Egipat (Mişr; Arapska Republika Egipat/Ǧumhūriyyat Miṣr al-‘Arabiyya), država u sjeveroistočnoj Africi i jugozapadnoj Aziji (Sinajski poluotok). Leži između Sredozemnoga mora na sjeveru, Izraela (duljina granice 255 km) i Palestine (Gaza; 11 km) na sjeveroistoku, Crvenoga mora na istoku, Sudana (1273 km) na jugu i Libije (1115 km) na zapadu; obuhvaća 1 010 408 km², od toga 951 206 km² u Africi i 59 202 km² u Aziji.
Prirodna obilježja
Egipat je pustinjska zemlja (više od 90% površine), a sastoji se od četiriju različitih prirodno-geografskih cjelina: Zapadne pustinje na lijevoj obali Nila, Istočne (Arapske) pustinje na desnoj obali Nila, doline i delte Nila između njih te Sinaja, poluotoka (u Aziji) smještenog između Sueskog i Akapskog zaljeva. Gospodarsko i populacijsko središte zemlje je dolina rijeke Nila. Proteže se od Naserova jezera na jugu do Kaira na sjeveru (duljina oko 700 km); nizvodno od Kaira prelazi u prostranu deltu (23 000 km²) ispresijecanu mnogobrojnim kanalima i rukavcima (intenzivno poljodjelstvo). Egipat južno od Kaira naziva se tradicionalno Gornji Egipat, a područje sjeverno od Kaira Donji Egipat. Zapadna pustinja (dio velike Libijske pustinje) zauzima dvije trećine površine zemlje, a proteže se zapadno od doline Nila. Njezin je sjeverni i srednji dio pjeskovit i šljunkovit, a južni dio kamenit (ravnjak Gilf el-Kebir). Karakteristične su prostrane zavale, od kojih neke leže ispod razine Sredozemnoga mora (Kattara –133 m, Faijum –45 m). U tim su zavalama zbog blizine podzemnih voda nastale oaze (Faijum, Dahla, Harga, Baharija, Siva i dr.). Istočna pustinja zauzima prostor između desne obale Nila i crvenomorske obale (duga 1941 km). Uglavnom je kamenita (hamada), raščlanjena dubokim vadijima; strmo se spušta prema obali Crvenoga mora. Građena je od pješčenjaka, vapnenca, granita i bazalta. Četvrtu cjelinu čini Sinaj, poluotok koji geografski pripada Aziji. Na njegovu se južnome dijelu uzdižu granitne planine iznad 2000 m: Gabal Katrina (2629 m; najviši egipatski vrh), Sinajska gora (Gabal Musa ili Mojsijeva planina; 2285 m) i dr. Prema sjeveru planine prelaze u pustinjski ravnjak (500 do 1000 m) koji se postupno spušta prema pjeskovitoj obalnoj nizini Sredozemnoga mora (duljina obale 995 km).
Egipat leži u suptropskome pojasu. Postoje samo dva godišnja doba: ljeto i zima. Ljeto traje od svibnja do rujna, a blaga zima od listopada do ožujka. Travanj je mjesec smjene godišnjih doba. Prosječna je ljetna (srpanj) temperatura od 26,2 °C u Aleksandriji do 35,2 °C u Asuanu; maksimalna ljetna temperatura posvuda je viša od 30 °C (Kairo 33 °C, Asuan 41 °C). Zime su za naše prilike blage. Prosječna je zimska (siječanj) temperatura od 13,6 °C u Aleksandriji do 16 °C u Asuanu; minimalna zimska temperatura ne pada ispod 9 °C, a maksimalna može dosegnuti 23 °C. Godišnja količina oborina je mala, smanjuje se od sjevera (Aleksandrija, 166 mm) prema jugu (u Kairu 50 mm), a u Gornjem Egiptu je gotovo i nema (Luksor 4,0 mm). Kiša pada uglavnom zimi, a pojavljuje se u vidu kratkotrajnih pljuskova. U Donjem Egiptu (sjever zemlje) puše ljeti sa sjevera etezijski vjetar, a u proljeće s juga i jugozapada hamsin, koji donosi veliku količinu prašine. On povisuje temperaturu otprilike za 2 °C i smanjuje vlagu do 10%.
