Arpadovići, madžarska dinastija, koja je vladala srednjovjekovnom Ugarskom (od približno 896. do 1102) te Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom (1102–1301). Isprva su Ugarskom vladali kao veliki knezovi, a od 1001. kao kraljevi.
Nije poznato njihovo podrijetlo. Prvi poznati član dinastije bio je Almoš, po čijem je sinu, velikom knezu Árpádu, dinastija dobila ime. Tek od njega može se sigurno pratiti daljnji razvoj dinastije Arpadović u izravnoj liniji. S potomcima Andrije II. obitelj se podijelila u dvije grane. Nakon što je glavna grana izumrla s Ladislavom IV. Kumancem 1290., za kralja je okrunjen Andrija III. Mlečanin iz sporedne grane, koje je utemeljitelj Stjepan Postum, najmlađi sin Andrije II. Njegovom smrću 1301. dinastija je izumrla u muškoj liniji, a smrću njegove kćeri Elizabete 1338. i u izravnoj ženskoj liniji.
Ženidbenim je vezama dinastija Arpadović bila povezana s drugim europskim vladarskim dinastijama susjednih i daljih zemalja. Udaja Jelene, sestre ugarskoga kralja Ladislava I., za hrvatsko-dalmatinskoga kralja Zvonimira omogućila je Arpadovićima isticanje prava na hrvatsko-dalmatinsku krunu. Nakon što je 1090. preminuo Stjepan II., posljednji član hrvatske vladajuće dinastije Trpimirović, Ladislav I. pozvao se na srodstvo Arpadovića s kraljem Zvonimirom te je prodro i zaposjeo velike dijelove Hrvatske, u kojoj je za kralja postavio svojega nećaka Almoša i 1094. osnovao biskupiju u Zagrebu, podvrgnuvši je nadbiskupiji u Ostrogonu. Ladislavovo osvajanje dovršio je Almošev brat Koloman, s kojim su Arpadovići stupili 1102. na hrvatsko prijestolje, a 1105. zaposjeli su i onodobnu Dalmaciju. Osim s Trpimirovićima, Arpadovići su bili u srodstvu i s napuljskim Anžuvincima, koji su, nakon izumrća Arpadovića u muškoj liniji 1301. naslijedili hrvatsko-ugarsko prijestolje.
Obiteljski posjedi Arpadovića nalazili su se u središnjoj Ugarskoj sa središtima u utvrdama i naseljima Ostrogonu (Esztergom), Budimu, Visegrádu i Stolnom Biogradu (Székesfehérvár). Članovi dinastije najprije su stolovali u Ostrogonu, a od doba Bele IV. Arpadovića u Budimu i Visegrádu. Krunili su se u Stolnom Biogradu, gdje se čuvala kruna sv. Stjepana.
Arpadovići su već od kraja IX. st. važna sastavnica u povijesti zemalja istočne i srednje Europe, a napose madžarskoga i hrvatskog naroda. Svoj je vrhunac dinastija doživjela za vladavine Bele IV., kada su se pod vlašću dinastije nalazili veliki dijelovi srednje i istočne Europe, odnosno današnja Madžarska i Slovačka te dijelovi današnje Hrvatske (uža Hrvatska, Slavonija, Dalmacija), Austrije (Gradišće), Rumunjske (Transilvanija ili Erdelj), Bosne i Hercegovine (sjeverozapadna, središnja i južna Bosna), Srbije (istočni Srijem, Bačka, Banat, Beograd i Mačva) i Ukrajine (Galicija). Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim dijelom Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva te središnjim i istočnim dijelovima savsko-dravskoga međurječja (Slavonija i Srijem) za vladavine Arpadovića u XIII. st. upravljali su hercezi »cijele Slavonije«. U tom je razdoblju herceški naslov nosio obično član kraljevske kuće, koji je u ime kralja vladao u Hrvatskoj kao potkralj. Najčešće su tu dužnost obnašali prijestolonasljednici (Andrija II., Bela IV., Stjepan V.), no izvori bilježe i druge članove dinastije Arpadović (princ Koloman, princ Bela) i obitelji srođenih s njima (kraljica majka Tomasina Morosini, kraljev ujak Albert ili Albertino Morosini).
Vladari iz dinastije Arpadović različito su utjecali na hrvatske povijesne zemlje. Dok su u savsko-dravskom međurječju (kasnijoj Slavoniji) isprva imali znatan, a u Dalmaciji nešto manji utjecaj, koji su održavali dijeljenjem i potvrđivanjem velikih gradskih povlastica dalmatinskim komunama te pomažući ih u njihovim sukobima s hrvatskim plemićkim rodovima iz zaleđa (knez Domald, knezovi Bribirski, Nelipići), u Hrvatskoj su tijekom XII. i XIII. st. pojedini plemićki rodovi samo formalno priznavali hrvatsko-ugarske kraljeve iz dinastije, dok su stvarnu vlast na određenom području obnašali samostalno (npr. knezovi Krčki i knezovi Bribirski). Sličnim dezintegracijskim procesima bila je za posljednjih Arpadovića zahvaćena i sama Ugarska te Slavonija. Potraj XIII. st. krajevima južno od Save zagospodarili su knezovi Babonići, krajevima sjeverno od Save i Drave članovi obitelji Gising, a istočnim dijelovima savsko-dravskoga međurječja članovi Ugrinove grane plemena Csák.
Unatoč tim dezintegracijskim procesima, gospodarstvo hrvatskih povijesnih zemalja je za vladavine Arpadovića cvalo, zahvaljujući ponajprije potvrđivanju gradskih povlastica dalmatinskim komunama te njihovu dijeljenju novoosnovanim trgovačko-obrtničkim središtima na području Hrvatske i Slavonije.
Vladarski članovi dinastije bili su: Almoš (? – oko 890), Árpád (veliki knez oko 890 – 907), Zoltán ili Zsolt (veliki knez oko 907 – oko 950), Takšonj (veliki knez oko 955–972), Geza Arpadović (veliki knez 972–997), Stjepan I. (veliki knez oko 997–1001. i kralj 1001–38), Andrija I. (kralj 1038–61), Bela I. (kralj 1061–63), Salamon (kralj 1063–74), Geza I. (kralj 1074–77), Ladislav I. (kralj 1077–95), Koloman (kralj 1095–1116), Stjepan II. (kralj 1116–31), Bela II. Slijepi (kralj 1131–41), Geza II. (kralj 1141–62), Stjepan III. (kralj 1162. i 1163–72), Ladislav II. (kralj 1162–63), Stjepan IV. (kralj 1163), Bela III. (kralj 1172–96), Emerik (kralj 1196–1204), Ladislav III. (kralj 1204), Andrija II. (kralj 1204–35), Bela IV. (kralj 1235–70), Stjepan V. (kralj 1270–72), Ladislav IV. Kumanac (kralj 1272–90) i Andrija III. Mlečanin (kralj 1290–1301).
