Prirodna obilježja
Sastoji se od četiriju geološko-morfoloških područja. Sjeverni dio između Dunava i Stare planine zauzima Dunavska ploča, građena od paleozojskih, krednih i neogenih naslaga pokrivenih praporom. Pruža se između rijeke Timoka i Crnoga mora. Pritoci Dunava (Timok, Iskăr/Iskr i Jantra) dijele ju na zapadni nizinski i na srednji i istočni, pretežno humovito brežuljkasti dio (Ludogorie, Dobrudža). Južno od Dunavske ploče pruža se oko 550 km dugo ulančano gorje Stara planina s vrhovima: Botev (2376 m), Goljam Kademlija (2276 m), Vežen (2198 m) i dr. Gorje je građeno od kristaličnih škriljavaca, granita i paleozojskih naslaga. Rijeke Iskăr i Luda Kamčija duboko su usjekle svoje doline u Staru planinu. Srednju Bugarsku obuhvaća prelazno planinsko kotlinsko područje. Planinski masivi i lanci Vitoša (Černi vrh/vrăh, 2290 m), Sredna gora (Bogdan, 1604 m) sa Srnenom (Sărnena) gorom (Bratan, 1236 m), Sakar i Strandža (Istranca) zatvaraju Podbalkansku, Sofijsku, Samokovsku kotlinu i druge kotline te Gornjotrakijsku i Bugarsku nizinu. Južni dio Bugarske zauzimaju Rodopi (Goljam Perelik, 2191 m, Goljama Sjutkja, 2186 m) s masivima Rila (Musala, 2925 m, ujedno najviši vrh Balkanskoga poluotoka) i Pirin (Vihren, 2914 m) te osogovsko-belasička skupina (Ruen 2251 m, Radomir, 2029 m), koja samo djelomično pripada Bugarskoj.
Sjeverozapadna Bugarska ima umjereno kontinentalnu klimu, sjeveroistočna stepsku, a Stara planina i Rodopi planinsku. Južno primorje Crnog mora ima sredozemnu klimu čiji utjecaji riječnim dolinama prodiru prema unutrašnjosti. Sjeverni i srednji dijelovi Bugarske imaju 450–500 mm oborina godišnje, a planinski do 1000 mm.
Rijeke pripadaju crnomorskomu i egejskomu slijevu. Pritoci Dunava, koji je glavna rijeka Bugarske, jesu Ogosta, Iskăr/Iskr, Osăm/Osm, Jantra i Lom. Izravno u Crno more utječu Luda Kamčija i Sredecka reka, a pritoke su Egejskoga mora Marica, Struma i Mesta. Na limanskim ušćima nastala su jezera Burgasko, Mandrensko, Varnensko i dr. Obala Crnoga mora (378 km) slabo je razvedena; glavni su zaljevi Burgas i Varna.
U podunavskom dijelu preteže stepska vegetacija, u području rijeka egejskoga slijeva mediteranska, a u sjeverozapadnom dijelu srednjoeuropska. Pristranci planina obrasli su šumom, koja na visini od 2600 m prelazi u livade i pašnjake; žitarice uspijevaju do 1200 m. Šume prekrivaju 34% površine.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2011. Bugarska ima 7 364 570 st. ili 66,3 st./km²; odnosno 7 153 784 st. prema procjeni za 2015. Stanovnici su Bugari (84,8%, 2011), Turci (8,8 %), Romi (4,9%) i dr. (1,5%; Makedonci, Židovi, Armenci, Rumunji, Rusi i dr.). Turci uglavnom naseljavaju sjeveroistočne i južne dijelove Bugarske (znatan ih je broj emigrirao u Tursku), Armenci, Rusi i Židovi veće gradove, a Grci gradove u primorju Crnoga mora. Planinski krajevi (Rila, Rodopi, Stara planina) gotovo su pusti (manje od 30 st./km²). Od 36 723 stranca koji žive u zemlji (0,5% ukupne populacije) najviše je državljana Rusije (11 991), članica Europske Unije (8444), Ukrajine (3064), Sjeverne Makedonije, Moldavije i Srbije. Stanovnici su prema vjeri uglavnom pravoslavci (59,4%), zatim muslimani (7,8%, pretežito suniti), protestanti (0,9%) i katolici (0,7%); nije se izjasnilo ili su druge vjere 31,2% stanovništva. Broj stanovnika je od početka XX. st. (3 744 283 st., 1900) bio u stalnom porastu (7 029 349 st., 1946) sve do popisa 1985 (8 948 649 st.), a zatim je u laganom padu (7 928 901 st., 2001). U zadnjem međupopisnom razdoblju 2001–11. broj stanovnika smanjio se za 564 331 osobu odnosno stopa godišnjeg pada broja stanovnika iznosila je 0,7% prosječno godišnje, zbog negativnog prirodnog prirasta stanovništva (–5,0‰ ili 0,5%), ali i zbog iseljavanja (4247 više iseljenih od useljenih osoba, 2015). Prirodni priraštaj iznosio je 2015. god. –6,2‰, a rezultat je znatno niže stope nataliteta (9,2‰; prosječna stopa za članice Europske unije iznosi 10,1‰ u 2014) od mortaliteta (15,3‰; 9,7‰ u EU u 2014); smrtnost je dojenčadi 6,6‰ (2015). U dobi do 14 godina je 14,0% stanovništva (2015; 15,3% u 2001), od 15 do 65 godina 65,6%, a u dobi od 65 i više godina 20,4% (16,8% u 2001), što je iznad prosjeka za države članice Europske unije (18,9%). Očekivano je trajanje života 71,1 godina za muškarce i 78,0 godina za žene (2013–15). Ekonomski je aktivno 3 365 900 st. od čega je nezaposleno 