Jedina rijeka stalnoga toka je Nil (6650 km), protječe cijelom duljinom Egipta (1532 km) bez ijednoga značajnijeg pritoka (tek povremeni tokovi) te prostranom deltom ispresijecanom mnoštvom kanala utječe u Sredozemno more. Radi natapanja doline Nila izgrađeno je nekoliko brana i akumulacijskih jezera. Najveća je Asuanska visoka brana (1959−70) iza koje se nalazi Naserovo jezero (5250 km²) s kapacitetom od 169 milijarda m³ vode. U najvećem dijelu Egipta prevladavaju pustinjski krajolici (pješčane dine i kamenite površine) s oskudnom kserofitnom vegetacijom, samo na natapanim područjima uz Nil i u oazama uspijeva bujna suptropska vegetacija (akacija, datuljina palma).
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2017. u Egiptu živi 94 798 827 st. Gustoća naseljenosti iznosi 93,8 st./km² i viša je od afričkoga prosjeka (40 st./km², 2015), ali je stanovništvo vrlo neravnomjerno raspoređeno. U Donjem Egiptu, uz Nil i njegovu deltu (5,5% teritorija Egipta) živi oko 98% ukupnoga stanovništva, a gustoća doseže do 2000 st./km²; tu se nalaze i najveći gradovi (Kairo, Aleksandrija i Port Said). To je ujedno i razlog zbog kojega se Egipat naziva darom Nila. Pustinjska prostranstva u unutrašnjosti, izuzev oaza, gotovo su nenaseljena (0,5–3 st./km²). Etnička struktura vrlo je homogena; prevladavaju Egipćani (99,6%; arabizirani potomci starih Egipćana), Nubijci (oko 400 000) žive uz granicu sa Sudanom, Berberi u oazama, a beduini u pustinjama (najviše ih ima na Sinaju). Znatan je i broj izbjeglica (oko 250 000 st., 2015) uglavnom iz Sudana i Sirije, koji žive u izbjegličkim logorima. Po vjeri su muslimani suniti (89,0%), kršćani (10,0%; od čega 95,0% pripadnika koptske crkve, ostalo su grkokatolici i protestanti), židovi (0,2%) i dr. (0,8%). Godišnji porast stanovništva od 2,2% (2010–15) odgovara visokoj stopi prirodnoga priraštaja (2,37% ili 23,7‰, 2015). Natalitet je za afričke prilike umjeren (30,2‰), a mortalitet (6,5‰) nizak; smrtnost je dojenčadi 15,7‰ (2015). Stanovništvo je u prosjeku mlado; u dobi je do 14 godina 31,3% st., od 15 do 64 godine 64,4%, a u dobi od 65 i više godina 4,3% st. (2015). Očekivano je trajanje života 70,5 godina za muškarce i 73,3 godine za žene (2016). Ekonomski je aktivno 31,5 milijuna stanovnika, od čega je nezaposleno 12,8% (2015). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 25,8%, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 25,1%, a u uslužnim djelatnostima 49,1% zaposlenih stanovnika (2015). Sveučilišta imaju Kairo (najstarije al-Azhar osnovano je 970), Aleksandrija (osnovano 1942), Asjut (osnovano 1957), Ismailija (osnovano 1976) i dr.; službeni je jezik arapski. Nepismeno je 24,2% stanovnika starijih od 15 godina (2015). Glavni i najveći grad je Kairo (Al-Qāhira) s 9 153 135 st.; metropolitansko područje Velikoga Kaira ima 20 236 476 st. (2017) i najveće je u Africi. Ostali su veći gradovi (2017): Aleksandrija (Al-Iskandariyya; 5 039 975 st.), Giza (Al-Ğīza; 4 146 340 st.), Šubra el-Hejma (Šubrā al-Ḫayma; 1 165 914 st.), Port Said (Būr Sa‘īd; 751 073 st.), Suez (As-Suways; 660 592 st.), Helvan (Ḥulwān; 649 571 st.), Mansura (Al–Manşūra; 548 259 st.), Mahalla el-Kubra (Al-Maḥalla al-Kubrá; 522 799 st.), Tanta (Ṭanṭā; 508 754 st.), Asjut (Asyūt; 462 061 st.), Faijum (Al-Fayyūm; 475 139 st.), Zakazik (Az–Zaqāzīq; 383 703 st.), Ismailija (Al-Ismā‘īlīyya; 386 372 st.), Damanhur (Damanhūr; 262 505 st.), Minja (Al-Minyā; 245 478 st.), Dumjat (Dumyāṭ, Damietta; 282 879 st.), Luksor (Al-Uqṣur; 243 817 st.), Beni Suef (Banī Suwayf; 235 867 st.), Sohag (Sawhāǧ; 241 434 st.), Šibin el-Kom (Šibīn al-Kawm 241 409 st.), Benha (Banhā; 171 308 st.), Hurgada (Al-Ġurdaqa; 191 511 st.), Kafr eš-Šejh (Kafr aš-Šayḫ; 177 725 st.), El-Ariš (Al-‘Arīš; 188 550 st.) dr.; u gradovima živi 42,8% st. (2017).