Japan (Nihon, također Nippon), otočna država u istočnoj Aziji, između Tihog oceana na jugoistoku i Japanskoga mora na sjeverozapadu. Sastoji se od četiriju velikih otoka (Hokkaido, Honshu, Shikoku i Kyushu) i mnoštva manjih (službeno 6852), koji se pružaju u duljini od 3200 km; obuhvaća ukupno 377 960 km² (2014). Duljina obale svih otoka iznosi 33 889 km, od toga obala četiriju najvećih otoka iznosi 19 240 km.
Prirodna obilježja
Planine obuhvaćaju 61% površine Japana. Na otocima Hokkaido, Honshu i Kyushu pružaju se lanci mlađega nabranoga gorja (Japanske Alpe, Kita/Shirane, 3193 m) od sjevera prema jugu, a na otoku Shikoku i u južnom dijelu otoka Honshu od zapada prema istoku. Ravnice su ograničene na uske riječne doline i male kotline međusobno odijeljene planinama. Od sveukupnoga japanskog teritorija na ravnice i kotline otpada tek 20%. Najveće su nizine Kanto, Echigo i Nobi na Honshuu i Ishikari na Hokkaidu. Otoci su građeni pretežito od paleozojskih eruptivnih stijena, koje su pokrivene mezozojskim i tercijarnim sedimentima, a doline pleistocenskim i holocenskim nanosima. Zbog položaja zapadno od dubokomorskih jaraka, u području podvlačenja filipinske i tihooceanske ploče pod euroazijsku litosfernu ploču, Japan je geološki vrlo nestabilno područje (»cirkumpacifički vatreni krug«). Uslijed intenzivnih tektonskih pokreta u prošlosti i sadašnjosti, vrlo je jaka vulkanska i seizmička aktivnost. Na području Japana nalazi se osamdesetak aktivnih (npr. Bandai, Asama, Mihara, Aso) i mnogo ugaslih vulkana (Fuji, 3776 m, najviši je vrh Japana); velik je broj mineralnih i termalnih vrela (oko 12 000). Mnogobrojni su i podmorski vulkani, osobito kraj otočja Izu; god. 1973. nastao je podmorskom erupcijom otok kraj Boninskog otočja. Vrlo su česti potresi (oko 1000 manjih potresa godišnje), a neki su bili katastrofalni (1923. poginulo je oko 100 000 ljudi, a požar je uništio 450 000 kuća; 1995. u području Kobea poginulo je oko 6400 ljudi; potres u podmorju ispred sjeveroistočne obale Honshua u ožujku 2011. god., jakosti 9 stupnjeva po Richteru, najjači je zabilježeni potres u Japanu). Zbog potresa, osobito podmorskih, nastaju na jugoistočnim obalama iznenada golemi morski valovi (tsunami), do 30 m visoki, koji pustoše obale Japana (od takva je vala 1896. poginulo 27 000 ljudi, a 2011. poginulo je 15 889 ljudi). Podmorski potresi nastaju ponajviše u dubokomorskim tektonskim jarcima koji se pružaju uz jugoistočnu obalu Japana (Japanski, Izu Ogasawara, Ryukyu). Glavnina japanskog otočja odvojena je od azijskoga kopna Japanskim morem, a južni dio otočja Istočnokineskim morem. Otok Honshu udaljen je od ruskog Sibira 300 km, a otok Kyushu od korejske obale oko 100 km.
Osim otočnoga položaja, na klimu Japana utječu blizina azijskoga kopna, monsuni i morske struje. Ljetni monsun, koji puše s oceana, vlažan je i donosi velike količine oborina; zimski je monsun suh, jer puše s kopna, ali prolazeći preko Japanskoga mora upija vlagu, pa donosi zapadnomu Japanu kišu i snijeg. Na južnim otocima (Shikoku i Kyushu) godišnja količina oborina iznosi više od 2000 mm (Kagoshima, 2279 mm), a na sjevernom Hokkaidu 1150 mm. Zbog hladne struje (Oya-shio) zapadne obale otoka Hokkaido i Honshu hladnije su od njihovih istočnih i južnih obala, uz koje teče ogranak tople struje (Kuro-shio). Raspon srednjih godišnjih temperatura velik je, a kreće se od 8 °C na Hokkaidu do 22 °C na Okinawi. Vrh vulkana Fuji stalno je pokriven snijegom. U jesen, za prijelaza ljetnoga monsuna u zimski, često nastaju tajfuni, koji zahvaćaju juž. obale Japana; posljedice su redovito katastrofalne.
Na japanskim otocima rijeke su kratke, planinske, s promjenljivim vodostajem; najdulje su Shinano (367 km) i Tone (322 km) na otoku Honshu i Ishikari (268 km) na otoku Hokkaido. Mnogobrojna su jezera u kraterima ugaslih vulkana. Najveće je jezero Biwa (670,3 km²) u središnjem dijelu otoka Honshu. Od ukupne površine Japana 66,3% (2011) otpada na šume. Na Hokkaidu prevladavaju četinjače, na sjevernoj polovici Honshua listopadne i miješane šume, a na otocima Kyushu, Shikoku i u južnom dijelu Honshua suptropske šume s karakterističnim stablima kamforovca i bambusa. Na višim pristrancima gorja raširene su planinske livade i pašnjaci. Obrađeno je 12,1% površine.