11,4% (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 7,0% zaposlenog stanovništva, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 27,7%, a u uslužnim djelatnostima 65,3% (2014). Bugarska ima Akademiju znanosti (osnovana 1869) i više sveučilišta: u Sofiji (osnovano 1888), Velikom Trnovu (Veliko Tărnovo; 1970), Plovdivu (1972) i dr.; službeni jezik je bugarski. Nepismeno je 1,7% stanovništva starijeg od 9 godina (2011; u Roma nepismenost iznosi 11,8%). Glavni grad Sofija ima 1 204 685 st. (2011); ostali veći gradovi (popis 2011): Plovdiv (348 642 st.), Varna (334 870 st.), Burgas (200 271 st.), Ruse (149 051 st.), Stara Zagora (138 272 st.), Pleven (106 954 st.), Sliven (91 620 st.), Dobrič (91 030 st.), Šumen (80 855 st.), Pernik (80 191 st.), Haskovo (76 397 st.), Jambol (74 132 st.); u gradovima živi 72,5% st. (2011).
Gospodarstvo
Socijalistički model državno-planske ekonomije Bugarska je razvijala od druge polovice 1940-ih oslanjajući se na Sovjetski Savez te je 1949. postala članicom Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć (→ SEV), s kojim je imala najveću vanjskotrgovinsku razmjenu. Tranzicijom od kraja 1980-ih usmjerava se prema tržišnoj ekonomiji i privatizaciji, prestrukturiranju industrije, financijskoga sustava, poljoprivrede i drugih sektora, te se gospodarski otvara zapadnim zemljama. Kao i u više europskih bivših socijalističkih zemalja, bugarska je tranzicija u početku obilježena nizom negativnih pojava (korupcija, gospodarski kriminal, porast nezaposlenosti i socijalne nejednakosti), dijelom prisutnih i početkom 2000-ih. Prelaskom na tržišno gospodarstvo znatnije pada BDP, s 28,1 milijarde USD (oko 3123 USD po stanovniku) 1987. na 10,9 milijarda USD (oko 1268 USD po stanovniku) 1991. Znatna je bila i stopa nezaposlenosti; 1991–2000. iznosila je u prosjeku 14% na godinu, a najviša, 19,9%, bila je 2001. Gospodarske i druge reforme vodile su članstvu u Europskoj uniji (2007); BDP je uvećan s 44,4 milijarde USD (2007) na 54,4 milijarde USD (2008). Potom je slijedilo razdoblje nestabilnosti i stagnacije (uzrokovano i svjetskom financijskom krizom); 2008–16. prosječna godišnja vrijednost BDP-a bila je 53,9 milijarda USD. Postupni ekonomski oporavak povećao je BDP na 66,2 milijarde USD (2018) i na 68,5 milijarda (2019), a posljedice pandemije bolesti COVID-19 dovele su 2020. do smanjenja BDP-a na 67,8 milijarda USD (9764 USD po stanovniku). Manji je i broj dolazaka stranih turista (2020. za 60%); prihodi od turizma iznosili su pet milijarda USD (2018) i 4,8 milijarda USD (2019). Bugarska je ostala među slabije razvijenim članicama EU-a (2018. s njom ostvaruje 67,6% izvoza i 63,6% uvoza). Doznake zaposlenih u inozemstvu iznosile su 1,4 milijarde USD (2018), 1,3 milijarde USD (2019) te 401 milijun USD (2020). U sastavu BDP-a (2018) najveći je udjel uslužnoga sektora (70,3%), a zatim industrijskoga (25,8%) i poljoprivrednoga (3,9%). U industriji prevladava proizvodnja naftnih derivata, kemikalija, hrane, lijekova, odjeće, kozmetike, opreme za električne uređaje, automobilskih dijelova, metala i dr. Razvijeno je stočarstvo, a u poljoprivrednoj su ponudi pšenica, kukuruz, uljarice, šećerna repa, različito voće, duhan, cvijeće i dr. Posebnost je proizvodnja ružina ulja (početkom 2000-ih oko 1,5 do 2 t na godinu), po kojoj je Bugarska među vodećim zemljama u svijetu. Godine 2022. ostvaren je BDP u vrijednosti od 90,3 milijarde USD (oko 13 975 USD po stanovniku), a 2023. od 101,5 milijarda USD (oko 15 798 USD po stanovniku). Veličina javnog duga potkraj 2023. iznosi 22,9% BDP-a. Godišnja stopa inflacije smanjena je s 15,3% (2022) na 9,4% (2023). Vrijednost robnoga izvoza 2022. bila je 51,9 milijarda USD, a uvoza 56,2 milijarde USD. Izvozi naftne derivate, bakar, žitarice, električnu energiju, kemikalije, dijelove za vozila, tekstilne proizvode, medicinske instrumente, hranu, namještaj, plastične proizvode, zlato, srebro, cink i dr. Uvozi sirovu naftu i njezine derivate, bakrenu rudu, vozila, lijekove, strojeve i opremu, telekomunikacijske uređaje, metale, kemikalije, tekstil, prehrambene proizvode i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Njemačka (13,3%), Rumunjska (12,6%), Italija (7,4%), Turska (5,6%), Grčka (5,6%), Poljska (3,1%) i Francuska (3%). Najviše uvozi iz Njemačke (10%), Rusije (9,8%), Turske (8,6%), Rumunjske (6,9%), Grčke (6,4%), Kine (5,9%), Italije (5,8%), Nizozemske (4%), Poljske (3,4%) i Mađarske (3,1%).