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih Egipat nastavlja gospodarske reforme i postupnu privatizaciju, a državne kompanije ostale su utjecajne u energetskom sektoru, bankarstvu, javnome prijevozu i telekomunikacijama. Vrijednost BDP-a je 2001. bila 96,6 milijarda USD (1327 USD po stanovniku), 2010. 218,9 milijarda USD (oko 2510 USD po stanovniku), a 2022. 476,7 milijarda USD (oko 4295 USD po stanovniku). Rast BDP-a povremeno je oscilirao, a najveći pad bio je s 332,4 milijarde USD (2016) na 248,3 milijarde USD (2017). U sastavu BDP-a (2022) najveći je udjel uslužnoga sektora (oko 51%), te industrije (38%) i poljoprivrede (11%). Iskorištavaju se ležišta nafte i prirodnoga plina, željezne rude, ugljena, fosfata, mangana i dr. Godine 2022. proizvedeno je 29,9 milijuna tona nafte, odnosno 613 000 barela nafte na dan (0,7% svjetske proizvodnje, peto mjesto u Africi); proizvodnja prirodnoga plina iznosila je 64,5 milijarda kubnih metara (1,6% svjetske proizvodnje, drugo mjesto u Africi, iza Alžira). Izvozom nafte, njezinih derivata i prirodnoga plina 2022. ostvareno je oko 15,3 milijarde USD. Uz petrokemijsku industriju razvijene su metalna, građevinska, prehrambena, tekstilna. Uz stočarstvo i ribolov, u poljoprivrednoj su ponudi pamuk, šećerna repa i trska, žitarice, krumpir, riža, rajčice, luk, lubenice i drugo povrće, voće. Unatoč znatnoj poljoprivrednoj proizvodnji Egipat je uvoznik hrane (najviše pšenice, 2022. u vrijednosti od 4,8 milijarda USD). Doznake zaposlenih u inozemstvu (najviše u SAD-u i zemljama Arapskoga poluotoka) 2022. iznosile su 28,3 milijarde USD (najveće u vrijednosti od približno 31,5 milijarda USD bile su 2021). Prihodi od turizma bili su smanjeni zbog pandemije bolesti COVID-19, s 9,9 milijarda USD (2020) na 4,9 milijarda USD (2021); potom rastu na 10,7 milijarda USD (2022) te na 13,6 milijarda USD (2023). Gospodarski su važni prihodi od prometa Sueskim kanalom koji su u financijskoj godini 2022/23. iznosili 9,4 milijarde USD. Vrijednost izravnih stranih investicija povećana je s 5,1 milijarde USD (2021) na 11,4 milijarde USD (2022). Velik demografski pritisak ekonomsko je opterećenje, siromašno je približno 30% stanovništva (2019). Godine 2023. stopa inflacije bila je oko 35% (2022. približno 22%), a stopa nezaposlenosti 6,3%. Vrijednost robnog izvoza 2022. bila je 53,9 milijarda USD, a uvoza 95,7 milijarda USD. Izvozi plin, naftu i njezine derivate, zlato, kemikalije, agrume, razno povrće, građevni materijal, metale, električne uređaje, i dr. Uvozi naftu i njezine derivate, žitarice, lijekove i medicinsku opremu, strojeve, vozila, meso i druge prehrambene proizvode, računala, telekomunikacijske uređaje, oružje, drvne proizvode, kemikalije, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći su partneri Turska (7,8%), Italija (6,1%), SAD (5,9%), Španjolska (5,5%) i Indija (4,7%). Najviše uvozi iz Kine (17,4%), SAD-a (6,9%), Saudijske Arabije (6,7%), Ujedinjenih Arapskih Emirata (5,7%) i Turske (4,9%). Veličina je javnoga duga 92,7% BDP-a (2023).