Stanovništvo
Prema popisu 2010. u Japanu živi 128 057 352 st., a prema procjeni za 2014. godinu 127 136 000 st. Po broju stanovnika Japan je u posljednjih 40-ak godina pao sa šestoga na deseto mjesto (2010), a po gustoći (343,4 st./km²) s četvrtoga na sedmo mjesto u svijetu (među državama s 10 ili više milijuna stanovnika). Od većih otoka najrjeđe je naseljen Hokkaido (65 st./km², 2010), a najgušće Honshu (448 st./km²; prefektura Tokyja 6288 st./km²). Od nizine Kanto u sjeveroistočnom dijelu otoka Honshu preko Nagoye i Osake do Kitakyushua na sjeverozapadnom kraju otoka Kyushu pruža se gospodarski najvažniji dio Japana s metropolitanskim područjima Tokyja s Yokohamom, Nagoye i Osake, u kojima živi 51% stanovništva zemlje (2010). Osim državljana Japana, 2010. popisano je i 1 648 037 stranaca, od čega je najviše Kineza (460 459), Korejaca (423 273), Brazilaca (153 166) i Filipinaca (145 950). Na Hokkaidu živi oko 25 000 pripadnika naroda Ainu, prastanovnika otoka. Stanovnici su šintoisti ili budisti ili prakticiraju obje vjeroispovijesti istodobno; kršćana je 1,7%, a ostalih 7,9% (2010). Nakon II. svjetskog rata u zemlju se vratilo oko 6 000 000 Japanaca. Izvan domovine živi 1 182 557 Japanaca (2011), od toga 388 457 u SAD u i 140 931 u Kini. Službeni je jezik japanski. Godine 1872. u Japanu je živjelo 34,8 milijuna st., 1900. god. 43,8 milijuna st., 1950. god. 84,1 milijun st., a 2000. god. 126,9 milijuna st. Najveći je porast zabilježen 1920-ih (7,9% ili 1,5% godišnje u razdoblju 1925–30) te osobito nakon II. svjetskog rata (15,3% ili 2,9% godišnje 1945–50), a od 1975. stopa porasta sve je manja, da bi u razdoblju 2005–10. iznosila samo 0,2% ili 0,05% godišnje. Od popisa 2010. broj stanovnika smanjuje se zbog iseljivanja i sve većega prirodnoga pada broja stanovnika. Stopa nataliteta (8,3‰) niža je od stope mortaliteta (9,9‰), pa je prirodni priraštaj negativan (–1,6‰, 2011); smrtnost je dojenčadi (2,3‰, 2011) među najnižima u svijetu. Zbog prirodnoga pada stanovništvo ubrzano stari; u dobi je do 14 godina 12,8% stanovništva (2014), od 15 do 64 godine 61,6%, a u dobi od 65 i više godina čak 25,6% (7,1% u 1970). Očekivano trajanje života za žene rođene 2013. iznosi 86,6 godina, a za muškarce 80,2 godine, pa se stanovništvo Japana ubraja u najdugovječnije nacije svijeta. Ekonomski je aktivno 65 950 000 st., od čega je nezaposleno 3,5% (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 3,5% zaposlenih, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 24,2%, a u uslužnim djelatnostima 72,3% (2014). Kulturna je razina vrlo visoka; nema nepismenih. Glavna su sveučilišta: Tokyo (osnovano 1877), Kyoto (1897), Tohoku (Sendai, 1907), Kyushu (Fukuoka, 1911), Hokkaido (Sapporo, 1918), Osaka (1931) i Nagoya (1939). Razvoj industrije i nagla urbanizacija utjecali su na porast udjela gradskog stanovništva, koji je iznosio 15% u 1900., 37% u 1930., 78,8% u 2000., a 90,7% u 2010. Glavni je grad Tokyo (9 016 342 st., 2014; Veliki Tokyo 13 115 747 st.). Ostali su milijunski gradovi Yokohama (3 714 200 st.), Osaka (2 667 830 st.), Nagoya (2 254 891 st.), Sapporo (1 930 496 st.), Kobe (1 553 789 st.), Fukuoka (1 474 326 st.), Kawasaki (1 433 765 st.), Kyoto (1 420 719 st.), Saitama (1 253 582 st.), Hiroshima (1 186 928 st.) i Sendai (1 049 578 st.).
Gospodarstvo
Nakon poslijeratne obnove od kraja 1940-ih, Japan je ostvarivao najviše stope rasta BDP-a u svjetskim razmjerima tijekom 1960-ih (10%), 1970-ih (6,5%) i 1980-ih (5,5%). Razdoblje snažnoga gospodarskog razvoja 1960–90 (tzv. japansko čudo) obilježili su državni intervencionizam, čvrsta suradnja vlade i vodećih industrijalaca, tradicionalna radna etika, vodstvo u tehnološkome usponu ključnih industrijskih grana te mali obrambeni troškovi. Imao je industrijsku tradiciju (proizvodnja vozila, zrakoplova, brodova, električnih i komunikacijskih uređaja, strojeva, optičkih instrumenata, fotoaparata, kamera i dr.), a pojedine njegove kompanije postale su svjetski poznate. Među njima su Yamaha (osnovana 1887), Kawasaki (osnovana 1896), Suzuki Motor (osnovana 1909), Hitachi (osnovana 1910), Matsushita (osnovana 1918., od 2008. naziva se Panasonic, prema svojoj poznatoj robnoj marki), Toyo Kogyo (osnovana 1920., od 1984. Mazda Motor), Nissan Motor (osnovana 1933), Fujitsu (osnovana 1935), Canon (osnovana 1937), Toyota Motor (osnovana 1937), Toshiba (osnovana 1939), Tokyo Tsushin Kogyo (osnovana 1946., od 1958. Sony), Honda Motor (osnovana 1948), Mitsubishi Corporation (osnovana 1954; dio koncerna Mitsubishi osnovanoga 1873), i dr. Tijekom 1980-ih Japan je proizvodio najviše motornih vozila u svijetu (11 milijuna 1980; 13,4 milijuna 1990), a do početka 1990-ih postao je druga gospodarska sila (iza SAD-a). Tijekom 1985–92. prosječna godišnja stopa rasta BDP-a bila je 4,1%. Vrijednost BDP-a ostvarena 1992. bila je 3508 milijarda USD (iza SAD-a s 5905 milijarda USD, a ispred Njemačke s 1846 milijarda USD); prema vrijednosti BDP-a po stanovniku od 28 217 USD, Japan je bio na 31. mjestu u svijetu. Početkom 1990-ih je od deset najvećih banaka i financijskih korporacija u svijetu sedam bilo japanskih (početkom 2000-ih potiskuju ih američke i kineske banke); japanska Mitsubishi UFJ Financial Group (osnovana 2005) i dalje je među globalno važnijima. Od sredine 1990-ih do početka 2000-ih Japan