Promet
Ukupna je duljina željezničke pruge 4023 km, od toga je 2861 km (71,1%) elektrificirano (2014). Cestovna je mreža duga 19 728 km (98,7% asfaltiranih cesta; 610 km autoceste, 2014). Najvažnije su morske luke Varna i Burgas, a riječne (na Dunavu) Vidin, Lom, Ruse; unutarnji plovni putovi dugi su 470 km. Glavne su međunarodne zračne luke: Sofija, zatim Varna, Burgas i Plovdiv.
Novac
Novčana je jedinica euro (€; EUR); 1 euro = 100 euro-centa. Do 1. 1. 2026. novčana je jedinica bio lev (Lv; BGN); 1 lev = 100 stotinki.
Povijest
Područje današnje Bugarske bilo je naseljeno već u prapovijesti, a u rimsko doba bilo je dio provincija Tracije i Mezije. Oko 680. Bugari su pokorili Slavene (koji su se ondje bili naselili od VI. st.) i s vremenom se slavizirali. Bugari su ratovali s Bizantom na jugu i Francima na sjeverozapadu. God. 864. bugarski knez Boris primio je kršćanstvo iz Carigrada, a njegov sin Simeon (vladao 893–927) postigao je autokefalnost bugarske Crkve, uzeo carski naslov, uspješno ratovao protiv Bizanta 917. i proširio područje svoje države. Za njegovih nasljednika Bugarska slabi pod udarcima Pečenega, Mađara i Bizanta; bizantski car Ivan I. Cimiskes osvojio ju je 971. Od bizantske vlasti oslobodila su zemlju braća Petar i Asen (1185–87), a novi uspon doživjela je Bugarska za vladavine Ivana Asena II. (1218–41), koji je osvojio Makedoniju i Albaniju. Unutarnje borbe i vanjski neprijatelji slabili su novu bugarsku državu: Albanija, Epir, Tesalija i Makedonija u prvoj polovici XIV. st. dolaze pod vlast srpskog cara Dušana, a ostala su područja ugrožavali Mađari, Bizant i Osmanlije. Sultan Bajazid I. konačno je srušio bugarsku državu (1393). Bugarska je postala provincija Osmanskoga Carstva, podređena rumelijskomu beglerbegu, koji je imao sjedište u Sofiji.
Nakon toga za Bugarsku nastupa višestoljetno razdoblje stagnacije, pa se na njega tradicionalno gleda kao na doba mraka i patnje. Nacionalna i crkvena neovisnost bili su izgubljeni, stanovništvo gotovo decimirano, plemstvo uništeno, zemlja izvrgnuta islamizaciji i teškom ekonomskom pritisku. Takvo je stanje izazivalo lokalne pobune, koje su osmanske vlasti gušile (1598., 1686., 1737–38).
