Austro-ugarska nagodba, državnopravni akt kojim su 1867. uređeni odnosi između zemalja pod vlašću Habsburgovaca. Nagodbom je Monarhija podijeljena u »kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom vijeću«, kojima su od hrvatskih zemalja pripadale Dalmacija i Istra, te u »zemlje ugarske krune«, u koje su se ubrajale Hrvatska i Slavonija. Nagodba je bila rezultat kompromisa između austrijskih i madžarskih vladajućih krugova, a formalno se sastojala od dvaju zakona, za austrijski i za ugarski dio Austro-Ugarske Monarhije, kako se otada zajednička država nazivala. Monarhija je postala zajednica dviju država, od kojih je svaka imala ustav i zasebna državna tijela. Zajednički su im bili vladar, koji se zasebno krunio za svaki dio Monarhije, te određeni poslovi (tzv. pragmatički zajednički poslovi): vojska, zastupanje u inozemstvu i za te poslove potrebne financije. U skladu s tim postojala su tri zajednička ministarstva kojih su ministri bili odgovorni delegacijama obaju državnih parlamenata. Delegacije su izrađivale »nuncij«, pismeni zaključak o kojem se raspravljalo dok se ne bi našlo zajedničko rješenje. Radi odlučivanja o zajedničkim pitanjima sastajale su se svake godine. Svaka je delegacija raspravljala odvojeno, zaključke su jedna drugoj priopćivale pismeno, a kada se tim načinom ne bi složile, sastajale bi se na zajedničkoj sjednici na kojoj bi se zaključci donosili većinom. Međunarodne ugovore ozakonjivali su parlamenti u svakoj polovici Monarhije. Financijska sredstva zajednice pokrivala su se carinama i proračunskim prinosima u omjeru koji se utvrđivao za više godina posebnom financijskom nagodbom, a određivale su ga tzv. kvotne deputacije parlamenta; svaki parlament morao ga je ozakoniti odvojeno. Kvotni omjer bio je u početku 30 (prinos Ugarske): 70 (prinos Austrije), a na kraju 36,4 : 63,6. Od 1878. bila je i uprava okupirane BiH zajednički posao, povjeren zajedničkomu ministru financija. Ugarska je nagodbenim i potonjim dogovorima preuzimala i obvezu u otplaćivanju državnih dugova. Državni zajmovi sklapani su za svaku polovicu Monarhije. Uz pragmatičke, postojali su i tzv. dualistički zajednički poslovi, koji su se vodili u svakoj polovici Monarhije posebno. To su bili trgovina i carine, industrijske trošarine, financije, željeznice od zajedničkog interesa, utvrđivanje obrambene politike (pitanje opće vojne dužnosti itd.). To se provodilo usporednim zakonodavstvom na temelju sporazuma između obiju vlada. Carinski i trgovački savez utvrđivao se obično na 10 god. Uz zajedničku vojsku, i u austrijskom i ugarskom dijelu Monarhije, postojalo je domobranstvo, pod zasebnim ministarstvima narodne obrane. Madžari su s vremenom uspjeli postići ustupke u smislu veće samostalnosti, koja se na koncu očitovala i u obliku nekih međunarodnih ugovora. Pravni pisci svrstavali su Nagodbom stvorenu zajednicu pod različite poznate tipove složene države: personalnu ili realnu uniju, federaciju, konfederaciju, odn. kombinaciju tih različitih tipova složene i proste države. U povijesnoj perspektivi bila je to posljednja faza habsburške države.