je bio u recesiji zbog smanjene konkurentnosti u međunarodnoj razmjeni (s obzirom na američke, zapadnoeuropske i kineske kompanije i banke), zbog krute gospodarske strukture i velike ovisnosti o uvozu nafte, drugih sirovina i ostalog repromaterijala (1992. bio je drugi u svijetu po potrošnji nafte, s prosječno 5,5 milijuna barela na dan). Unatoč recesiji, investicije su i dalje bile znatno više nego u SAD-u ili u vodećim zemljama Europske unije, pa su dosezale oko 30% BDP-a. Istodobno japanske tvrtke znatno ulažu u industrijske zemlje širom svijeta; tijekom 1980–98. u inozemstvo su uložile oko 1000 milijarda USD, od toga polovicu u SAD (najviše Sony, Honda Motor, Toyota Motor i Toshiba). BDP je 2000. iznosio 4968 milijarda USD, a najviši je bio 2012., u vrijednosti od 6272 milijarde USD. Potom je pao na 4445 milijarda USD (2015), a 2020. iznosi 4975 milijarda USD (oko 39 539 USD po stanovniku; 31. mjesto u svijetu); u sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 70%), a slijede industrija (29%) i poljoprivreda (1%). Japan je 2020. ostao među vodećim zemljama po vrijednosti BDP-a (na trećem mjestu), iza SAD-a (20 936 milijarda USD) i Kine (14 722 milijarde USD), a ispred Njemačke (3806 milijarda USD). Stopa nezaposlenosti je 2,9% (2020), a udjel siromašnoga stanovništva 15,4% (2018). Od prirodnih bogatstava posjeduje nalazišta kamenog ugljena, lignita, željeza, bakra, nafte, plina, sumpora, olova, cinka, zlata, srebra, kositra, antimona, kroma, mangana, molibdena, volframa i žive. Ima bogat riblji fond; 2018. deveti je u svijetu po ulovu i uzgoju ribe (3,7 milijuna tona, odnosno 2,1% od ukupnoga u svijetu). U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju riža, pšenica, ječam, krumpir, soja, uljana repica, šećerna trska i repa, čaj, agrumi i različito voće; bogata je ponuda svih vrsta mesa, ribe i drugih morskih vrsta. Većina poljoprivredne i stočarske ponude pod razmjerno je visokom carinskom i drugom zaštitom i subvencionira ju država. Unatoč snažnoj prehrambenoj proizvodnji, Japan je jedan od najvećih uvoznika hrane u Aziji. U industriji su značajne čeličane, tekstilna proizvodnja (osobito svile, vune i pamuka), brodogradnja, vojna industrija, proizvodnja telekomunikacijske opreme, fototehnike, precizne mehanike, radijskih i televizijskih uređaja, računala, tranzistora, kemikalija, porculana, i dr. U automobilskoj i motornoj industriji Japan je ostao među vodećim zemljama u svijetu, s osam milijuna proizvedenih vozila 2020 (na trećem je mjestu, iza Kine s 25,2 milijuna i SAD-a s 8,8 milijuna vozila). Energetski je ostao ovisan o uvozu nafte (2020. troši u prosjeku 3,2 milijuna barela na dan), a većinu energije dobiva iz termoelektrana. Među vodećim je zemljama po veličini trgovačke flote (3822 broda početkom 2020). Također je među prvima u pružanju međunarodne razvojne pomoći, u iznosu od 16,3 milijarde USD (2020). Vrijednost robnog izvoza 2019. bila je 696 milijarda USD, a uvoza 654 milijarde USD. Izvozi najviše vozila i dijelove (oko 20% ukupnog izvoza), zatim strojeve i opremu, telekomunikacijske uređaje, računala, kemikalije, lijekove, medicinske uređaje, fotografsku opremu, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Kina (22,4%), SAD (19,3%), Južna Koreja (6,4%), Tajvan (5,9%) i Tajland (4,1%). Uvozi naftu i plin, ugljen, metale, rude i drugi repromaterijal za industriju, elektroničke dijelove, računala i opremu, lijekove, hranu, i dr. Najviše uvozi iz Kine (23,2%), SAD-a (10,7%), Australije (6,3%) i Južne Koreje (4,3%). Japan ima najveći javni dug u svijetu, u veličini od približno 256% BDP-a (2020).
Promet
Japan ima dobro razvijenu prometnu mrežu. Prva željeznička pruga bila je izgrađena 1872. god. između Tokyja (Shimbashi) i Yokohame i otada se željeznički promet ubrzano razvija. Početkom 1960-ih započela je gradnja linija Shinkansen, namijenjenih isključivo brzim putničkim vlakovima (do 320 km/h na 675 km dugoj pruzi između Tokyja i Aomorija). Najveći otoci povezani su podmorskim željezničkim i cestovnim tunelima. Japanska je željeznička mreža duga 26 435 km (2009; elektrificirano 74,3%). Željeznički promet dominira u domaćem prijevozu putnika (72,1% putnika preveze se vlakovima, 2012), a u prijevozu robe cestovni (51,3% prevezene robe, 2012) te pomorski promet (43,4%). Ukupna je duljina cesta 1 272 000 km (2011). Otok Honshu povezan je podmorskim cestovnim (tunel Kanmon, 1958) i željezničkim tunelom s otocima Kyushu (Kanmon, 1942; Shin-Kanmon, 1975) i Hokkaido (tunel Seikan, 1988), a mostovima s otocima Kyushu (most Kanmon, 1973), Shikoku (most Seto-Ohashi, 1988., i sustav mostova Nishiseto, dug 59,4 km, izgrađen preko više otočića, otvoren 1999) i Awaji (most Akashi–Kaikyo, dug 3910 m, otvoren 1998). Zračnim linijama Japan je spojen sa svim svjetskim zračnim lukama. Glavne su međunarodne zračne luke Tokyo (Haneda, sa 68,9 milijuna putnika 4. u svijetu, 2013., i Narita, 35,4 milijuna putnika), Osaka (Kansai, 18,1 milijun putnika), Nagoya (Chubu Centrair), Fukuoka i Sapporo (Chitose). Ukupan lučki pomorski promet Japana iznosi 1001 milijun tona (2012). Glavna su lučka područja s najvećim prometom Tokyjski zaljev (glavne luke Yokohama i Tokyo), zaljev Osaka (glavne luke Kobe i Osaka) i zaljev Ise (glavna luka Nagoya).
Novac
Novčana je jedinica jen (yen; Y, JPY); 1 jen = 100 sena.
