sabor (staroslavenski 
, ruski coбop, češki sbor, poljski zbór; u latinskim dokumentima plenum sborum ili sborum sive parlamentum).
1. Zbor, skupština, skup većega broja ljudi, izabranih predstavnika radi vijećanja i odlučivanja o određenim pitanjima političkoga, gospodarskoga i kulturnog značenja. Kod slavenskih naroda, sabor je najviše državno predstavničko tijelo. Drugi su nazivi za takav sastanak shod, skup, skupština, a u latinskim se dokumentima najčešće prevodi s congregatio.
2. U Hrvatskoj jedan od tradicionalnih naziva za skupštinu, okupljanje radi političkog odlučivanja, proglašenja odluka, suđenja i sl.; od 1848. službeni naziv za zakonodavno predstavničko tijelo. – U suvremenoj Hrvatskoj predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti.
Povijesni se korijeni Hrvatskoga sabora kao institucije razmjerno redovita djelovanja i određenih ovlasti u državnim poslovima mogu naći u XIII. st. u srednjovjekovnoj Slavoniji (prostor sjeverno od Gvozda), iako su se i u ranijim razdobljima hrvatske patrimonijalne države javljale skupštine na kojima se raspravljalo o najvažnijim pitanjima zajednice, objavljivale se vladarove naredbe ili se na njima obavljala krunidba kralja. Tijekom XIII. st. sabor se postupno oblikovao kao plemićko tijelo koje je jedinstveno nastupalo prema vladaru, premda s ograničenim mogućnostima odlučivanja. Najstariji sačuvani zapisnik saborskoga zasjedanja u Zagrebu (u obliku isprave) potječe iz 1273. Sabor se sastajao povremeno, po potrebi, i na različitim mjestima (Križevci, Steničnjak i dr.). Na prostoru srednjovjekovne Hrvatske dominirao je feudalni partikularizam s (uglavnom) neznatnom vlašću vladara, pa se plemstvo nije trebalo institucionalno povezivati; zato je sabor toga plemstva u XIV. st. održan samo dva puta i nije izrastao u pravu instituciju vlasti. Postupni razvoj staleža od polovice XV. st. vodio je transformaciji sabora u ustanovu slavonskoga i hrvatskog plemstva koja je suodlučivala u državnim poslovima. Zbog zajedničkih interesa u obrani od Osmanlija i skučenoga državnog teritorija, godine 1533. slavonsko i hrvatsko plemstvo prvi je put zasjedalo zajedno, a nakon 1558. više se nije sastajalo zasebno; pod pritiskom osmanske opasnosti, sabor se okupljao češće. Za sabor su se u tom razdoblju rabili latinski nazivi diaeta, congressus, congregatio generalis, conventus Regni, a na hrvatskome spravišće i stanak. Neko je vrijeme prevladavao naziv status et ordines Regni (staleži i redovi Kraljevstva), kojim su bili obuhvaćeni svi koji su imali pravo na mjesto i glas u saboru, a od 1681. i Congregatio Regnorum Croatie, Dalmatiae et Slavoniae (Sabor Kraljevstava Hrvatske, Dalmacije i Slavonije). U svojem konačnom obliku sabor se do 1848. sastojao od prelata (crkvenih velikodostojnika: dijecezanskih i titularnih biskupa, opata i prepozita na čelu kaptola), magnata (velikaša), među koje su se ubrajali nositelji visokih državnih funkcija (ban, podban, protonotar, župani) te pripadnici najkrupnijih plemićkih obitelji (grofovi, baruni), nižega plemstva (do 1845. formalno je svaki plemić imao pravo osobne nazočnosti, no uobičajilo se da biraju dva zastupnika u svakoj županiji) te predstavnika kraljevskih slobodnih gradova i povlaštenih distrikata (svaka zajednica smatrala se jednom plemićkom osobom pa je slala jednoga zastupnika, no sve su zajedno imale jedan glas). Dva gornja staleža nisu se uspjela izdvojiti u zaseban dom, te je sabor (osim dvaput) djelovao kao jednodomno tijelo. Zapisničke knjige sačuvane su od 1557 (tiskane u XX. st.); bile su vođene na latinskome, do 1847. službenom jeziku sabora. U staleškom razdoblju sabor se sastajao najčešće u Zagrebu, Varaždinu ili Krapini, obično 2 do 3 puta godišnje na dan ili dva. Izvorno je pravo saziva sabora pripadalo vladaru, a 1567. potvrđena je običajna norma da sabor može sazvati ban uz obavijest vladaru. Prelati