Potkraj XVIII. i na početku XIX. st. u Bugarskoj jača pokret za oslobođenje od osmanske vlasti. Bugarski dobrovoljci sudjelovali su u velikom broju u rusko-turskim ratovima (1806–12., 1826–29), u Prvome srpskom ustanku (1804–13) te u borbama za oslobođenje Grčke (1821–29). Bugarski preporoditelji S. Vračanski, P. Beron, V. E. Travanjov, Neofit Rilski u domovini povezuju svoj prosvjetiteljski rad s djelatnošću ustaničkih četa. Na čelu bugarske borbe za nacionalno oslobođenje nalazio se G. S. Rakovski, organizator ustanka 1841. i osnivač bugarskih legija u Beogradu 1862. i 1867. Njegov su rad nastavili Lj. Karavelov i V. Levski, koji su u Bukureštu osnovali Bugarski revolucionarni komitet 1869. Nakon smrti Levskoga 1873., na čelu revolucionarno-demokratskoga krila oslobodilačkog pokreta stajao je H. Botev, pristaša općega narodnog ustanka, dok je Lj. Karavelov sa strujom liberalnih demokrata bio za kompromisnije stavove (autonomija u okviru Osmanskoga Carstva). Osmanlije su tijekom 1875–76. svladali bugarske ustanke (Starozagorski i Travanjski). Bugarski dobrovoljci sudjelovali su u Srpsko-turskom ratu 1876. i Rusko-turskome 1877–78. Nakon poraza Osmanlija (Šipka, Plevena), Sanstefanskim mirovnim ugovorom od 3. III. 1878. stvorena je velika Bugarska, koja je obuhvaćala i dijelove istočne Srbije, Albanije i Makedoniju. To su, međutim, revidirale velike sile na Berlinskom kongresu 13. VII. 1878., ostavivši nebugarske krajeve i dalje u sastavu Osmanskoga Carstva; od područja između Dunava i Balkana stvorena je Kneževina Bugarska, a južno od Balkana autonomna pokrajina Istočna Rumelija, obje pod sultanovim suverenitetom. U veljači 1879. Veliko sobranje usvojilo je Trnovski ustav, a u travnju te godine izabran je Aleksandar Hessen-Battenberg za kneza (1879–86). Plovdivskim prevratom u rujnu 1885. izvršeno je ujedinjenje Kneževine Bugarske s Istočnom Rumelijom. To je dovelo do rata sa Srbijom, jer je kralj Milan smatrao da je narušena ravnoteža na Balkanu. Srpsko-bugarski rat 1885–86. završio je srpskim porazom na Slivnici, ali je već u veljači 1886. došlo do primirja, pa je sklopljen mirovni ugovor u Bukureštu na osnovi »status quo« (3. III. 1886). Dana 9. VIII. 1886. kneza Battenberga srušili su s vlasti rusofilski časnici. Unatoč protestu Rusije, za kneza je izabran Nijemac Ferdinand I. iz dinastije Sachsen-Coburg-Gotha (1887–1918). S razvojem industrije potkraj XIX. st. u Bugarskoj jača radništvo, koje se politički organizira; 1891. osnovana je Socijaldemokratska radnička partija Bugarske, a 1899. i Zemljoradnički savez. Za mladoturske revolucije Bugarska se 1908. proglasila neovisnim kraljevstvom. U vojnom savezu sa Srbijom, Crnom Gorom i Grčkom, Bugarska je sudjelovala u Prvome balkanskom ratu (1912–13). Poraženo Osmansko Carstvo moralo je po Londonskom ugovoru (30. V. 1913) odstupiti saveznicima sve zemlje na zapadu od linije Enos–Midia. Osim već zaposjednute Odrinske oblasti, zapadne i istočne Tracije, Bugari su zahtijevali i veći dio Egejske i Vardarske Makedonije, koju su zaposjele srpske i grčke trupe. Poticana od Centralnih sila, Bugarska je oružjem pokušala riješiti pitanje granica, ali je 9. VII. 1913. potučena od Srba (Bregalnička bitka); istodobno zaraćena s Grčkom, napadnuta od Rumunja i Osmanlija, morala je kapitulirati. Po mirovnom ugovoru u Bukureštu 10. VIII. 1913 (s bivšim saveznicima) i po Carigradskom mirovnom ugovoru (16. IX. 1913., sa sultanom) izgubila je južnu Dobrudžu u korist Rumunjske, Odrinsku oblast u korist Osmanskoga Carstva, a zadržala samo Pirinsku Makedoniju i istočnu Traciju. Na početku I. svjetskoga rata Bugarska je objavila neutralnost, ali se u listopadu 1915. zaratila sa Srbijom, a 1916. i s Rumunjskom, te osvojila cijelu Dobrudžu. Proboj Solunske fronte 1918., kao i utjecaj Listopadske revolucije u Rusiji, te teška gospodarska situacija u zemlji, doveli su do pobune u vojsci; ustanici su u Radomiru proglasili republiku, ali su zatim poraženi pred Sofijom. Pošto je Ferdinand I. abdicirao, vlast je preuzeo njegov sin Boris III. (1918–43). Mirovnim ugovorom u Neuillyju 29. XI. 1919. Bugarska je morala odstupiti južnu Dobrudžu Rumunjskoj, Strumicu, Bosiljgrad i Caribrod Jugoslaviji, a primorje u Traciji Grčkoj. Gospodarski porušenu zemlju potresali su radnički štrajkovi. Aleksandăr Stambolijski nakon pobjede na izborima 1920. sastavio je zemljoradničku vladu i pokušao izgraditi seljačku državu; proveo je agrarnu reformu, poreznu reformu, nacionalizaciju nekih banaka. Vojnim prevratom 9. VI. 1923. srušena je zemljoradnička vlada, a Stambolijski je ubijen. Iste godine