Povijest
Prvi tragovi ljudske prisutnosti na području današnjega Japana mogu se pratiti od paleolitika, koji je u Japanu trajao od 30 000. do 10 000. pr. Kr. (nalazi kamenog alata). Tijekom neolitika na otoku Kyushu razvila se prva velika prapovijesna kultura Jōmon (od 7500. do 250. pr. Kr.), koju je naslijedila brončanodobna kultura Yayoi (od 250. pr. Kr. do 250), što je ime dobila prema istoimenoj ulici u Tokyu gdje su 1884. otkopani prvi materijalni ostatci. Glavna su njezina obilježja uporaba lončarskoga kola i uzgoj riže. Iako početci japanske povijesti padaju, prema predaji, u 660. pr. Kr., kada je Jimmu postavio temelje japanske države, Japan se prvi put spominje god. 57. u kineskim kronikama pod imenom Wo. U III. st. preko korejskoga poluotoka u Japan prodire željezo, čime započinje razdoblje tumula ili države Yamato (250–552). Glavno je materijalno obilježje toga razdoblja izgradnja mnogobrojnih tumula. U prvoj polovici III. st. pleme Yamato, osnovalo je na jugozapadnim dijelovima otoka Honshu vlastitu državu. Njezino središte nalazilo se u dolini Nare, a najstarija joj je povijest bila ispunjena borbama s plemenima na jugozapadu, koja su se prebacivala u Japan možda iz Koreje, i s plemenima na sjeveroistoku (vjerojatno Ainu). Nakon prestanka tih borba, za vladavine kraljice Himiko (na početku III. st.), Japan se ujedinio u jedinstvenu političku cjelinu. U tom razdoblju ne razlikuje se svjetovna od duhovne vlasti, a njezini su izvršioci tzv. veliki vladari (jap. kimi). U razdoblju od IV. do VI. st. došlo je do japanskog širenja na Koreju, u kojem su pojedine manje državice priznale vlast Japana, druge pak postale njegovim saveznicima. Time je s azijskim kopnom uspostavljena veza preko koje je u Japan prodirala kineska kultura. U V. st. Japanci su preuzeli kinesko pismo, iako prvi pisani izvori (kronike) potječu tek iz VIII. st. Za vladavine cara Kimmeia započelo je razdoblje reformi (552–710). Godine 552. Japanci su prihvatili budizam koji je, unatoč žestoku otporu zagovornika šintoizma, doživio svoj prvi jači uspon za carice Suiko (592–628), kada je za vladara uveden naziv car (tenno: nebeski vladar). Njezin regent do 622., princ Shotoku, bio je oduševljen pristaša budizma i kineske kulture. Bio je i velik državni i društveni reformator: stvorena je središnja uprava, zapisani su zakoni, uvedeno kinesko računanje vremena, uspostavljene su jake trgovačke veze s Kinom i potaknut kulturni život. Revolucijom odozgo (tzv. reforma Taika, 645–650) započelo je razdoblje činovničke države u Japanu, i nastavilo se s reformama koje je započeo Shotoku pa je cijela državna organizacija uređena prema kineskom uzoru. Mjesto starih plemenskih dostojanstvenika car (mikado) je postavljao činovnike, koji su u tom novom centralističkom poretku bili odgovorni jedino njemu. Uz cara, vrhovna uprava zemlje bila je u rukama vlade i velikoga kancelara (daijōdaijin), a pokrajinama su upravljali carevi namjesnici. Svi ti carski činovnici dobili su po svojoj dužnosti posjede, čime je postavljen temelj za izrazito feudalni sustav. Bilo je kodificirano pravo i uređeni porezi. Novo je doba japanske povijesti razdoblje Nara (710–784), kada je prvi put, za vladavine carice Gemmei (707–715), odabran jedan grad, Nara, kao stalna rezidencija cara i vlade. Kineski se utjecaj očitovao na svim područjima likovnih umjetnosti i graditeljstva (upravljanje gradovima i njihovi građevinski planovi bili su prilagođeni kineskim uzorima), nastala su prva djela japanske književnosti (na kineskom jeziku), a budizam je na carskome dvoru dobio vodeće mjesto: samostani su stekli goleme posjede, gradili sjajne hramove te postali rasadišta znanosti i umjetnosti, a istodobno i jedan od najjačih političkih čimbenika u carskoj rezidenciji. Kako bi smanjio taj utjecaj, car Kammu (781–806) prenio je prijestolnicu 784. u Nagaoku i 794. u Heian-Kyo (Kyoto), čime je počelo razdoblje Heian (794–1192), klasično doba dvorske kulture. Kammu je preustrojio vojsku, ojačao središnju upravu i uspješno suzbijao jačanje feudalnih obitelji. Budući da su veze s Kinom bile prekinute oko 900., kada je u sjevernoj Kini zavladala tunguska dinastija Liao, japanska kultura otada se razvijala samostalno. Svjestan vlastite posebnosti, Japan je u X. st. počeo razvijati vlastitu kulturu. Dok su se do tada u pismu upotrebljavali isključivo kineski ideogrami, od toga su doba u uporabi i japanski silabariji (hiragana, katakana); to je bilo doba cvata japanske lirike i proze. S pojavom viteškoga staleža i razvojem funkcije šoguna izbile su na površinu značajke prastaroga japanskog društvenog poretka. Pošto je došlo do stapanja šintoizma i budizma, budizam je stekao dominantan položaj u narodu. Carska je vlast, međutim, sve više slabila, a jačalo je nasljedno i činovničko plemstvo (kuge) te vojno plemstvo (buke). Jedan od najmoćnijih rodova, Fujiwara, koji je držao u svojim rukama sve značajne dvorske funkcije, preuzeo je 866. svu vlast i zadržao je dva stoljeća, postavljajući i skidajući vladare po svojoj volji. U drugoj polovici XI. st. njegova je vlast oslabila, a u povijest Japana ušla su dva roda iz vojnog plemstva, Taira i Minamoto, koji su se u XII. st. borili za prevlast u državi, sve dok u pomorskoj bitki kraj Da-no-ura (1185) Yoshitsune Minamoto nije pobijedio rod Taira, a 1189., s bratom Yoritomom, i rod Fujiwara iz pokrajine Mutsu. To je ujedno značilo i kraj japanske činovničke države. Vlast je kao nasljedni šogun preuzeo Yoritomo Minamoto, koji je svoje sjedište prenio u Kamakuru nedaleko od današnje Yokohame. Proglašen je šogunom 1192., čime je započela vladavina šoguna (do 1868). Prvo razdoblje vojne vladavine (bakugu) naziva se razdoblje Kamakura (1192–1333). U rukama Yoritoma bila je sva vojna i građanska vlast, a car je bio samo formalno poglavar države. Razvila se tipična feudalna država, u kojoj su velikaši bili vazali šoguna, a vitezovi (samurai) vazali velikaša. Nakon smrti Yoritomova sina stvarna vlast prešla je 1219. od šoguna iz roda Minamoto na članove roda Hōjō, koji su postali regenti (shikken); car je otada postavljao šogune prema njihovu izboru. Za vladavine Hōja Tokimunea došlo je u dva navrata (1274. i 1281) do upada Mongola, koji su odbijeni u krvavim borbama, a njihovo je brodovlje uništio tajfun (kamikaze: vjetar bogova). God. 1333. car Godaigo srušio je vlast roda Hōjō, ali je samo nakratko uspio zadržati svu vlast u svojim