i magnati bili su pozivani banskim pismom osobno, a niže plemstvo preko županija. Iz saborskih zapisnika razabire se uglavnom slab odaziv članova, zbog čega su se povremeno pokušavale uvoditi globe; rad je zapinjao i zbog toga što neki velikaši nisu dolazili osobno, već su slali svoje opunomoćenike s instrukcijama. Potankosti o glasovanju nisu poznate. Sabor je bio ovlašten birati nuncije u zajednički sabor s ugarskim plemstvom, predlagati i ustoličivati bana, birati druge visoke dužnosnike, donositi opće propise (articuli, koje je morao sankcionirati vladar) i pojedinačne pravne norme (acta), te skrbiti o pravosuđu i upravi (putem gravamina i postulata). U XVII. st. postupno se smanjivao opseg nadležnosti sabora: neke ovlasti preuzeli su kralj i njegovi uredi (npr. imenovanje bana bez prijedloga sabora), a od 1685. do polovice XVIII. st. u žurnim je stvarima umjesto sabora djelovala Banska konferencija, sastavljena od 6 saborskih članova na čelu s banom. Budući da su hrvatski staleži nalazili načelne interese (obrana od Osmanlija, otpor centralizaciji) i praktične pogodnosti za zajedničko djelovanje s ugarskim plemstvom, u feudalnom je razdoblju faktičkim putem bio oblikovan i tzv. Ugarsko-hrvatski sabor, koji se obično sastajao u Požunu (Bratislava) svakih nekoliko godina. Hrvatski sabor slao je u to tijelo nuncije (oratores) predvođene protonotarom; oni su nastupali kao predstavnici Hrvatskoga sabora i sjedili zasebno, a odluke donesene u zajedničkom saboru imale su snagu u Hrvatskoj samo ako su ih prihvatili nunciji i potvrdio sabor. U hrvatskoj povijesti posebno su važna dva zaključka toga tijela iz 1790/91., kojima je, iako uvjetovano, dio financijske nadležnosti Hrvatskoga sabora bio predan zajedničkomu saboru, a dio izvršne nadležnosti Ugarskomu namjesničkomu vijeću, posljedica čega je bilo bitno slabljenje značaja i uloge Hrvatskoga sabora i jačanje utjecaja središnjih ugarskih tijela na hrvatska pitanja.
Sabor se transformirao s nastupom građanskoga razdoblja (1848) te je od tada bio zasnovan na načelu pravne jednakosti i predstavljanja cjelokupnoga stanovništva zemlje. U izbornim propisima od 1848. nadalje bila je zadržana dvočlana struktura jednodomnoga Sabora (virilisti i izabrani članovi), tradicionalni sustav izbornih jedinica s osnovom u županijama i gradovima, izravni i neizravni način biranja te usmeno i javno glasovanje. Načelo pravne jednakosti bitno je bilo suženo pretpostavkom (muškoga) spola, imovinskim te obrazovnim i socijalno-profesionalnim cenzusom. Uvjet pripadnosti zakonom priznatoj vjeri (katoličkoj ili pravoslavnoj) spomenut je jedino 1848. U kratkotrajni Sabor 1848. bili su uključeni i zastupnici iz Vojne krajine, a on je potvrdio odluke bana Jelačića o ukidanju kmetstva i prekidu odnosa s Ugarskom te se opredijelio za uređenje Monarhije s federalističkim elementima. Tzv. Veliki sabor iz 1861 (zbog velikoga broja znamenitih članova) odbio je vladarovu centralističku koncepciju uređenja Monarhije, a u poznatom zakonskom članku 42. Ugarskoj je ponudio uniju uz uvjet načelne ravnopravnosti, priznanja hrvatskih povijesnih teritorija i hrvatske autonomije. Taj je sabor samostalno donio prvi poslovnik te razvio intenzivnu, ali nedovršenu zakonodavnu djelatnost s obzirom na to da je bio raspušten iste godine. Protivljenje sabora iz 1865. da prihvati Austro-ugarsku nagodbu dovelo je do njegova raspuštanja 1867., ali je novi sabor (1868–71) s unionističkom većinom izradio i prihvatio Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Prema Nagodbi i kasnijim hrvatskim zakonima Sabor je donosio zakone iz autonomne nadležnosti koje je sankcionirao kralj, a protupotpisivali su ih hrvatsko-slavonski ministar u središnjoj vladi i ban. Hrvatski sabor imao je tradicionalno pravo adrese vladaru, pravo donošenja rezolucija, samostalnoga donošenja poslovnika, donošenja unutarnjega