konfucijanizam ili konfucijevstvo, sustav filozofskih, religijskih i političkih načela i životnih pravila što ga je zasnovao Konfucije, a razradili njegovi mnogi sljedbenici. Budući da Konfucijevo učenje nije imalo oblika sustavno razrađenog nauka, već je prvenstveno bilo središnje moralno nadahnuće za svako područje ljudskoga iskustva, to se konficionizam iskazao višestruko: kao filozofsko-znanstvena teorija, kompleks osnovnih religijskih zasada, duhovni model tradicionalnoga kineskoga mentaliteta, opći civilizacijski obrazac kineskoga života tijekom dvaju tisućljeća. – Osnovni je tekst konfucijanizma knjiga Izabrane izreke (Lun yu) ili Analekti, što su ju sastavili Konfucijevi sljedbenici početkom naše ere i koja, poput Novoga zavjeta, svjedoči o Konfucijevim izlaganjima, razgovorima i izrekama. Izvori konfucijanizma sežu u najdavniju povijest Kine, pa se konfucionizam gdjekad javlja i kao reminiscencija na etičke i političke ideale dinastije Zhou (Chou; 1066. do 221. pr. Kr.) i legendarnoga carstva prvih dinastija (II. tisućljeće pr. Kr.). Ti se tragovi vide osobito u održavanju shvaćanja o božanskoj (nebeskoj) misiji vladara (kin. je izraz za cara »sin neba«), zatim u nazoru o minulom zlatnom dobu harmonije, te u tradicionalnom položaju obitelji, kao prototipu svake društvene organizacije. Zbog toga konfucionizam u nekom smislu predstavlja opću prirodnu osnovu razvoja kineske misli, od prvotnih pučkih pogleda na svijet i život do potonjih kodificiranih načela konfucijanskoga naučavanja. – O radu sedamdesetak izravnih Konfucijevih učenika nije poznato gotovo ništa. Prvi samostalni mislilac bio je Menzi (Meng-tzu ili Mencije; oko 372. do 289. pr. Kr.), koji je kao putujući učitelj već polemizirao s rivalskim naučavanjima Mozia (Mo-tzu), zagovornika utilitarističke verzije nauka o društvu, i Yang Zhua (Yang Chu), individualističkoga prethodnika taoizma. On je i začetnik teorije o dobroti izvorne ljudske naravi, koja je poslije postala jedna od glavnih polarizatorskih osnova konfucijanizma. Već je Xunzi (Hsün-tzu; ? 298. do 230. pr. Kr.) podupirao suprotno gledište, čime je konfucionizam postao opće mjesto kineske misli, unutar kojega su se razvijale često i oprečne filozofske škole. Nakon zabrane konfucijanističkoga naučavanja pod dinastijom Qin (Ch’in; 221. do 206. pr. Kr.), što ju je izazvalo protivljenje reformama koje su provodili carevi iz te dinastije, konfucionizam je pod dinastijom Han (206. pr. Kr. do 220) uživao autoritet državne religije, ali je pritom izgubio prvotni nereligiozni smisao. Potisnut neko vrijeme budizmom i taoizmom, konfucionizam se obnovio i reformirao u XI. i XII. st. Glavni su predstavnici toga novokonfucijanizma braća Cheng Hao (Ch’eng Hao; 1032–85) i Cheng Yi (Ch’eng I; 1033–1107), Zhou Dunyi (Chou Tun-i; 1017–73) i Zhang Zai (Chang Tsai; 1020–77). Kao opći duhovni pokret koji je slijedio ekonomski i tehnološki napredak Kine, novokonfucijanizam je unio u područje filozofskih interesa i probleme filozofije prirode, matematike i svojevrsnoga posve novog empirističkoga pristupa u »istraživanju vanjskih stvari« (Zhu Xi ili Chu Hsi; 1130–1200). Poslije ga je Wang Yangming (Wang Yang-ming; 1472–1529) dopunio i logičkim istraživanjima. U to su doba cvjetali i opće obrazovanje i akademska tradicija u duhu konfucijanizma, odvijali su se po privatnim školama. Početkom XVIII. st. car Kangxi (K’ang-hsi) dao je kodificirati konfucionizam u sustav vjerskih dogmi, čime je nastojao poduprijeti kinesku izvornost nasuprot kršćanskim utjecajima. Zasade konfucijanizma proširile su se s vremenom i izvan Kine, pa su sadržane i u tradiciji i kulturnome životu Japana, Koreje i nekih zemalja jugoistočne Azije.