ugušen je i Rujanski ustanak bugarskih komunista pod vodstvom G. Dimitrova i V. Kolarova. Nakon vlade Andreja Ljapčeva (1926–31), u jeku svjetske gospodarske krize, dolaze na vlast predstavnici Narodnoga bloka, A. Malinova 1931. i Nikole Mušanova 1931–34. Za kratkotrajne vlade Kimona Georgieva (1934–35) uveden je autoritarni režim, zabranjene su političke stranke, obnovljeni su odnosi sa SSSR-om. Držeći tu vladu protunjemačkom i antidinastičkom, Boris III. oslonio se na predstavnike krajnje desnice iz vlada Georgija K’oseivanova (1935–40) i B. Filova (1940–43). God. 1937. Bugarska je sklopila pakt s Jugoslavijom; 7. IX. 1940. sporazumom u Krajovi dobila je od Rumunjske južnu Dobrudžu, a 1. III. 1941. priključila se Trojnomu paktu. Početkom travnja 1941. bugarske trupe zaposjele su dijelove Vardarske i Egejske Makedonije kao i Tracije. Nakon 5. IX. 1944., kada je SSSR objavio rat Bugarskoj, u kojoj je nakon smrti Borisa III. vladalo namjesništvo (knez Kiril, Bogdan Filov i Nikola Mihov) u ime maloljetnog Simeona II., izbio je 9. IX. ustanak u kojem je srušena diktatura i osnovana vlada Otečestvenoga fronta K. Georgieva (1944–46). U listopadu 1944. sklopljeno je primirje sa saveznicima, pa je bugarska armija stupila u rat protiv Njemačke. Na parlamentarnim izborima u studenome 1945. pobijedio je Otečestveni front pa Bugarska 15. IX. 1946. postaje narodna republika.
Nakon nove pobjede Otečestvenoga fronta na izborima u listopadu 1946. premijer je postao komunistički vođa Georgi Dimitrov, tijekom 1947. eliminirani su glavni oporbeni političari te je u prosincu 1947. donesen novi ustav, kojim je institucionaliziran komunistički režim. Mirovnim ugovorom u Parizu 1947. zemlji su priznate predratne granice (od siječnja 1941). Do kraja 1948. socijaldemokrati su prisiljeni na pristupanje vladajućoj Bugarskoj komunističkoj stranci (BKP), a ostale su stranke raspuštene, osim Bugarskoga zemljoradničkoga narodnog saveza koji je nastavio postojati kao manja stranka u sastavu Otečestvenoga fronta na čelu s komunistima. U tom su razdoblju dovršene agrarna reforma i nacionalizacija, a 1949. prekinuti su diplomatski odnosi s Jugoslavijom (nakon rezolucije Informbiroa), s kojom su se prethodno vodili pregovori o mogućoj federaciji. Nakon smrti G. Dimitrova 1949. vodeću je ulogu u državi preuzeo Vălko Červenkov (šef BKP-a od 1949. te premijer od 1950), za čije je vlasti učvršćen staljinistički režim (1949. organizirani su inscenirani procesi protiv njegovih stranačkih suparnika). Savezništvo sa SSSR-om u tom razdoblju Bugarska potvrđuje članstvom u SEV-u 1949. i Varšavskom ugovoru 1955 (iste je godine primljena u UN). Nakon Staljinove je smrti (1953) Červenkov bio prisiljen ublažiti represiju te prepustiti 1954. položaj šefa BKP-a Todoru Živkovu koji je 1956. službeno inicirao destaljinizaciju (u okviru koje je iste godine Červenkova na položaju premijera zamijenio Anton Jugov), a osuđeni na prijašnjim procesima rehabilitirani su. Živkov je učvrstio vlast preuzevši premijerski položaj 1962. i onemogućivši pokušaj staljinističko-maoističke frakcije da ga svrgne 1965. Tijekom 1960-ih došlo je do umjerene gospodarske liberalizacije, ali je ona nakon 1968. uglavnom zaustavljena (iako se Bugarska od 1970-ih među državama tzv. realnog socijalizma isticala razvojem informatičke tehnologije). Nakon donošenja novog ustava 1971. Živkov je, ostavši na čelu BKP-a, napustio vladu i preuzeo položaj predsjednika Državnoga vijeća (formalnoga šefa države). Zbog prisilne bugarizacije, tijekom cijelog su se razdoblja masovno iseljavali manjinski Turci, napose 1950-ih (oko 150 000) i 1980-ih (oko 300 000). Gospodarska i politička stagnacija obilježila je 1980-e te je potkraj 1989., pod utjecajem negativnih reakcija na politiku asimilacije Turaka i na represiju ekoloških aktivista, kontrolu nad BKP-om preuzela reformistička frakcija koja je u studenome prisilila Živkova na povlačenje, a na položaj šefa države i BKP-a došao je dotadašnji ministar vanjskih poslova Petăr Mladenov. On je dopustio slobodu tiska i okupljanja, nakon čega je pod pritiskom prosvjeda najavio ubrzanu demokratizaciju te je ustavnim promjenama u siječnju 1990. legalizirano višestranačje. BKP se potom preustrojio u Bugarsku socijalističku stranku (BSP) koja je pobijedila na prvim demokratskim izborima u lipnju 1990., ali je, zbog oporbenoga pritiska, Mladenov u srpnju odstupio s predsjedničkog položaja na koji je izabran Želju Želev (reizabran 1992), jedan od čelnika oporbenoga Saveza demokratskih snaga (SDS), a u prosincu je stvorena vlada velike koalicije BSP-a i SDS-a.