rukama. Uskoro je njegov vojskovođa Ashikaga Takauji osigurao svojemu rodu nasljedni šogunat. Početkom razdoblja Ashikaga ili Muromachi (1336–1573) obilježile su dugotrajne borbe za carsko prijestolje između tzv. južne i sjeverne dinastije. Kada je konačno šogun Yoshimitsu pristao uz južnu dinastiju, ponovno je bilo uspostavljeno državno jedinstvo (1392). Te dinastičke borbe iskoristilo je visoko plemstvo u pokrajinama (daimyo), koje je uz pomoć samuraja i u međusobnim borbama osiguralo sebi vlast nasljednih teritorijalnih knezova. Dvorovi tih knezova razvijali su neobičan sjaj i raskoš, a neki su bili bogatiji i od šoguna. Istodobno je došlo i do jakih socijalnih promjena: u borbama su izginuli gotovo svi stari plemićki rodovi, a iz puka su se u više plemstvo uzdignuli novi rodovi. U to doba vitezovi-razbojnici ugrožavali su i feudalce, a gusari su pljačkali uglavnom uz obale Kine. S razvojem gradova povezano je stvaranje građanstva. Slabljenje vlasti šoguna iz roda Ashikaga pojačalo je unutrašnje borbe, koje su trajale sve do početka XVI. st. (sengoku: doba »zaraćenih zemalja«). Posljednjih pedesetak godina XVI. st. za Japance su bile značajna prekretnica: Portugalci su otkrili Japan 1543. i upoznali Japance s vatrenim oružjem. S europskim pomorcima dolazili su i katolički misionari (Franjo Ksaverski, 1549); uskoro su na kršćanstvo prešli i poneki feudalci, koji su se željeli okoristiti vezama s Europljanima. U takvome su se stanju unutrašnji odnosi još više zaoštrili. Moćni feudalac Oda Nobunaga srušio je posljednjega šoguna iz roda Ashikaga i 1573. počeo ponovno sjedinjivati zemlju. Podupirao je kršćanstvo u nadi da će podizanjem vanjske trgovine gospodarstveno unaprijediti zemlju, a da će kršćanstvo postati protuteža budizmu, kojega su samostani stekli velik politički utjecaj. Zbog toga je Nobunaga čak poslao i poslanstvo papi. Sjedinjenje zemlje dovršio je tek njegov vojskovođa Toyotomi Hideyoshi (1582). Iako nije preuzeo funkciju šoguna, imao je svu vlast regenta, koju mu je car podijelio naslovom kampaku (veliki državni kancelar). Sredio je prilike u zemlji i pripremio vojni pohod na Koreju, koji je nakon nekoliko godina završio neuspjehom (1598). Iste godine umro je Hideyoshi, a vlast je preuzeo njegov general Tokugawa Iejasu, koji je u odlučnoj bitki kraj Sekigahare potukao protivnike (1600) i osigurao svojemu rodu nasljedni šogunat. Time je započelo novo razdoblje šogunata Tokugawa ili Edo (1600–1868). Šogunova je rezidencija od 1603. bila Edo (danas Tokyo). Caru se pripisivalo božansko podrijetlo i on je bio iznad svih zemaljskih poslova, koje je prepuštao šogunu; na taj način između cara i feudalaca više nije dolazilo ni do kakva doticaja. Šogun je u centraliziranoj državi preko svojih organa nadzirao i najveće feudalce ne dopuštajući da se politički osile. Prva žena svakoga daimyoa s djecom morala je stalno boraviti u Edu, a svaki daimyo morao je svake druge godine obvezno boraviti nekoliko mjeseci u šogunovoj rezidenciji. Vanjska trgovina, kojom bi se feudalci bili mogli obogatiti, bila je dopuštena samo Kinezima i Nizozemcima u oštro nadziranim granicama. Stroge mjere protiv kršćana izazvale su 1637–38. njihov ustanak u Shimabari, a njegovo je ugušivanje dovelo do iskorjenjivanja kršćanstva te do potpuna ograđivanja Japana prema svim tuđim kulturnim utjecajima. Japancima je čak bilo zabranjeno napuštanje zemlje, to je bilo razdoblje potpune izolacije, tzv. zatvorene zemlje (sakoku). Društvo je u tom razdoblju izgrađeno na staleško-feudalnoj osnovi. Na društvenoj ljestvici najniže su stajali trgovci i obrtnici, a samo nešto više seljaci. Od XVII. st. započeo je uspon gradova i građanstva, a Edo je u XVIII. st. imao oko 1 mil. st. i bio najveći grad na svijetu. Uz šintoizam značajno mjesto zauzimali su budizam i konfucijanizam. U potpunoj izoliranosti i razmjernoj unutrašnjoj sređenosti toga japanskog »srednjeg vijeka« razvijala se znanost i umjetnost, osobito na dvorovima feudalaca. Tada je nastala poznata opsežna Povijest Japana (243 sv., dovršena 1715). Sustav oštra nadzora činovničkog i vojnog aparata kao i feudalna ekonomika nisu dopuštali razvoj državnog poretka i gospodarstva, a posebne odredbe o dužnostima cara, dvorskoga plemstva, svećenstva i samuraja stvorile su ukočenu etiketu i oblikovale konzervativno shvaćanje, koje je šogunima osiguravalo vlast. Od polovice XVIII. st. bilo je sve zamjetnije gospodarsko slabljenje države koje nisu mogli zaustaviti ni uzastopni pokušaji reforma.
Kada je 1853. američki komodor Matthew C. Parry doplovio u Japan i sklopio sa šogunom Yoshinobom Tokugawom trgovački ugovor (1854), bile su za SAD otvorene neke japanske luke, a Japan je prekinuo politiku izoliranosti i počeo se uključivati u međunarodne odnose. Slijedili su slični ugovori s Velikom Britanijom, Rusijom, Nizozemskom, Francuskom, Pruskom i drugim državama, ali je sve te ugovore potpisao šogun bez mikadova pristanka. Car je našao prirodne saveznike u feudalcima i samurajima; sukob sa šogunom sve se više zaoštravao, dok 1868. šogun nije bio poražen i prisiljen da se povuče. Car Mutsuhito ukinuo je tada ustanovu šogunata, preuzeo u svoje ruke i svjetovnu vlast i tako je započelo razdoblje Meiji (jap.: prosvjetiteljska vladavina; 1868–1912). – Revolucija 1868. uspostavila je autoritet središnje carske vlasti, dokrajčila feudalni sustav i tako otvorila put brzu gospodarskomu razvoju Japana. Po uzoru na zapadne države provedene su korjenite državne i društvene reforme. Staleži su izjednačeni u pravima, ukinuta je feudalna rascjepkanost zemlje, izvršena upravna podjela na prefekture ovisne o središnjoj vladi. Ukinuto je feudalno pravo vlasništva na zemlju i uvedeno privatno; zakupnici su postali vlasnici zemlje. Osnovana su državna industrijska poduzeća, a vlada je poticala privatnokapitalističku industriju. Osnovale su se trgovačko-bankovne kuće Mitsui, Mitsubishi i dr., koje će u XX. st. postati golemi monopolistički koncerni. Reorganizirana je i modernizirana vojska; uvedena je opća vojna obveza, vojska je dobila veliku samostalnost, bila je podređena izravno caru. Prihvaćen je gregorijanski kalendar (1873) i obvezno školovanje. Mladi ljudi odlazili su na školovanje u Europu i Ameriku; gradile su se željeznice, otvarali rudnici. U takvim okolnostima nastao je specifično japanski militaristički imperijalizam, zasnovan na udruživanju financijskoga kapitala s feudaulnom vojnom snagom.
