drugo – što su manje ili više djelovali na pojedine pisce. Japanska je književnost u tom razdoblju obilježilo više istaknutih romanopisaca. Prvi značajan roman u novoj japanskoj književnosti, bitan i zbog uporabe govornoga jezika, bio je roman »Plutajući oblaci« (»Ukigumo«, 1887–89), koji je napisao Futabatei Shimei (1864–1909). Mori Ōgai (1862–1922) uveo je romantizam; od mnogih njegovih djela ističe se roman »Divlja guska« (»Gan«, 1911–13). Natsume Sōseki (1867–1916), jedan od najcjenjenijih japanskih pisaca, popularnost je stekao romanom »Srce« (»Kokoro«, 1914) o osamljenosti modernoga čovjeka. Shimazaki Tōson autor je romana »Prije zore« (»Yoake mae«, 1929–35) o pozapadnjivanju Japana. Nagai Kafū (1879–1959) zapamćen je po kratkom elegičnom romanu »Rijeka Sumida« (»Sumidagawa«, 1909) o nestajućem Tokyju prošlih vremena. Sraz Istoka i Zapada prikazivao je Tanizaki Junichirō (1886–1965); njegovim se remek-djelom smatra obiteljska kronika »Sestre Makioka« (»Sasame yuki«, 1944–47). Shiga Naoya (1883–1971) autor je romana »Dug put kroz mračnu noć« (»Anya kōro«, 1937), koji pripada književnom rodu watakushi shosetsu, vrsti osobnoga, uvjetno rečeno autobiografskoga romana. Akutagawa Ryūnosuke (1892–1927) jedan je od prvih japanskih pisaca koji je postao poznat i na Zapadu; najpoznatiji je po kraćoj prozi »Dveri Rashō« (»Rashōmon«, 1915) o dvosmislenoj i neodredivoj naravi istine. Yokomitsu Riichi (1898–1947) započeo je kao avangardni pisac; poznat je po halucinantnim pripovijetkama od kojih se ističu »Stroj« (»Kikai«, 1930) i »Vrijeme« (»Jikan«, 1931). Ibuse Masuji (1898–1993) oslikao je prolaženje staroga seoskog načina života, a u svojem najvećem djelu, romanu »Crna kiša« (»Kuroi ame«, 1966), prikazao je poraz Japana u II. svjetskom ratu, simboliziran uništenjem Hiroshime. Nobelovac Kawabata Yasunari (1899–1972) evokativnim je stilom, esteticizmom i psihologijom likova znatno obilježio japansku književnost XX. st., posebice u romanu »Snježna zemlja« (»Yukiguni«, 1935–37., dorađen 1947). Dazai Osamu (1909–48) pisao je pretežno autobiografska djela pa je pridonio obliku watakushi shosetsu; njegovo remek-djelo »Sunce zalazi« (»Shayō«, 1947) govori o propadanju plemićke obitelji u krizi poslijeratnoga Japana. Avangardni pisac Abe Kōbō (1924–93), najpoznatiji je po romanu »Žena na sprudu« (»Suna no onna«, 1962). Mishima Yukio (1925–70) okušao se u većini književnih rodova, u Japanu je popularan i kao dramatičar, a na Zapadu ga najviše cijene kao romanopisca, osobito njegov »Zlatni paviljon« (»Kinkakuji«, 1956). Drugi japanski nobelovac Ōe Kenzaburō (r. 1935) osobito se istaknuo romanom »Nogomet u prvoj godini ere Manen« (»Manen gannen no futtoboru«, 1967) i autobiografskom prozom »Osobno iskustvo« (»Kojinteki na taiken«, 1964). Istaknuti su pisci XX. st. Izumi Kyōka (1873–1939), Ishikawa Jun (1899–87), Hayashi Fumiko (1904–51), Enchi Fumiko (1905–86), Inoue Yasushi (1907–91), Ōoka Shohei (1909–88), Endō Shūsaku (1923–96) i drugi, potom Tsushima Yūko (r. 1947), Murakami Haruki (r. 1949), Murakami Ryū (r. 1952), Yamada Eimi (r. 1959), Shimada Masahiko (r. 1961), Yoshimoto Banana (r. 1964) i drugi.
