Stjepan II. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj (?, oko 1101 – ?, 1. III. 1131). Sin kralja Kolomana, još za očeva života bio je oko 1105. okrunjen za kralja Hrvatske i Dalmacije, a nakon Kolomanove smrti 1116. i za ugarskoga kralja. Iste se godine sukobio s češkim kraljem Vladislavom koji ga je porazio. S Mletačkom Republikom sukobljavao se oko Dalmacije, koju je naizmjenice osvajao i gubio: Mlečani su 1116. zaposjeli Dalmaciju, 1117. Stjepan II. je pod svoju vlast vratio Biograd, Šibenik, Trogir i Split, ali je primirjem 1118. priznao mletačku vlast u Dalmaciji. Pokrenuo je 1123. pohod na Kijevsku Kneževinu, gdje se sklonio njegov polubrat i pretendent na hrvatsko-ugarsko prijestolje Boris Arpadović, ali je morao odustati od pohoda nakon što su mu se velikaši odbili pridružiti, a 1126. borio se protiv Poljaka. U međuvremenu je 1124. ponovno zaratio s Mlečanima, isprva vrativši pod svoju vlast neke dalmatinske gradove, koje su Mlečani ubrzo ponovno osvojili jer je Stjepanu zaprijetila opasnost iz Bizanta, kamo se 1127. sklonio njegov stric Almoš. Rat protiv Bizanta (1127–29), tijekom kojega je Stjepan II. prodro do Plovdiva, obilježio je početak dugotrajnih sukoba između Bizanta i Ugarske. Budući da nije imao sina, proglasio je za svojega nasljednika Almoševa sina Belu II. Slijepoga, ne bi li spriječio upletanje Bizanta u unutrašnja pitanja Ugarske.