Brzo gospodarsko i društveno jačanje dovelo je do uključivanja Japana u imperijalnu podjelu svijeta 1890-ih. God. 1872–74. zaposjeo je otočje Ryukyu; 1875. sklopio je sporazum s Rusijom, kojoj je priznao vlast nad Sahalinom, a za uzvrat je dobio Kurilske otoke; 1875. počeo je prodirati u Koreju. Dio samuraja, bivših feudalaca, protivnika careve centralističke politike, podiglo je pobune u nekoliko pokrajina. Posljednji veliki samurajski ustanak, u pokrajini Satsuma, bio je svladan 1877. Gospodarski jako građanstvo sve je upornije tražilo svoj udio u upravi zemljom, koju su vodili bivši samurajski i dvorsko-činovnički krugovi. Prijestolnica Japana postao je Edo, koji je dobio ime Tokyo. God. 1880. pojavila se prva oporbena stranka Jiyuto, iza koje je stajala kuća Mitsui, a ubrzo zatim i druga stranka, Kaishinto, koju je podupirala kuća Mitsubishi. God. 1889. proglašen je ustav po uzoru na razmjerno konzervativan pruski. Članove Gornjega doma imenovao je car, a članovi Donjega doma (300) bili su birani na osnovi imovinskoga cenzusa. Uloga parlamenta bila je malena; car, tenno, sazivao ga je i raspuštao po svojoj volji i samostalno donosio uredbe sa zakonskom snagom; on je imenovao ministre i donosio važne odluke uz pomoć Tajnoga vijeća i Genroa (Vijeća iskusnih državnika), u kojima su glavnu riječ imali predstavnici bivšega feudalnoga plemstva. God. 1894. novi, suvremeno naoružani Japan odnio je prvu pobjedu u ratu s Kinom (1891–95), koja mu je mirom u Shimonosekiju (1895) ustupila Tajvan i otoke Pescadores (Penghu). Bili su poništeni neravnopravni ugovori s Velikom Britanijom, SAD-om, Njemačkom, Francuskom, Rusijom i dr. državama, sklopljeni 1858. Rusko širenje na Dalekom istoku, opsada Port Arthura 1898. i osobito pretenzije Rusije na Koreju, izazvale su ubrzo sukob. Britansko-japanski ugovor o savezu (1902), uperen protiv Rusije, diplomatski je osigurao i ohrabrio Japan. U rusko-japanskom ratu (1904–05) Rusija je bila poražena na kopnu kraj Mukdena (u ožujku 1905), a na moru kraj Tsushime (u svibnju 1905). Mirom u Portsmouthu (1905) Japan je dobio Port Arthur, južni dio Sahalina i protektorat nad Korejom, koju je već 1910. pripojio. God. 1909. Rusija i Japan podijelili su Mandžuriju na dvije interesne sfere: sjevernu (rusku) i južnu (japansku). Smrću cara Mutsuhita (1912) bilo je završeno razdoblje Meiji. Na prijestolje je došao njegov sin Yoshihito, s kojim je započelo razdoblje Taishō (jap.: velika pravednost; 1912–26).
Sudjelujući u I. svjetskom ratu na strani Antante, Japan je iskoristio zauzetost velikih sila u Europi kako bi se učvrstio u Kini: zauzeo je njemačke posjede Qingdao i dio Shandonga te pacifičke Marshallove otoke, Karoline i Mariane, koji su odlukom Mirovne konferencije u Parizu (1919) postali japanska mandatna područja. God. 1918. Japan je sudjelovao u intervenciji protiv sovjetske Rusije: iskrcao je trupe u Vladivostoku, poslao ekspedicijski korpus u Sibir, podupirao A. V. Kolčaka, ali se 1922. pod pritiskom Crvene armije povukao sa sovjetskog Dalekog istoka. God. 1921–22. zahvatila je zemlju ozbiljna gospodarska kriza, a 1923. Tokyo i Yokohama teško su stradali od potresa, u kojem je poginulo gotovo 100 000 ljudi. Na međunarodnoj konferenciji o pomorskome naoružanju u Washingtonu 1921–22. omjerom 5 : 5 : 3 utvrđen je status Japana kao treće svjetske pomorske sile iza Velike Britanije i SAD-a. Osim toga, Japan je morao prihvatiti politiku »otvorenih vrata u Kini«, a time je izgubio prednosti stečene u I. svjetskom ratu. Nakon dugih borbi uvedeno je 1925. opće pravo glasa, ali samo za muškarce. Tijekom I. svjetskog rata bio je izgrađen dvostranački sustav: stranke Seiyūkei i Kenseikai (od 1927. Minseito) kojih je utjecaj na japansku politiku potkraj 1920-ih sve više potiskivao različite vojne skupine (posebice Tajno državno vijeće i Vojni senat). God. 1926. došao je na prijestolje novi car Hirohito, s kojim je započelo razdoblje Shōwa (jap.: sjajan mir; 1926–89). Okupacijom kineske provincije Shandong (1928) počelo je ostvarenje osvajačkih težnja japanskih militarista u Aziji. Za svjetske gospodarske krize Japan je 1931. zaposjeo Mandžuriju i ondje (1932) stvorio marionetsku državu Mandžukuo, koja je bila u kolonijalnom odnosu prema Japanu. Nakon vojnog udara 1932., kada je ubijen premijer Inukai Tsuyoshi, vlast je bila potpuno u rukama militarističko-nacionalističkih krugova. God. 1933. bilo je zaposjednuto područje Jehol u sjevernoj Kini, a 1935. zaposjednut je istočni dio pokrajine Hebei. Budući da je bio optužen zbog čina agresije, Japan je već 1933. istupio iz Lige naroda, a 1934., pošto je odbio Washingtonski sporazum, počeo se ubrzano naoružavati. God. 1936. sklopio je s hitlerovskom Njemačkom Antikominternski pakt. U veljači iste godine državnim udarom preuzeli su vodstvo ekstremistički vojni krugovi. Već iduće godine (1937) počeo je opći napad na Kinu i izbio kinesko-japanski rat (1937–45). Sklopivši 27. IX. 1940. s Njemačkom i Italijom Trojni pakt, Japan je počeo ostvarivati svoj plan: preustroj velikog istočnoazijskog prostora potiskivanjem zapadnih sila s njihovih položaja u Aziji i Pacifiku. Dana 13. IV. 1941. Japan je potpisao sa Sovjetskim Savezom petogodišnji ugovor o neutralnosti. Ljeti 1941., sporazumno s vladom u Vichyju, Japan je upao u francusku Indokinu, kako bi mu poslužila kao polazište za udar na Kinu s juga i za napad na britanske i nizozemske posjede u jugoistočnoj Aziji. Ratni kabinet premijera H. Tojoa (1941–44) organizirao je u prosincu 1941. napade na britanska i američka vojna uporišta Pearl Harbor (na Havajima), Singapur i Hong Kong, čime je Japan ušao u rat protiv SAD-a i Velike Britanije. Do polovice 1942. bili su zaposjednuti Tajland, Malajski