Kazalište
Bogata kazališna tradicija Japana očituje se nizom očuvanih tradicijskih oblika koji su supostojali stoljećima. U različitim su oblicima očuvani šintoistički plesovi zvani kagura, od šamanističkoga plesa (miko kagura) do dvorske kagure (mikagura) te narodnih oblika kao što je tzv. lavlji ples. Rani plesni oblik bio je gigaku, budistička plesna drama s maskama što su prekrivale cijelu glavu; to je jedini izvođački oblik koji se nije održao. Japanski ceremonijalni maskirani dvorski ples bugaku, dio tradicijske glazbe japanskoga carskog dvora zvane gagaku, u Japan je prenesen iz Kine u VII–VIII. st.; izvodi se i danas. Klasičnomu nō-kazalištu (→ nō) prethodili su mnogobrojni popularni zabavljački oblici kao što su dengaku, sangaku, sarugaku, narativna pjesma kuse, ritmički ples mai, kagura, budistički ples ennen-nō i dr. Za konačno oblikovanje nō-kazališta najzaslužniji su bili Kannami Kiyotsugu (1333–84) i njegov sin Zeami (1363–1443). Nō je totalno kazalište koje uključuje glumu, ples, pjevanje, glazbu (instrumentalnu, vokalnu i zbornu), maske, strogo kodificiran izvedbeni prostor i pjesničke dramske tekstove koji, kada je izvedba vrhunska, vode k posebnomu doživljaju eterične i duboke ljepote zvanomu yūgen; nō ne poznaje realizam. Glumci nō-kazališta muškarci su, a predstavu izvode glavni lik (uloga) shite, sporedna uloga waki, zbor od 8 do 10 članova, orkestar koji se sastoji od 2 do 3 bubnja i flaute. Među mnogim autorima tekstova nō-drama, kojima se izvori često nalaze u klasičnim tekstovima kao što su »Genji monogatari« i »Heike monogatari«, »Manyōshū«, »Kokinshū« i dr., a sastoje se od proze i stihova, najistaknutiji je Zeami. On je ujedno bio i najveći teoretičar nō-drame, koja je svojom osebujnom estetikom zadivila mnoge zapadne umjetnike kao što su W. B. Yeats, E. Pound, B. Brecht, P. Claudel, B. Britten i dr. Tradicionalni nō-program sastoji se od izvedbe nekoliko nō-drama, između kojih se izvodi komični interludij kyōgen; izvedbe su nekada bile cjelodnevne, danas traju nekoliko sati. Repertoar čini oko 250 djela sačuvanih u pet preživjelih nō-škola, a danas se izvodi malen broj najpopularnijih. Današnja publika tekst nō-drame može pratiti samo s pomoću programa i prijevoda, budući da je jezik nō-drama klasični japanski i danas uglavnom nerazumljiv široj publici. Japansko profesionalno lutkarsko kazalište za odrasle bunraku (novi naziv, od XIX. st., za prijašnji jōruri) izvodi se uz glazbenu pratnju shamisena i pjevanje. Najveći autor tekstova za bunraku bio je Chikamatsu Monzaemon. Jōruri/bunraku znatno je utjecao na kabuki, osobito svojim tekstovima. Kabuki se pojavio u XVII. st. i do danas je ostao najkomercijalniji tradicijski kazališni oblik u Japanu; osobito je bio popularan u razdoblju Edo. To je pravi spektakl, u kojem istaknutu ulogu ima tjelesna i glasovna bravuroznost glumaca koji su svi muškarci, a specijalizirane ženske uloge izvodi glumac onnagata; naglašena je upotreba kostima i izražajne šminke. Tekstovi bez veće književne vrijednosti, kojima je radnja najčešće melodramatsko-ljubavna i odvija se u građanskom okružju, često su preuzeti iz bunrakua. Moderno komercijalno kazalište shinpa, koje je izvodilo suvremene teme, javilo se kao pokušaj modernizacije kabukija na prijelazu iz XIX. u XX. st.; vratilo je glumice na pozornicu, ali je zadržalo i muške glumce za ženske uloge. Nova drama shingeki, moderno je japansko kazalište XX. st.; u užem smislu pojam označava realističku dramu zapadnog tipa. Angura, avangardno kazalište 1960-ih, javilo se kao otpor protiv kazališta shingeki; 1950-ih i 1960-ih bio je popularan butō, pokušaj da se šamanski temelj japanskih izvođačkih umjetnosti preoblikuje i primijeni u modernome plesu. Značajni su dramski pisci XX. st., od kojih je na neke znatno utjecala zapadna dramska književnost, Kikuchi Kan (1888–1948), Kishida Kunio (1890–1954), Kubo Sakae (1901–58), Abe Kōbō (1924–93), Mishima Yukio (1925–70), Yamazaki Masakazu (r. 1934) i dr.
