Stefan Nemanja, srpski vladar, utemeljitelj dinastije Nemanjića (Ribnica kraj Podgorice, 1113 – manastir Hilandar, Grčka, 1199). Vladao od 1168., isprva bio ovisan o Bizantu u ist. oblastima Raške, a onda zbacio s vlasti brata Tihomira i proglasio se velikim županom Raške. S Mlečanima je sklopio savez i napao biz. gradove na Jadranu. Nakon intervencije Bizanta 1172. došao je u vazalni položaj prema caru Emanuelu I. Komnenu, a nakon njegove smrti (1180) nastavio je borbu za oslobođenje od biz. vlasti. U savezu s Ugarskom napao je neka biz. područja (1183), Fridriku I. Barbarossi nudio savez protiv Bizanta (1189), Raškoj je priključio kraj između Zapadne i Velike Morave, Kosovo, Lab, Hvosno, oba Pilota i Zetu. God. 1185. razorio je gradove Danj, Sard, Skadar, Svač i Ulcinj, a osvajanje gradova u Duklji (Zeti) završio je 1186. Grad Bar pao je poslije (oko 1189) i, čini se, sačuvao autonomiju, Kotor je bio pošteđen razaranja, a veliki župan u njega je prenio i jedno od svojih sjedišta (»dvor«). Već 1184–85. pokušao je osvojiti i Dubrovnik s Korčulom, ali je nakon neuspjeha zaključio mir s Dubrovčanima 1186 (sačuvan primjerak ugovora na lat. jeziku, s potpisom Stefana Nemanje). Pošto se Bizant oslobodio pritiska križara, bizantska se vojska sukobila s Nemanjom i potukla ga na rijeci Moravi 1190. Prijestolja se odrekao 1196. i potom zakaluđerio, dobivši ime Simeon. Za njegove vladavine srp. država zbacila je biz. vlast. U sređivanju unutar. prilika oslanjao se na Crkvu, dajući joj povlastice i posjede te gradeći crkve i manastire (Studenica, Đurđevi Stupovi, Bogorodičin manastir, Sveti Nikola kraj Kuršumlije). Progonio je bogumile.