poluotok, sjeverna skupina Gilbertovih otoka, Filipini, Guam, Borneo, Celebes, Singapur, veći dio Sumatre, Salomonski otoci, Java i gotovo cijela Burma. Nakon toga Japan je počeo postupno gubiti osvojena područja. U srpnju 1944. premijer Tojo podnio je ostavku. SSSR se, u skladu s odlukama Jaltske konferencije, 8. VIII. 1945. zaratio s Japanom i već 9. VIII. napao Mandžuriju i Sahalin. U međuvremenu je SAD bacio atomsku bombu na Hiroshimu (6. VIII) i na Nagasaki (9. VIII). Bezuvjetna kapitulacija Japana objavljena je 14. VIII., a potpisana je 2. IX. 1945. na američkome ratnom brodu »Missouri« u tokijskom zaljevu. To je ujedno bio i kraj II. svjetskog rata. Kapitulacijom je Japan izgubio sva osvojena područja, a njegov državni teritorij sveden je isključivo na područje japanskih otokâ. Nakon kapitulacije Japan je bio pod vojnom upravom pobjedničkih savezničkih snaga (Povjerenstva za Daleki istok i Savezničkoga vijeća za Japan), koju je provodio SAD. Američke vojne snage u Japanu bile su pod zapovjedništvom generala Douglasa MacArthura (predvodio je vojnu upravu do travnja 1951., kada ga je zamijenio general Matthew B. Ridgway). Potkraj 1940-ih provedena je demilitarizacija (japanska je vojska demobilizirana), raspuštene su nacionalističke organizacije, a njihovi članovi udaljeni s utjecajnih položaja (oko 200 000 uglavnom vojnih osoba bilo je isključeno iz javnog života). Car Hirohito odrekao se 1. I. 1946. »božanskoga podrijetla« i očitovao za ustavnu monarhiju. Prvi poratni izbori bili su održani u travnju 1946 (prvi put s glasačkim pravom za žene); pobijedila je Liberalna stranka, a premijerom je postao Shigeru Yoshida (ponovno 1948–54). Pod utjecajem SAD-a donesen je novi ustav (3. XI. 1946), koji je stupio na snagu 3. V. 1947; ukinuto je nasljedno plemstvo i preustrojen parlament, provedene su upravne, gospodarske i socijalne reforme. Potkraj 1948. sudilo se za ratne zločine najvišim političkim i vojnim dužnosnicima Japana pred Međunarodnim vojnim sudom u Tokyju; sedam optuženih bilo je osuđeno na smrt, a 16 na doživotni zatvor (na smrt je bio osuđen i general H. Tojo). Početak korejskoga rata (u lipnju 1950) ubrzao je zaključivanje mirovnoga sporazuma s Japanom, u San Franciscu 8. IX. 1951 (potpisao ga je SAD i 40-ak drugih država, a SSSR, Kina, Indija i neke druge zemlje odbili su potpisivanje). Ugovorom su Japanu oduzeti teritoriji što ih je nasilno stekao u prijašnjih 80 god.; SAD-u je morao prepustiti otočje Ryukyu (s Okinawom) i otočje Bonin. Kurilske otoke i južni Sahalin zadržao je SSSR. Na osnovi mirovnog ugovora, SAD je s Japanom zaključio obrambeni sporazum (1951); Japan je dopustio razmještanje američkih snaga i uspostavljanje vojnih uporišta SAD-a na svojem području. Mirovni ugovor stupio je na snagu 28. IV. 1952. pa je Japan ponovno stekao punu suverenost; 1954. od pričuvnih policijskih snaga stvorene su obrambeno-vojne (Snage samoobrane). Tijekom 1950-ih Japan je potpisao mirovni sporazum s Tajvanom, Indijom, Burmom, Filipinima i Indonezijom. God. 1956. obnovio je političke odnose sa SSSR-om pa je primljen u UN. Od siječnja 1960. ima novi obrambeni ugovor sa SAD-om; 1964. normalizirao je političke odnose s Južnom Korejom. Tijekom hladnoga rata Japan je bio važno uporište SAD-a u suzbijanju regionalnog utjecaja SSSR-a i Kine. God. 1955. Liberalna stranka i Demokratska stranka Japana sjedinile su se u ideološki konzervativnu Liberalno-demokratsku stranku (LDP), koja je postala politički najutjecajnija. Od 1955. predsjednici vlade bili su uglavnom iz LDP-a (izuzev u tri mandata od 1993. do 1996), najdulje (1964–72) Eisaku Sato i (1982–87) Yasuhiro Nakasone. Tijekom 1950-ih i 1960-ih bili su česti studentski i radnički protesti (uz podršku stranaka ljevice: komunista, socijalista i dr.) protiv američke vojne prisutnosti. U listopadu 1966. izbio je generalni štrajk protiv rata u Vijetnamu, u kojem se SAD koristio i svojim bazama na zaposjednutome japanskom teritoriju (na Okinawi i dr.). U drugoj polovici 1960-ih Japan je po visini BDP-a prestigao industrijski vodeće zapadnoeuropske zemlje i postao ekonomska velesila. Do lipnja 1968. SAD je Japanu vratio otočje Bonin, a do svibnja 1972. otočje Ryukyu (na Okinawi je SAD zadržao svoje vojne baze). Tijekom 1971–72. Japan i Kina normalizirali su političke odnose; u kolovozu 1978. potpisali su sporazum o miru i prijateljstvu. Od 1975. Japan sudjeluje u političkim dogovorima industrijski vodećih zemlja zapadne Europe (Velike Britanije, Francuske, Italije i Zapadne Njemačke) te Kanade i SAD-a; 1985. osnovale su skupinu zemalja G7 (2002. u članstvo je primljena Rusija pa je skupina preimenovana u G8). Zbog ovisnosti o uvozu nafte, na japansku stabilnost djeluju sukobi na Bliskom i Srednjem istoku (početkom 1980-ih oko 70% uvezene nafte Japan je nabavljao iz regije Arapsko-perzijskoga zaljeva, čime je podmirivao oko 50% svojih energetskih potreba); značajni opskrbljivači naftom, plinom i drugim sirovinama postale su mu i zemlje ASEAN-a. Za ratne troškove SAD-a i saveznika u sukobu protiv Iraka 1990 (tzv. Zaljevski rat), Japan je izdvojio 9 mlrd. USD (još oko 2 mlrd. USD financijske pomoći dodijelio je Egiptu, Jordanu i Turskoj). Unatoč čestim smjenama vlade i povremenim korupcijskim aferama u vrhu vlasti, Japan je zadržao političku stabilnost. Car Hirohito umro je 7. I. 1989., a naslijedio ga je njegov sin, princ Akihito (carska era Heisei: postizanje mira). Na izborima za dvodomni parlament u lipnju 2000. i srpnju 2001. najviše je glasova osvojio LPD; po zastupljenosti druga stranka u parlamentu postala je liberalna Demokratska stranka Japana (DPJ; osnovana 1998). God. 2001–06. premijer je bio Junichiro Koizumi (predsjednik LDP-a). Na izborima 