Filozofija
Japanska filozofija se kao i kultura uopće razvijala pod znatnim kineskim utjecajima, ali je širina toga strujanja u pojedinim razdobljima omogućivala i stvaralačko stapanje dvaju glavnih misaonih sustava Istoka, konfucijanizma i budizma, s duhovnim zasadama otočana izraženima u šintoizmu. Dugi tijek religijsko-filozofske tradicije započeo je već u V. st., a njegov je razmjerno ujednačen tempo prekinut tek 1868., otvaranjem Japana prema vanjskomu (zapadnjačkomu) svijetu. Tek u to doba javila se i japanska riječ za filozofiju – tetsugaku, nauk o pronicavosti – koju je skovao jedan od prvih europskih đaka Nishi Amane (1829–97). Tetsugaku obuhvaća u prvom redu korpus zapadne filozofije, koja se od toga doba snažno razvijala i u Japanu. Istočnjačku tradiciju češće ilustriraju drugi nazivi, npr. izraz myōkyōdō, sposobnost tumačenja starih moralno-pravnih kodeksa. To su nazivi pojedinih u osnovi književnih disciplina što su se naučavale u starim sveučilišnim središtima. Polarizacijska osnovica razvoja japanske filozofije sadržana je u suprotstavljanju konfucijanizma i budizma. Nešto stariji konfucijanizam temelji se na prijevodima kineskih klasika iz kraja IV. st. i povezan je s proučavanjem kineskog jezika. Konfucijanska etika, politička i moralno-pravna misao, ubrzo se organski stopila s mjesnom šintoističkom vjerskom predajom pa je zarana imala i službenu potporu. U VII. st. japanski je pravni sustav bio posve prožet konfucijanizmom, a taoizam (daoizam) je tvorio duhovnu osnovicu općeg obrazovanja. Indijska se pak budistička misao, također kineskim posredovanjem, osobito razvijala u VI. st., naučavanjem vladara i filozofa Shōtokua, koji je zastupao već izvornu inačicu mahāyāne. Suprotno prirodnom urastanju konfucijanizma kao arhaične teorije svakodnevnoga života u tradicionalne japanske životne nazore, spekulativniji se budizam već u prvim japanskim oblicima modificirao prema utilitarnijem uzorku, pa je zato poprimio i izvorniji tijek. Tako se i Shōtokuova koncepcija niṛvāne nije raspletala posve u samozatajnosti jastva, već prije u osebujnom poimanju vjerske prakse što se približava pojmu svakodnevne egzistencije. Budizam je osobito cvao u VIII. st., kada je u staroj prijestolnici Nari (Heijōkyō) djelovalo šest škola. U njihovim su se skolastičkim naucima namijenjenima svećenicima sukobljavale različite filozofske značajke budizma, od radikalnog idealizma škole hossō do realistički usmjerene škole kusha. U razdoblju Heian (IX–XII. st.) budističke su se zasade uglavnom očitovale u djelatnosti dviju škola: tendaishū, koja je težila zbližavanju oprječnih budističkih nauka te posebno izgrađivala koncepciju skladne osobnosti, i shingonshū, u kozmoteizmu kojega su se izrazitije javljali sastojci misticizma podudarni s nestorijanskim kršćanstvom. U doba feudalne rascjepkanosti u razdoblju Kamakura (XII–XIV. st.) i Muromachi (XIV–XVI. st.), kada je japansko društvo doživjelo rasap starih patrijarhalnih odnosa, izrođivanje svećeničkoga staleža i pojavu novoga vojno-feudalnog staleža, javila su se u budizmu i nova filozofska shvaćanja kao osebujan izraz političkih i psiholoških okolnosti. Ta se shvaćanja po filozofsko-religioznim i moralnim obuzetostima donekle mogu usporediti s helenističko-rimskim razdobljem. Traganje za osobnim spasom prevladavalo je školom jōdo shinshū (japanski: škola prave čiste zemlje), koja je svojom izrazitom predanošću svemoći bude Amide i napuštanjem obrednih stega ubrzo stekla velik broj pristaša. I originalna pojava Nichirena (XIII. st.), osnivača istoimene škole (nichirenshū), na crti je te nove filozofije spasa. U istom razdoblju nastao je i zen-budizam, osnovu kojega je u V. ili VI. st. u Kinu prenio Indijac Bodhidharma. Pojam zen (sanskrtski dhyāna, kineski chan) označava izravan intuitivan uvid u narav zbilje, što se postiže meditativnim svođenjem