Pošto je donesen novi, demokratski Ustav, u listopadu 1991. održani su parlamentarni izbori nakon kojih vladu formira SDS te započinje denacionalizaciju i privatizaciju državnog vlasništva, ali su rast nezaposlenosti i štrajkovi doveli u prosincu 1992. do promjene vlasti pa veći dio SDS-a prelazi u oporbu, a nova se vlada oslanja na socijaliste i Pokret za prava i slobode (DPS), liberalnu stranku koja zastupa i tursku manjinu. Iako vanjsku politiku od početka 1990-ih obilježava kontinuitet usmjerenosti prema zapadnoeuropskim integracijama i regionalnoj stabilnosti (podupire se neovisnost Makedonije, normaliziraju se odnosi s Turskom), gospodarska kriza te širenje korupcije i kriminala uzrokovali su političku nestabilnost s čestim prosvjedima. Na parlamentarnim izborima u prosincu 1994. pobjeđuje BSP te njegov vođa Žan Videnov postaje premijer u siječnju 1995. Videnovljeva vlada zaustavlja većinu ekonomskih reformi, uvodi kontrolu cijena i državne subvencije gospodarstvu, ali njezina politika dovodi do bankrota banaka i hiperinflacije 1996. te se na izborima 1997. na vlast vraća SDS, s premijerom Ivanom Kostovom. Njegova je vlada stabilizirala financijski sustav i zaustavila inflaciju, liberalizirala vanjsku trgovinu i provela sveobuhvatnu privatizaciju državnih poduzeća pri čem se, međutim, korupcija nastavila širiti, a nezaposlenost je ostala visoka. Iz vodstva SDS-a bio je i Petăr Stojanov, predsjednik republike 1997–2002. Odnosi s Turskom poboljšani su 1998 (ugovorom o imovinskim pravima i povratku izbjeglih Turaka), a 1999. Bugarska priznaje zasebnost makedonskoga jezika, čime je prevladan spor s Makedonijom. Na izborima 2001. polovicu zastupničkih mjesta osvojio je liberalno-konzervativni Nacionalni pokret Simeon Drugi (NDSV; od 2007. Nacionalni pokret za stabilnost i napredak), a njegov osnivač Simeon Borisov Sakskoburggotski (bivši car 1943–46) postao je premijer koalicijske vlade s DPS-om. Došlo je do kontinuiranoga gospodarskog rasta te pada nezaposlenosti, Bugarska je 2004. ušla u NATO i nastavila s reformama radi ulaska u Europsku uniju, ali je udio tzv. sive ekonomije ostao visok, a nije riješen ni problem korupcije. Kandidat BSP-a Georgi Părvanov pobijedio je pak na predsjedničkim izborima potkraj 2001 (reizabran je 2006). Na izborima 2005. prvi je bio savez pod vodstvom BSP-a te je premijer postao socijalistički vođa Sergej Stanišev koji je formirao koalicijsku vladu s NDSV-om i DPS-om. Gospodarski se rast nastavio, osnažen ulaskom države u Europsku uniju 1. I. 2007., ali su povratak inflacije, stagnacija obrazovnih i pravosudnih reformi te korupcija doveli do niza štrajkova potkraj 2007. i napetosti u vladajućoj koaliciji. Na izborima 2009., održanima u kontekstu početka recesije, najuspješnija je nova stranka desnoga centra Građani za europski razvoj Bugarske (GERB) dotadašnjega gradonačelnika Sofije Bojka Borisova koji postaje premijer. GERB je prva stranka i na izborima 2013., 2014. i 2017. te Borisov ostaje premijer do 2021 (izuzev 2013–14. i nekoliko mjeseci 2017). Za njegove prve vlade (2009–13) dolazi do polaganoga gospodarskog oporavka, ali i prosvjeda u siječnju 2013. uzrokovanih mjerama štednje, visokim cijenama energije i neriješenom korupcijom (zbog čega u veljači Borisov podnosi ostavku), a zbog prosvjeda protiv vladinih imenovanja pala je 2014. i koalicijska vlada BSP-a i DPS-a (sastavljena u svibnju 2013). Iz redova GERB-a bio je i Rosen Plevneliev, predsjednik republike 2012–17., kojega je na položaju naslijedio nezavisni kandidat Rumen Radev pošto je, uz potporu socijalista, pobijedio na predsjedničkim izborima u studenome 2016 (reizabran je 2021). Borisov je nakon 2014. vladao uz potporu manjih stranaka desnice, a to je razdoblje obilježeno čestim korupcijskim i političkim aferama, slabljenjem medijskih sloboda, optužbama za zlouporabu ovlasti kao i, od 2017., sporovima premijera s predsjednikom republike te novim protuvladinim prosvjedima 2020–21. Bugarska od listopada 2020. blokira početak pregovora Sjeverne Makedonije o pristupanju Europskoj uniji, zahtijevajući da se prihvati stajalište o bugarskome podrijetlu makedonskoga jezika i identiteta.