2009. pobijedio je DPJ koji je predvodio Yukio Hatoyama; s premijerskog položaja odstupio je 2010. zbog financijskog skandala. U ožujku 2011. velika razaranja izazvao je niz potresa i tsunami na sjeveroistoku zemlje; oštećena je nuklearna centrala Fukushima Daiichi, a poginulih i nestalih bilo je oko 19 300. Na izborima u prosincu 2012. pobijedio je LDP, a njegov vođa Shinzo Abe postao je premijer (na tom je položaju bio 2006–07); reizabran je u prosincu 2014. U sigurnosnom pogledu Japan je ostao ovisan o SAD-u, obnavljajući sporazum o zajedničkoj obrani; početkom 2000-ih u Japanu je raspoređeno oko 47 000 američkih vojnika (od toga oko 27 000 na Okinawi). S Rusijom je Japan ostao u sporu oko južnih Kurilskih otoka, s Južnom Korejom oko otočja Take Shima (korejski Dokdo), a s Kinom i Tajvanom oko otočja Senkaku (kineski Diaoyu). Shinzo Abe ostao je premijer i nakon izvanrednih izbora u listopadu 2017 (pobijedila je koalicija pod vodstvom LDP-a). Car Akihito abdicirao je 30. IV. 2019., a naslijedio ga je njegov sin Naruhito (carska era Reiwa: prelijepi sklad). Potkraj kolovoza 2020. Shinzo Abe je zbog narušena zdravlja odstupio s premijerskoga položaja; njegov bliski suradnik i dotadašnji glavni tajnik vlade Yoshihide Suga u rujnu 2020. postaje vođa LDP-a, te je izabran za premijera. Održao se na vlasti do početka listopada 2021 (najviše je kritiziran zbog neprikladnog odgovora na epidemiju bolesti COVID-19, što je imalo nepovoljne socijalne i ekonomske posljedice); za novoga premijera izabran je Fumio Kishida (2012–17. bio je ministar vanjskih poslova, a potkraj rujna 2021. izabran je za vođu LDP-a). Vlast je potvrdio pobjedom LDP-a na izborima potkraj listopada 2021 (osvajanjem apsolutne zastupničke većine). Nastavio je stratešku suradnju sa SAD-om, Rusiji i Bjelorusiji uveo ekonomske sankcije nakon ruskog napada na Ukrajinu (2022), a tijekom 2023. zaključio je obrambene i sigurnosne sporazume s Velikom Britanijom, te trilateralno s Južnom Korejom i SAD-om. Zbog skandala oko financiranja LDP-a dao je ostavku u rujnu 2024., te je za novoga stranačkog vođu izabran Shigeru Ishiba, koji je u listopadu iste godine postao premijer (2002–04. i 2007–08. bio je ministar obrane, a potom u kraćim razdobljima ministar u više drugih resora, uglavnom gospodarskih).
Politički sustav
Prema Ustavu od 3. V. 1947., Japan je ustavna monarhija s parlamentarnim sustavom vlasti. Car (tenno) simbol je države i nacionalnog jedinstva, ima neke ovlasti poglavara države, ali uglavnom reprezentativne i protokolarne dužnosti. Vlast mu je strogo ograničena Ustavom: postavlja premijera, kojega prije toga izabere Zastupnički dom; postavlja predsjednika Vrhovnoga suda, kojega prije toga imenuje vlada; proglašuje zakone i ugovore; saziva parlament; dodjeljuje odličja. Izvršna vlast pripada vladi, koja je za rad odgovorna parlamentu. Na čelu je vlade premijer; on imenuje članove vlade, obvezatno je, kao i većina ministara, član parlamenta. Zakonodavnu vlast obavlja dvodomni Nacionalni parlament (Kokkai), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Shugiin) i Doma vijećnika (Sangiin). Zastupnički dom ima 480 zastupnika biranih na izravnim, tajnim izborima za mandat od 4 godine. Dom vijećnika ima 242 člana birana na općim, izravnim izborima za mandat od 6 godina (svake 3 godine bira se polovica vijećnika). Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s navršenih 20 godina života. Sudbenu vlast obavljaju: Vrhovni sud, koji je istodobno i ustavni sud, osam viših sudova, okružni sudovi koji djeluju u prefekturama i 4 suda na otoku Hokkaidu. Administrativno je država podijeljena na 47 prefektura (okruga), koje se dijele na velegradske, gradske i seoske općine. Sve te jedinice mjesne samouprave imaju svoja tijela vlasti: skupštine su izborna tijela koja građani biraju izravno, prefekturama su na čelu vlasti guverneri, gradovima gradonačelnici a općinama predsjednici. Nacionalni blagdan: Rođendan cara Akihita 23. prosinca (1933).
Političke stranke
Liberalno-demokratska stranka (Jiyu Minshuto), osnovana 1955., stranka je desnoga centra. Nastala je ujedinjenjem Liberalne stranke (1950) i Demokratske stranke (1954). Samostalno je vladala od osnutka do 1993., a od 1994. na vlasti je u koalicijama s nizom manjih stranaka. Nakon izbora 2009. bila je u oporbi, a ponovno je pobijedila na izborima 2012., 2014., 2017. i 2021 (u vladajućoj je koaliciji sa strankom Komeito). Konstitucionalno-demokratska stranka Japana (Rikken Minshuto), osnovana 2017., stranka je lijevoga centra. Na izborima 2017. i 2021. osvojila je drugo mjesto po broju zastupničkih mandata (iza Liberalno-demokratske stranke), te je vodeća oporbena stranka. Komeito je stranka desnoga centra osnovana 1964., religijski zasnovana na budizmu. U vladajućoj koaliciji s Liberalno-demokratskom strankom bila je 1999–2009., te ponovno od izbora 2012 (2021. četvrta je po broju zastupnika, kao i na prethodnim trima izborima). Japanska stranka promjene (Nippon Ishin no Kai), osnovana 2015., stranka je desnoga centra. Na izborima 2017. bila je šesta po broju zastupničkih mjesta, a na izborima 2021. treća (oporbena je stranka). Demokratska stranka za narod (Kokumin Minshuto), osnovana 2018., stranka je centra. Nastala je udruživanjem Demokratske stranke (osnovane 2016) i Stranke nade (osnovane 2017. kada je na izborima bila treća po broju zastupnika). Manji broj zastupnika (peto mjesto) osvaja na izborima 2021. Japanska komunistička stranka (Nihon Kyosanto), osnovana 1922., stranka je ljevice. S manjim brojem zastupnika oporbena je stranka od izbora 1946. Najbolje rezultate imala je na izborima 1949., te povremeno od izbora 1972. U parlamentu je i nakon izbora 2021 (šesta po broju zastupnika).