svijesti, uživljavanjem u kojem nestaje dvojnosti između svijesti i njezina predmeta, pa je spoznaja predmeta ujedno i samospoznaja. Utemeljitelj je japanskog zen-budizma Yōsai (ili Eisai), učitelj škole rinzai, a njegov je znameniti učenik Dōgen, pisac klasičnog djela »Riznica uvida istinskoga nauka (dharme)« (»Shōbō genzō«), u kojem je iznio koncepciju istine zen-budizma. U doba apsolutističke konsolidacije Japana, za šogunata Tokugawa (1600–1868), budizam je ustupio mjesto novokonfucijanizmu, kojega su shvaćanja zakona i poretka odgovarala potrebama onoga doba. Glavni su predstavnici toga smjera bili Nokae Tōju (1608–48), njegov učenik Kumazawa Banzan (1619–91), veliki društveni reformator, te još u XIX. st. Oshio Heihachirō (1793–1837). Prijašnja prevladavajuća budistička gledišta u konfucijanizmu očituju se u njegovu novom, apstraktnijem obliku, u kojem se temeljna kozmička načela uma (ri) i supstancije (ki) često još uvijek raspleću u okvirima panteističke metafizike. Konzervativni značaj konfucijanizma izražen je i u nauku o vrlini (ko; kin. de, ren), koja rijetko nadvladava koncepciju hijerarhijske dužnosti, bilo da se shvaća kao ljubav prema roditeljima bilo kao ljubav prema vladaru. Njegov su znatniji prinos političko-pravne koncepcije koje su u doba što je prethodilo otvaranju Japana bile na razini europskih rasprava o naravnome pravu i prirođenim moralnim svojstvima. Tada su se javili i neovisni mislioci, koji su djelovali izvan tradicionalnih škola. Takav je bio i predstavnik prosvjetiteljskoga racionalizma Tominaga Nakamoto (1715–46), koji je kritički tumačio razvoj filozofskih sustava dovodeći ih u vezu s društvenim stanjem u kojem su nastali. Izrazitiji materijalistički pristup filozofiji prihvatio je Ando Shoeki (oko 1750), a Miura Baien (1723–89), pisac značajnoga političko-ekonomskog djela »Izvor vrijednosti« (»Kagen«), razvio je i vlastitu racionalističku dijalektiku. – Japanska izvorna vjerska tradicija, sadržana u šintoizmu, rijetko se probijala do filozofskog obzora. Filozofsko-teološki temelji šintoizma razrađeni su u XIV. st. u tzv. »Pet knjiga šintoa«. Ichijo Kaneyoshi (1402–81) sinkretistički je spojio šintoizam s budizmom i konfucijanizmom, a u XVIII. st. javio se i obratni poticaj, pa je njegov glavni predstavnik Motoori Norinaga (1730–1801) slavio naravno stanje duha kao stanje izvorne čistoće čovječanstva. Filozofsko-povijesna razmatranja što ih je donio šintoizam najčešće su bila u službi veličanja apsolutne carske vlasti. – Jedinstvo filozofsko-vjerskih i moralno-političkih pogleda, što tako izrazito odlikuje japansku duhovnu tradiciju, pogodovalo je i upijanju filozofije Zapada nakon 1868. Smatrajući isprva da se moć zapadnog društva temelji na njegovoj premoćnoj filozofiji, Japanci su užurbano prevodili najprije filozofsko-ekonomska djela J. S. Milla i H. Spencera. Pod utjecajem njemačkih profesora, koji su već od 1887. djelovali na Sveučilištu u Tokyju, prihvaćena je herbartovska pedagogija, a ubrzo i zasade njemačkoga klasičnog idealizma, osobito G. W. F. Hegela. Postupno su se u Japanu izrazila sva strujanja moderne filozofije, novokantovstvo, fenomenologija te osobito američki pragmatizam i behaviorizam, a poslije i egzistencijalizam. Krajem XIX. i u XX. st. isticali su se Fukuzawa Yukichi (1835–1901), originalan filozof povijesti, te osobito Nishida Kitarō (1870–1945), zenbudistički filozof i profesor zapadne filozofije na sveučilištu u Kyotu. Njegova nastojanja oko sinteze istočne i zapadne filozofije kroz logičku analizu epistemologije slijedili su filozofi Tanabe Hajime (1885–1962) i Nishitani Keiji (1900–90); etikom se bavio Watsuji Tetsurō (1889–1960). U okvirima filozofsko-psihoanalitičkog usmjerenja međunarodni ugled stekla su djela Daisetza Teitara Suzukija (1870–1966) i Junyua Kitayame (1902–62), u kojima su na suvremen način oživljene zasade zen-budizma.