Slijedilo je razdoblje naglašene političke nestabilnosti; od 2021. do 2024. održano je čak sedam parlamentarnih izbora koji su ponavljani zbog nemogućnosti stvaranja koalicijske vlade ili neslaganja među vladinim strankama. Uz GERB, BSP i DPS, utjecajna nakratko postaje i populistička stranka Postoji takav narod (ITN; osnovana 2020., prva na izborima u srpnju 2021) te centristička Nastavljamo promjene (PP; osnovana 2021., prva na izborima u studenome 2021). U prosincu 2021. uspostavljena je koalicijska vlada koju je vodio Kiril Petkov (jedan od osnivača PP-a), ali je razlaz u vladajućoj koaliciji oko odnosa sa Sjevernom Makedonijom doveo do pada vlade u kolovozu 2022. Nakon dvaju novih izbora (u listopadu 2022. i travnju 2023), sastavljena je u lipnju 2023. vlada između GERB-a i koalicije pod vodstvom PP-a, s premijerom Nikolajem Denkovom iz PP-a. Denkov se u skladu s koalicijskim sporazumom u ožujku 2024. povukao, ali je došlo do novog rascjepa u vladinoj koaliciji te je, nakon još dvaju izbora tijekom te godine, u siječnju 2025. sastavljena koalicijska vlada GERB-a, BSP-a i ITN-a, s premijerom Rosenom Željazkovom iz GERB-a. Potkraj 2025. izbijaju novi prosvjedi (protiv vladina prijedloga proračuna, kao i zbog trajnog problema korupcije) pa i ta vlada u prosincu podnosi ostavku. Ipak, usprkos čestim promjenama vlada, Bugarska je 2024–25. ušla u Schengensko područje, a 1. I. 2026. i u eurozonu. U siječnju 2026. predsjednik republike Radev podnosi ostavku (naslijedila ga je dotadašnja potpredsjednica Ilijana Jotova) te potom osniva populističku stranku Progresivna Bugarska (PB) koja na prijevremenim parlamentarnim izborima u travnju osvaja apsolutnu zastupničku većinu, a Radev u svibnju postaje premijer.
Politički sustav
Prema Ustavu od 12. VII. 1991 (sa šest amandmana donesenih 2003–23) Bugarska je republika s parlamentarnim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države. Biraju ga građani na općim, izravnim izborima za mandat od pet godina i na najviše dva mandata. Uz predsjednika bira se i potpredsjednik republike. Uz ceremonijalne, predsjednik republike ima neke posebne ovlasti: može proglasiti ratno i izvanredno stanje te izglasane zakone može vratiti parlamentu na ponovno razmatranje. Izvršnu vlast ima vlada (Vijeće ministara), koja vodi unutarnju i vanjsku politiku. Predsjednika Vijeća (premijera) predlaže predsjednik republike, a bira ga Nacionalna skupština. Predsjednik republike prvo za premijera predlaže kandidata prve stranke po broju zastupnika. Ako on ne dobije povjerenje parlamenta, predlaže kandidata druge najjače stranke, potom kandidata neke od ostalih stranaka, a ako parlament ne izabere nikoga od njih, predsjednik tada imenuje privremenoga premijera, raspušta parlament i raspisuje nove parlamentarne izbore. Zakonodavnu vlast ima jednodomna Nacionalna skupština (Narodno săbranie) s 240 zastupnika, izabranih razmjernim sustavom na općim, izravnim izborima, za mandat od četiri godine. Vlada je za svoj rad odgovorna skupštini koja joj može izglasati nepovjerenje, apsolutnom većinom svih zastupnika. Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi građani s navršenih 18 godina života. Sudsku vlast obavljaju Vrhovni kasacijski sud, Vrhovni upravni sud, prizivni sudovi, oblasni i okružni sudovi. Predsjednike obaju vrhovnih sudova imenuje šef države na prijedlog Vrhovnoga sudbenog vijeća koje imenuje ostale suce. O ustavnosti zakona i postupaka državnih vlasti presuđuje Ustavni sud s 12 sudaca (trećinu bira parlament, trećinu imenuje predsjednik republike, a trećinu biraju suci dvaju vrhovnih sudova), s jednokratnim mandatom od devet godina. Administrativno je država podijeljena na 28 oblasti, dočim su jedinice lokalne samouprave općine kojih je 265 (tri najveće gradske općine, Sofija, Plovdiv i Varna, dijele se na gradske četvrti kao jedinice mjesne samouprave). Nacionalni praznik: Dan oslobođenja, 3. ožujka (1878).