proračuna, zastupnici su imali pravo podnošenja pitanja vladi, pravo iznošenja pritužaba skupine građana (peticija), pravo ankete; ban je bio pravno odgovoran Saboru; u slučaju raspuštanja Sabora kralj je morao sazvati novi u roku od 3 mjeseca. Od 1865. Sabor je birao predsjednika iz svojih redova (do tada je to po položaju bio ban). U zajednički sabor Hrvatski sabor birao je 40 svojih zastupnika i 3 virilna člana koji su imali individualno pravo glasa. Za bana Ivana Mažuranića (1873–80) sabori su donosili niz najznačajnijih zakona, izrađenih po uzoru na odgovarajuće austrijske zakone, kojima je arhaična hrvatska regulativa bila zamijenjena modernijom. Za bana Karolya Khuen-Héderváryja (1883–1903) Sabor je bio znatno instrumentaliziran izmjenama izbornih propisa (kojima je društvena osnova Sabora bila sužena na 1,8% stanovništva) i poslovnika (kojima je bila ograničena djelatnost oporbe) te političkim pritiscima. Godine 1887. trajanje saziva Hrvatskoga sabora i zastupničkih mandata bilo je produljeno s 3 na 5 godina nakon jednake izmjene u Ugarskom saboru; 1888. broj je zastupnika bio smanjen na 90, a broj virilista ograničen na polovicu broja zastupnika; kao ni prije toga, Rijeka nije slala svoja dva zastupnika u Hrvatski sabor. Ograničena društvena podloga Sabora bila je proširena izbornim zakonom iz 1910., koji je ukinuo imovinski cenzus i uveo načela jednakoga i izravnoga biranja, čime je aktivno izborno pravo bilo prošireno na približno 8% stanovništva. Opće aktivno i tajno pravo glasa za muškarce uvedeno je izbornim zakonom 1918., koji nije dospio biti i primijenjen.
Za I. svjetskog rata Sabor je sazivan od 1915., a od povijesnoga je značenja odluka od 29. X. 1918. o raskidanju veza s Ugarskom i Austrijom i pristupanju Državi SHS. Stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca Hrvatski je sabor prestao postojati. Prema propisima o Banovini Hrvatskoj 1939. trebao je biti osnovan Sabor kao najviše zakonodavno tijelo, ali zbog ratnih okolnosti izbori nisu bili provedeni.
Za Nezavisne Države Hrvatske pokušalo se obnoviti Hrvatski sabor, te je 1942. bio osnovan Hrvatski državni sabor, u kojem je sudjelovalo 150 pozvanih osoba. Taj se sabor sastao tri puta tijekom 1942.
U sklopu antifašističkoga pokreta bio je osnovan ZAVNOH (13–14. VI. 1943) kao vrhovno političko predstavništvo Hrvatske. Na svojem III. zasjedanju (8–9. V. 1944) u Topuskome proglasio je da je on »jedini pravi državni Sabor Hrvatske« i »predstavnik suvereniteta naroda i države Hrvatske« kao dijela Demokratske Federativne Jugoslavije. Na IV. zasjedanju (24. VII. 1945) u Zagrebu bio je preimenovan u Narodni sabor Hrvatske, koji je donio prve zakone. Nakon donošenja Ustava FNRJ 1946. sazvan je Sabor NR Hrvatske kao privremeno predstavničko tijelo Hrvatske koje je donijelo zakone o Ustavotvornom saboru Hrvatske; nakon donošenja Ustava NR Hrvatske 18. I. 1947., nastavio je rad kao Sabor NRH. Prema Ustavnom zakonu iz 1953. Sabor je bio dvodoman i sastojao se od Republičkoga vijeća i Vijeća proizvođača. Prema Ustavu iz 1963. bio je višedoman i činilo ga je Republičko vijeće, Privredno vijeće, Kulturno-prosvjetno vijeće, Socijalno-zdravstveno vijeće i Organizaciono-političko vijeće. Ustavnim amandmanima iz 1971. bila mu je promijenjena struktura, pa je djelovao u Vijeću udruženoga rada, Vijeću općina i Društveno-političkom vijeću. Stvarno značenje Sabora kao nositelja suvereniteta u tom je razdoblju bilo određeno položajem Hrvatske u federaciji te političkim odnosima u Savezu komunista Jugoslavije, a bitan politčki utjecaj na odluke Sabora imao je Centralni komitet Savez komunista Hrvatske. Od službenoga pokretanja postupka za donošenje Ustava Republike Hrvatske (18. VII. 1990) do 10. XII. 1990. Sabor je bio koncipiran kao jednodoman, međutim, u posljednjem trenutku zagovarala se dvodomnost, što je Ustav i sankcionirao.