Religija
Izrazita vjerska snošljivost u Japanu u velikoj je mjeri posljedica dugotrajna isprepletanja različitih filozofsko-religijskih utjecaja. Uz autohtonu religiju šintoizma, na japansku su vjersku misao utjecali indijski budizam i kineski vjerski poticaji (daoizam, konfucijanizam te kineski budizam). Tako je nastao svojevrsni sinkretizam, tj. konfucijanistička etika podjednako je prisutna u šintoizmu i budizmu, šintoizam je u osnovi preuzeo budističku filozofiju i psihologiju, a budizam se prilagodio mjesnoj kultnoj predaji šintoizma.
Autohtona, arhajska vjerovanja koja su nastala do V. st., od kada prevladava kineski utjecaj, pokazuju opće odlike animizma i šamanizma. Pojam koji znači religija, shūkyo, koristi se tek od XIX. st., a do tada se vjerska misao prikazivala kao put: dō (Butsudō: Budin put), tō (shintō: put kamija, put bogova) ili michi (kami no michi: put kamija). Japansku religioznost obilježuje tako prožimanje različitih vjerskih predaja, panteizam, važnost obreda očišćenja, održavanje mnogobrojnih svetkovina, vjerovanje u božansko podrijetlo cara (sve do 1946), dubok utjecaj vjerskoga na estetsko, povezanost vjere i države: nije postojala jasna razlika između obreda (matsuri) i vladanja (matsurigoto). (→ šintoizam; budizam; konfucijanizam)
Likovne umjetnosti
Iz neolitika potječu arheološki nalazi kulture Jōmon (od 7500. do 250. pr. Kr.); za kulturu Yayoi (od 250. pr. Kr. do 250) značajne su zvonolike keramičke i brončane figure rafinirane linearne dekoracije. Od VI. st., kada Japanci prihvaćaju budizam, japanska se umjetnost snažno razvijala pod utjecajima iz Kine, koji su dopirali preko Koreje. Gradili su se, pretežito od drva, budistički hramovi; unutar četverokutnoga prostora, omeđena trijemovima, u središnjoj su osi reprezentativna ulazna vrata, visoka pagoda s nizom uzvijenih krovova i tzv. zlatna dvorana kondō (sakralni kompleksi Hōryūji i Tōdaiji kraj Nare). Slikarska i kiparska djela vezana su uz budističku tematiku, a izvodili su ih kineski i korejski svećenici. Kinesko kiparstvo pretežito je od kamena, a japansko od obojena drva i pozlaćene bronce. Budin lik predočivao se u različitim utjelovljenjima, ponajviše kao biće samilosti bodhisattva i Amida (»Amida-Buda« kipara Jōchōa, sredina XI. st.). Sakralno i žanrovsko slikarstvo do XII. st. zadržavalo je monumentalne značajke, a zatim se postupno približavalo realizmu. Oslobađajući se od kineskih utjecaja, razvijalo se od XII. st. u Kyotu slikarstvo yamatoe (čista japanska umjetnost). To slikarstvo, koje za razliku od kineskoga stila (karae) izražava japanski duh, odlikuju fini crtež i pastelne boje; privid prostora dočarava tzv. ptičja perspektiva, a glavne su teme prizori iz povijesti, legende i prizori svakidašnjega života te portreti (portretist Fujiwara Takanobu, 1142–1205). Usporedno se razvijalo sumie, monokromno slikanje u tušu (među najstarijim majstorima bio je svećenik Josetsu, XIV–XV. st.). Slike su se izvodile na podužim svitcima od svile ili rižina papira; svitak okomita oblika je kakemono, a vodoravna makimono. Uz slikarstvo yamato-e razvila se škola Tosa, nazvana po glavnim predstavnicima, članovima obitelji Tosa; cvjetala je na carskome dvoru u Kyotu i imala obilježja ceremonijalne dvorske umjetnosti. U kiparstvu se javilo skretanje prema individualizaciji i realističkoj karakterizaciji likova, osobito u radovima kipara