Zvonimir (Dmitar), hrvatski kralj 1075–89. O njegovu podrijetlu malo se zna, a prema nekim tumačenjima bio je potomak Stjepana Suronje, rodonačelnika dinastije Svetoslavića. Ujedno se pretpostavlja da je mogao biti i pripadnik jednog od uglednijih hrvatskih rodova, s obzirom na to da je držao posjede u samoj Hrvatskoj. Od početka 1060-ih bio je ban u slavonskom dukatu te se oženio Jelenom Lijepom, kćeri ugarskoga kralja Bele I. Arpadovića i sestrom potonjih ugarskih kraljeva Geze I. i Ladislava I. Za njegova banovanja početkom 1070-ih, uz pomoć ugarskog kralja Salomona i Geze I., od istarsko-kranjskih markgrofova (Karantanaca) preoteo je sjeverni dio bizatnske Dalmacije i susjedno hrvatsko kopno (Dalmatinsku marku). Kada je 1074. Petra Krešimira IV. zarobio normanski vojvoda Amiko, koji je iz južne Italije napao Hrvatsku, nametnuo se za nasljednika te došao na prijestolje u okolnostima koje pobliže nisu poznate (u nasljednom redu zaobiđen Krešimirov nećak Stjepan II.). U listopadu 1075. papinski izaslanik Gebizon okrunio ga je za kralja u bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu (vjerojatno trobrodna bazilika na lokalitetu Šuplja crkva). Pritom je primio znakove kraljevske časti i kao vazal prisegnuo na vjernost papi Grguru VII., obvezao se na plaćanje godišnjega danka od 200 dukata i papi darovao samostan sv. Grgura u Vrani (o tome svjedoči sačuvana Zvonimirova zavjernica). U pisanim vrelima dvostruko je tituliran i nazivan, kao kralj Hrvatske i Dalmacije, ali i kao kralj hrvatski (Supetarski kartular, Bašćanska ploča). U nastojanju da učvrsti vlast oslanjao se na Crkvu i njezina glavnog predstavnika u svojem kraljevstvu, splitskoga nadbiskupa Lovru. Nastavio je politiku crkvenih reformi, koju su započeli njegovi prethodnici, ali nije odustajao od potpore glagoljašima. Vazalski odnos prema Grguru VII. osigurao mu je papinsku zaštitu, pa je tako 1079. papa zaprijetio prokletstvom nekom (vjerojatno kranjskom ili istarskomu) vitezu Vecelinu (Wezelin) u slučaju da napadne Zvonimira. Oko 1080. udao je kćer Klaudiju za Vinihu od roda Lapčana, kojemu je tada navodno u miraz darovao Karinsku županiju. O tome da je vladao ako ne cijelom bizantskom Dalmacijom, a onda pojedinim dalmatinskim gradovima, svjedoče podatci iz Osorskog exulteta (1082), u kojem građani Osora nazivaju Zvonimira »našim kraljem« i u njegovu čast pjevaju laude, kao i tekst Bašćanske ploče (na kojoj je glagoljicom zapisana hrvatska inačica njegova imena), koji potvrđuje da je Zvonimir imao vlast i nad Krkom. O snazi Zvonimirova kraljevstva svjedoči činjenica da je između 1081. i 1085., vjerojatno kao papin vazal, postao saveznikom normanskoga kneza Roberta Guiscarda te sudjelovao u pomorskim ratovima protiv Bizanta; tada je njegovo brodovlje zajedno s Dubrovčanima sudjelovalo u pomorskim operacijama duž albanske i grčke obale. Premda je okončanjem rata 1085. i smrću Roberta Guiscarda bizantski car Aleksije I. Komnen mletačkom duždu Vitalu Falieru dodijelio naslov dux Dalmatiae i dao mu na upravu temu Dalmaciju, Zvonimir je uspio sačuvati vlast na cijelom području svojega kraljevstva. Umro je u prvoj polovici 1089. pod nerazjašnjenim okolnostima. Prema legendi o Zvonimirovoj smrti, zapisanoj u dodatku Ljetopisa Popa Dukljanina (tzv. hrvatska redakcija iz XIV–XVI. st.), »sramotni i nevirni« Hrvati na saboru kraj »petih crikvah u Kosovi« kraj Knina ubili su »slavnoga i dobroga kralja Zvonimira«, u njegovoj 35. godini. Kao razlog navodi se odbijanje Hrvata da sudjeluju u križarskoj vojni. Ali kako je papa tek 1095. pozvao u Prvi križarski rat za oslobođenje Svete zemlje, a isprava Stjepana II. (8. IX. 1089) govori o »nedavno preminulom kralju Zvonimiru« i ne spominje njegovo ubojstvo, spomenuti je zapis o Zvonimirovoj nasilnoj smrti prilično nepouzdan. Nakon njegove smrti Hrvatska je ušla u razdoblje nestabilnih političkih prilika, jer je njegov sin Radovan očito umro prije pa nije mogao naslijediti krunu.