Sabor Republike Hrvatske, prema Ustavu iz 1990., imao je dvodomnu strukturu: sastojao se od Zastupničkoga doma i Županijskoga doma. Zastupnički, prvi dom, predstavničko je tijelo građana, odn. državljana, te samostalno odlučuje o svim pitanjima iz djelokruga Sabora RH. Županijski, drugi dom, predstavničko je tijelo građana u županiji, ima savjetodavne (prethodno mišljenje) i svojevrsne suspenzijske ovlasti prema aktima i odlukama koje donosi Zastupnički dom.
Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava RH iz 1997., među ostalim, Saboru je bio promijenjen naziv u Hrvatski državni sabor. Promjenama Ustava RH 2001. je ukinut Županijski dom i opet promijenjen naziv u Hrvatski sabor, koji ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika. Zastupnici nemaju obvezujući mandat, biraju se na razdoblje od 4 godine, te imaju imunitet. Hrvatski sabor ima predsjednika i jednoga ili više potpredsjednika. Unutarnji ustroj i način rada uređuju se poslovnikom. Hrvatski sabor odlučuje o donošenju i promjeni Ustava; donosi zakone; donosi državni proračun; odlučuje o ratu i miru; donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora; donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane RH; ostvaruje građanski nadzor nad oružanim snagama i službama sigurnosti RH; odlučuje o promjeni granica RH; raspisuje referendum; obavlja izbore, imenovanja i razrješenja; nadzire rad Vlade RH i drugih nositelja javnih dužnosti odgovornih Hrvatskomu saboru; daje amnestiju za kaznena djela; obavlja i druge poslove utvrđene Ustavom. Sjednice su javne. Zastupnici mogu postavljati zastupnička pitanja i podnositi interpelaciju Vladi RH. Predviđena je mogućnost zakonodavne delegacije da Hrvatski sabor ovlasti Vladu RH za donošenje uredbi na razdoblje od godinu dana. Hrvatski sabor može osnivati istražna povjerenstva za svako pitanje od javnoga interesa. Pučki je pravobranitelj (ombudsman) opunomoćenik Hrvatskoga sabora.
3. Naziv sabor upotrebljavao se i u srednjovjekovnoj Srbiji te u Bosni. Državni su se sabori u srpskoj državi počeli održavati pod Stefanom Nemanjom kao zakonodavna, upravna i sudačka tijela, ograničavajući kralja u provođenju vlasti. U pravilu su članovi sabora bili visoki kler i vlastela. Sabori su postali stalna institucija srpske države za Nemanjića, a osobito ih je često sazivao car Stefan Dušan. Iz njegova su doba osobito značajna dva sabora, iz 1349. i 1353–54., jer je na njima bio donesen Dušanov zakonik. Posljednji veliki srpski državni sabor bio je održan u Skoplju u travnju 1357., za vladavine cara Uroša. S osmanskim osvajanjima prestali su se sazivati srpski sabori. – Državni su se sabori održavali i u Bosni, iako ondje nisu bili toliko razvijeni kao u Hrvatskoj i Srbiji.
4. Skup poglavara neke religijske zajednice okupljenih radi rješavanja dogmatskih, moralnih i disciplinarnih pitanja te zajednice. U židovstvu se sastajao sinedrij ili veliko vijeće. U budizmu je bilo pet velikih sabora. U povijesti kršćanstva i kršćanske Crkve crkveni sabor može biti mjesni (sinoda), pokrajinski i sveopći (ekumenski koncil). U Istočnoj crkvi sabor je vijećanje vrhovnoga tijela neke autokefalne Crkve (arhijerejski sabor).