Konkeija i Unkeija tijekom XIII. st. Iz sredine toga stoljeća potječe veličanstveni brončani »Daibutsu« (Veliki Buda), viši od 15 m, te mnogobrojni likovi ratnika i grotesknih demona, koji su se s vremenom shematizirali. Arhitektura hramova postala je sve slikovitija u složenome sustavu krovišta (po nekoliko krovova jedan iznad drugoga). Od XVI. st. podizali su se utvrđeni dvorci (Kameyama, Himeji, Nagoya), a u Edu, današnjem Tokyju, započela je gradnja kompleksa carske palače. Slikar Masanobu Kanō (1453–90) osnivač je slikarske škole Kanō, koju su nekoliko stoljeća njegovali mnogobrojni članovi njegove obitelji; prijašnje su teme obogaćene suptilno ostvarenim krajolicima i poetičnim prizorima životinja; tim su se motivima dekorirali interijeri (paravani, pomične stijene). Uz dvorsku umjetnost tijekom XVII. i XVIII. st. javilo se slikarstvo zvano ukiyo-e, namijenjeno puku; najviše domete ostvarilo je u višebojnom drvorezu. Glavne teme toga poetiziranoga realističkoga slikarstva prizori su iz svakodnevnoga života, erotski prizori, likovi lijepih i ljupkih žena, glumaca i boraca te cvijeće, kukci i životinje. Ono je znatno utjecalo na europsko slikarstvo, osobito francuski impresionizam i na likovne izraze usmjerene prema stilizaciji. Prvi je istaknuti majstor višebojnoga drvoreza bio Hishikava Moronobu (između 1615. i 1625– 1694); tu su tehniku poslije usavršavali Suzuki Harunobu (1725–70), Kitagana Utamaro (1754–1806), Katsushiko Hokusai (1760–1849) i Ichiryūsai Hiroshige (1797–1858). Majstori kipova za budističke hramove i arhitektonske dekoracije stoljećima su ponavljali iste shematske uzorke; znatno više slobode pokazali su u sitnoj plastici. Nakon razdoblja Tokugawa ili Edo (1600–1868) Japan je izišao iz izolacije; javili su se utjecaji europskih tradicionalnih i novih umjetničkih smjerova. U arhitekturi se oponašao historicizam; umjesto drva upotrebljavali su se u većoj mjeri kamen i opeka, a s početkom XX. st. i željezno-betonske konstrukcije. Nakon I. svjetskog rata javile su se prve avangardne skupine (Bunriha je zagovarala secesiju) i udruge za umjetničko oblikovanje industrijskih proizvoda, a nakon II. svjetskog rata prevladava funkcionalistička arhitektura (Kenzo Tange, 1913–2005., i Junza Sakakura, 1901–69). Tijekom 1960-ih smjer metabolizam zagovarao je sintezu tradicijskoga japanskoga graditeljstva i tehnologije moderne arhitekture (Kiyonori Kikutake, 1928–2011., i A. Isozaki, 1931). U japanskom graditeljstvu stalan je problem otpornost objekta na seizmičke aktivnosti. U slikarstvu potkraj XIX. i početkom XX. st. jačali su europski utjecaji, ali su se otvarale i škole u kojima su primjenjivane metode klasičnog slikarstva smjera Toso i Kanō. Slikari koji su studirali i živjeli u europskim metropolama (Seiho Takeuchi, 1864–1942, i T. Foujita, 1886–1968) nastojali su sintetizirati likovne vizije Istoka i Zapada. Iz tradicionalnoga umijeća kaligrafije razvilo se u novije doba, u okviru informela, apstraktno slikarstvo – tašizam, a njegovi glavni predstavnici Sogen Eguchi (1919–2009), Yasse Tabuchi (1921–2009) i Futoshi Tsuji (1925–2011) djelovali su u Parizu. Potkraj 1950-ih isticala se neodadaistička skupina Gutaj u Osaki. Japanski umjetnici tijekom posljednjih triju desetljeća XX. st. i na početku XXI. st. azijskom senzibilnošću slijede tradiciju i prihvaćaju najnovije svjetske likovne poticaje i nove medije.