Političke stranke
Savez demokratskih snaga (Săjuz na demokratičnite sili – akronim SDS), osnovan 1989., stranka je desnice. Sudjelovala je u vladi velike koalicije 1990–91., a predvodila je vlade 1991–92. i 1997–2001. Od izbora 1990. do izbora 2001. jedna od dvije vodeće stranke, potom postupno gubi politički utjecaj (2013. i 2017. nije prešla izborni prag). Od 2021. na izbore izlazi u savezu s GERB-om, ponovno je u parlamentu, s manjim brojem zastupnika (jednim do tri) te podupire vlade 2023–24. i 2025–26. Bugarska socijalistička stranka (Bălgarska socialističeska partija – akronim BSP), osnovana 1990., stranka je ljevice. Sljednica je Bugarske komunističke partije (osnovane 1919), koja je na vlasti bila 1944–90 (od 1946. kao vodeća). Nakon demokratizacije vlada s apsolutnom zastupničkom većinom 1990., te u vladi velike koalicije 1990–91., a podupirala je vladu 1992–94. Od 1991. na izborima predvodi različite saveze lijevoga centra, koji su do 2017. prvi ili drugi po broju zastupnika (osim 2001. kada takav savez osvaja treće mjesto) te je vodeća stranka koalicijskih vlada 1995–97., 2005–09. i 2013–14. Od izbora 2021. njezin izborni savez osvaja treće pa četvrto, a od 2022. peto mjesto po broju zastupnika, a stranka sudjeluje u koalicijskim vladama 2021–22. i 2025–26. Na izborima 2026. taj savez nije prešao izborni prag te BSP ostaje izvan parlamenta. Pokret za prava i slobode (Dviženie za prava i svobodi – akronim DPS), osnovan 1990., stranka je centra, zastupa i interese turske nacionalne manjine. Na izborima je treća ili četvrta po broju zastupnika (osim u srpnju 2021. kada je peta, te u lipnju 2024. kada je druga). Podupirala je vladu 1991–92., a u koalicijskim je vladama sudjelovala 1992–94., 2001–09. i 2013–14. Ponovno podupire vlade 2023–24. i 2025–26. Građani za europski razvoj Bugarske (Graždani za evropejsko razvitie na Bălgarija – akronim GERB) stranka je desnoga centra osnovana 2006. Prva je stranka po broju zastupnika (s relativnom zastupničkom većinom) na svim izborima od 2009 (osim u srpnju i studenome 2021. kada je druga) te je vodila vlade 2009–13., 2014–21. i 2025–26., a u vladi je sudjelovala i 2023–24. Na izborima 2026. osvaja drugo mjesto (znatno iza PB-a i sa znatno manjim brojem zastupnika) te prelazi u oporbu. Preporod (Văzraždane), osnovan 2014., stranka je nacionalističke desnice. U parlament ulazi nakon izbora u studenome 2021. s manjim brojem zastupnika (sedmo mjesto), potom je na svim izborima 2022–24. treća ili četvrta, a 2026. pada na peto mjesto. Neprestano je u oporbi. Demokratska Bugarska (Demokratična Bălgarija – akronim DB) stranački je savez desnoga centra osnovan 2018. Zastupljen je u parlamentu od izbora u travnju 2021. kada osvaja peto mjesto, potom na daljnjim izborima do 2022. osvaja četvrta pa šesta mjesta te sudjeluje u koalicijskoj vladi 2021–22. Od 2023. na izborima sudjeluje u koaliciji s PP-om koja tada osvaja drugo mjesto, potom na dvama izborima 2024. treće pa opet drugo mjesto te je ponovno u koalicijskoj vladi 2023–24. Na izborima 2026. koalicija DB-a i PP-a osvaja treće mjesto te ostaje u oporbi. Nastavljamo promjene (Prodălžavame promjanata – akronim PP) stranka je centra osnovana 2021. Prvi put sudjeluje na izborima u studenome 2021., na kojima je bila prva (s relativnom zastupničkom većinom) te je potom vodila koalicijsku vladu 2021–22. Na izborima 2022. druga je po broju zastupnika, a od 2023. na izborima sudjeluje u koaliciji s DB-om koji tada osvaja drugo mjesto, potom na dvama izborima 2024. treće pa opet drugo mjesto te je ponovno u koalicijskoj vladi 2023–23. Na izborima 2026. koalicija DB-a i PP-a osvaja treće mjesto te ostaje u oporbi. Progresivna Bugarska (Progresivna Bălgarija – akronim PB), osnovana 2026., populistička je stranka lijevoga centra. Osnovao ju je dotadašnji predsjednik republike Rumen Radev. Na izborima 2026. osvojila je apsolutnu zastupničku većinu te je potom formirala vladu.