U primijenjenoj umjetnosti Japanci su osobito spretno i tehnički vješto preoblikovali kineske i korejske uzore. U najstarijim su granama obrta lončarski proizvodi (sve vrste keramike i kamenine s kovinskim glazurama). Od XVII. st. proizvodio se po kineskim postupcima obojeni, potom oslikani porculan; u toj grani usavršena je osobito finoća u modelaciji (pribor za čajnu ceremoniju). Na ukrasnim i uporabnim predmetima od kovina primjenjivalo se cizeliranje, ažuriranje, inkrustacija i emajl (obredne potrepštine, nakit, zrcala, oružje, vaze i dr.), a na proizvodima od drva (posoblje, posuđe, oruđe) ukrasi su se izvodili u tehnici rezbarenja, intarzije i laka. U tehnici laka, tipičnoj za Daleki istok, ostvario je upravo Japan najprofinjenija i tehnički najdotjeranija djela (uporabni i ukrasni predmeti te arhitektonska dekoracija palača i hramova); najčešće su izvedeni u kombinaciji crvene i crne boje s pozlatom. Umijeće tkanja, tekstil i vez, bilo je najizraženije u brokatu i svili (svečano ruho dvorjana, kazališni kostimi i tradicionalni kimono); kolorističku raskoš postizali su upletanjem zlatnih niti i vezivom bogatih šara i oblika, pa čak i figuralnih kompozicija. Japanska primijenjena umjetnost, zajedno s kineskom, utjecala je na oblikovanje francuskoga stila rokoko (ornament, tapete, porculan) te na englesko pokućstvo stila chippendale u XVIII. st. Tradicionalni japanski smisao za jednostavnost i praktična rješenja došao je do izražaja u suvremenom industrijskom oblikovanju (elektronski aparati, fotouređaji, automobili). Zbirka Shōsōin u riznici hrama Tōdaiji (osobne stvari cara Shōmua, vladao 724–749) najstarija je umjetnička zbirka na svijetu, iako nikada nije djelovala kao muzej u modernom značenju. U Japanu postoji sedam nacionalnih muzeja (tri u Tokyju, dva u Kyotu, po jedan u Nari i Osaki) – s bogatim zbirkama japanske tradicionalne i suvremene umjetnosti te umjetnosti drugih azijskih i europskih naroda – i mnogobrojni regionalni muzeji, javne i privatne zbirke, galerije i riznice budističkih hramova te muzeji arhitekture i skulpture na otvorenome (muzej Meji-Mura, Inuyama).
Glazba
Povijest japanske glazbe moguće je razvrstati u nekoliko razdoblja. U najstarijem, koje je trajalo do VI. st., glazba je bila sastavni dio u šamanističkim obredima i poslije u šintoizmu, unutar kojega se razvila dvorska glazba (mikagura). Razdoblje Nara (710–784) obilježili su prihvaćanje budizma i glazbeni utjecaji iz Kine i Koreje, zahvaljujući kojima su prihvaćene glazbeno-plesna tradicija pod maskama (gigaku) i dvorska glazba (gagaku). Razdoblje Heian (794–1192) donijelo je udomaćenje i kodifikaciju repertoara za gagaku te utjecaj kineske glazbene teorije. Iz Indije je preko Kine prodrla i vokalna tradicija izvođenja budističkih tekstova, koja se u Japanu uvriježila pod nazivom shomyo. U razdoblju Kamakura (1192–1333), zatvorenu prema inozemnim utjecajima, gagaku je izgubio na značenju, a njegovali su se shomyo i poglavito izvođenje pripovjednih pjesama. U razdoblju ratova i uspona trgovine, Muromachi (1336–1573) i Azuchi-Momoyama (1573–1600), pojavili su se kratki napjevi (kouta), tipovi glazbala iz kojih su se postupno razvile uzdužna flauta (shakuhachi) i dugovrata lutnja s trima žicama (shamisen), te pripovjedni (joruri) i kazališni oblici (nō). Izolacija Japana u razdoblju Tokugawa ili Edo (1600–1868) potaknula je razvoj izrazito japanskih tradicijâ. Gagaku i nō ostali su u području interesa aristokracije, dok su trgovci prigrlili nove kazališne oblike – dramu (kabuki) i kazalište lutaka (bunraku). Iznimnu popularnost stekla je 13-žičana citra koto. U razdoblju Meiji (1868–1912), koje je označilo kraj izolacije, u Japan su se slili raznovrsni zapadnjački glazbeni utjecaji, od protestantskih himni i puhačkih ansambala do gostujućih skladatelja, izvođača i pedagoga. U prvoj polovici XX. st. pod utjecajem njemačkog romantizma skladao je Kosaku Yamada (1886–1956). U današnje doba japanski glazbenici stječu široku naobrazbu i živo sudjeluju u oblikovanju međunarodnih trendova, slobodno izabirući među sastojcima vlastite tradicije i raznovrsnim stilskim značajkama iz drugih dijelova svijeta (npr. Toru Takemitsu, 1930–96; Minoru Miki, 1930–2011). Utjecaj Japana zamjetljiv je u različitim područjima kao što su npr. pedagoška filozofija, koju je razvio Shinichi Suzuki, i proizvodnja glazbala (Yamaha).
Folklorna glazba Japana obuhvaća dječji repertoar, pjesme uz rad, glazbeno-plesni repertoar i obredne pjesme. Solističke pjesme u pravilu su većega melodijskog opsega od skupinskih i u slobodnom su ritmu. Glazbala obuhvaćaju flaute i raznovrsne udaraljke, među kojima bubnjeve, činele i gongove. Među regionalnim tradicijama ističu se glazbeni izričaji na Okinawi i otocima Ryukyu. Okinavska vrsta bushi podrazumijeva tematski raznovrsne strofne pjesme uz pratnju shamisena. Posebnu pozornost zavrjeđuje poglavito vokalna glazba starosjedilačke zajednice Ainua na otoku Hokkaidu. U mnogim pjesmama izvođači oponašaju glasanje pojedinih životinja. Upopo je osebujan polifonski žanr, a rekukkara način izvođenja pri kojem pjevači rukama načine kanal među usnama i povremenim pomicanjem ruku mijenjaju tonsku boju.
Pregled japanske popularne glazbe obuhvaća domoljubne pjesme (gunka) iz razdoblja rata s Kinom potkraj XIX. st. te osobito urbane pjesme (enka) iz prve polovice XX. st., u kojima su se umjesto početnih političkih konotacija postupno uvriježile uobičajene baladne teme. Karakteristična je pojava prihvaćanje raznovrsnih popularnoglazbenih vrsta iz drugih dijelova svijeta i njihovo postupno udomaćivanje pjevanjem na japanskom i povezivanjem sa značajkama japanske glazbene tradicije.
Film
Prve projekcije (stranih tvrtki) održane su 1897., kada su uvezene i prve kamere. Iz te godine potječu i najstarije sačuvane snimke. Prvo stalno kino otvoreno je u Tokyju 1903., kada se počela razvijati i filmska proizvodnja. U cijelome nijemom razdoblju japanski film bio je vezan uz kazališnu tradiciju (kabuki, nō); tako su u ulogama žena nastupali muškarci (tzv. onname, prva žena glumica pojavila se 1920), a uz natpise projekcije su pratili glumci – tumačitelji prizora (tzv. benshi). Filmska industrija se (ponešto preinačeno) ugledala na Hollywood; od 1920-ih u njoj se isticalo nekoliko tvrtki (Nikkatsu, Shochiku, poslije i Daiei i Toho), a brojem filmova bila je među prvima u svijetu (npr. 875 filmova 1924). Najistaknutiji su redatelji bili Daisuke Ito, Teinosuke Kinugasa, Kenji Mizoguchi i Tomu Uchida, a najznačajnija ostvarenja filmovi s radnjom iz japanske feudalne prošlosti (→ jidai-geki) i filmovi obiteljske tematike (→ shomin-geki). Ti žanrovi prevladavali su i u prvim godinama zvučnoga razdoblja (1930-ih), kada se na godinu proizvodilo oko 500 naslova. Od Zapada gotovo izolirana, japanska kinematografija postala je poznata početkom 1950. nakon festivalskog uspjeha filma »Rašomon« Akire Kurosawe; ugled vrhunskih svjetskih filmskih autora stekli su i Kenji Mizoguchi i Yasujiro Ozu; sva trojica zadivljuju virtuoznom režijom i izvornim vizualnim vrijednostima. Od 1960-ih postupno posustaje proizvodnja povijesnih (»samurajskih«) filmova i legendi, autori se postupno okreću i demitologizaciji tih sadržaja, suvremenoj kritički predočenoj stvarnosti i novim rodovima, npr. gangsterskomu filmu (→ yakuza); ističu se redatelji Kon Ichikawa, Shohei Imamura, Masaki Kobayashi, Nagisa Oshima, Kaneto Shindo i Masahiro Shinoda. Nakon krize 1980-ih javio se »novi val«, koji predvode Juzo Itami i u inozemstvu vrlo cijenjen Takeshi Kitano.