Promet
Glavnina egipatske prometne mreže proteže se dolinom i deltom Nila, u ostalim dijelovima zemlje (izuzev crvenomorske obale) važnu ulogu imaju karavanski putovi. Željeznička mreža normalnoga kolosijeka duga je 5530 km, od čega je samo 65 km pruge elektrificirano (2011). Najgušća je u delti; glavni pravac Aleksandrija−Kairo−Asuan (građen od 1854−98) vodi dolinom Nila. Duljina cesta je 137 430 km (92% asfaltiranih); glavni cestovni pravci (autoceste) povezuju Kairo s Aleksandrijom, Suezom i Ismailijom. Azijski dio Egipta (Sinaj) povezan je s afričkim kopnom cestovnim i željezničkim mostom, tunelom (ispod Sueskoga kanala) i trajektom. Postoji oko 3500 km unutarnjih vodenih putova (više od polovice otpada na Nil, ostalo na kanale). Glavne su luke: Aleksandrija, Port Said, Dumjat (Sredozemno more) te Suez, Adabija i Safaga (Crveno more). Uz njih postoji i tridesetak manjih specijaliziranih luka (nafta, rasuti teret, kruzing i dr.). Za pomorski je promet najvažniji Sueski kanal. Od 12 međunarodnih zračnih luka najprometnije su Kairo (Heliopolis), Giza, Hurgada, Šarm eš-Šejh (Šarm aš-Šayḫ), Asuan, Luksor i Marsa Alam; međunarodna zračna luka u Aleksandriji u obnovi je od 2014. Za transport nafte (polja u Sueskome zaljevu, na Sinaju i u Zapadnoj pustinji) i plina (delta Nila i Sredozemno more) služi 5225 km naftovoda i 7986 km plinovoda (2013).
Novac
Novčana je jedinica egipatska funta (LE; EGP); 1 egipatska funta = 100 pijastra.
Povijest
Već oko 5000. pr. Kr. javljaju se u Egiptu mnogobrojni kulturni spomenici kojipripadaju mlađem kamenom dobu. U vezi s prvom upotrebom bakra razvijaju se tzv. halkolitičke (bakreno-kamenodobne) kulture Badari u Gornjem Egiptu i Merimde-Fayyūm u Donjem Egiptu (nakon 4000. pr. Kr.). Egipat je u to doba bio u vezi s mezopotamskim kulturama i već je poznavao slikovno pismo. U kulturama Amrah (Negade I ili el-Amra; oko 3700. pr. Kr.) i Gerzeh (Negade II ili Ghirza; oko 3200. pr. Kr.) bakar se češće upotrebljavao. Egipat je već tada bio podijeljen na dvije države: gornjoegipatsku sa stanovnicima hamitskoga podrijetla i donjoegipatsku s hamitsko-berberskim stanovništvom. Potkraj IV. tisućljeća pr. Kr. u Egipat su se preko Sinajskoga poluotoka, kao nov etnički element, uselili semitski nomadi. Oko 2900. pr. Kr., kada je vladar Gornjega Egipta Narmer (Aha, Menes, grč. Μήνης) sjedinio obje države, počinje povijesno doba Egipta. Prve dvije vladarske dinastije (Tiniti) uspjele su borbama srediti prilike u državi, organizirati upravu i osvojiti rudnike bakra na Sinajskom poluotoku. U razdoblju Stare države (III–VI. dinastija, od 2610. do 2150. pr. Kr.), kojoj je osnivač bio faraon Djoser (Zoser), Egipat je ratovao s beduinskim plemenima, osvojio područja Nubije (Kuš) i prodro čak u Palestinu. Trgovačke veze sa susjednim zemljama bile su već razmjerno žive; karavane su polazile u unutrašnjost Afrike, a brodovi plovili u zemlju Punt (obala Somalije?) i u Siriju. Egipat je u to doba bio apsolutističko, nasljedno kraljevstvo, a faraon sin boga sunca. Religija i kult dobivaju u životu Egipta središnje značenje, pa je tako svećenički stalež stekao golemu moć. U središtu religije bilo je sunčano božanstvo (Ra), uz koje je postojao još niz drugih božanstava (Horus, Set, Oziris, Izida, Ptah dr.), razvijalo se vjerovanje u prekogrobni život. S time je bio povezan i običaj balzamiranja mrtvaca. Slikovno, hijeroglifsko pismo bilo je već potpuno razvijeno. Uz to, monumentalno, postoji i pojednostavnjeno hijeratsko, poslije i kurzivno, demotsko pismo. Egipćani su vrlo rano poznavali sunčanu godinu s 365 dana, bez prijestupne godine. Nova godina padala je na početak nilskih poplava (sredinom srpnja). Kult mrtvaca doveo je do gradnje velikih faraonskih grobnica, koje za IV. dinastije (između 2575. i 2465. pr. Kr.) dobivaju oblik monumentalnih piramida (Keopsova, Kefrenova i Mikerinova piramida kraj Gizeha), povezanih s hramom i okruženih grobnicama egipatskih dostojanstvenika. U vezi s hramovima i grobnicama razvijala se monumentalna likovna umjetnost (kipovi i reljefi).
Potkraj Stare države u Egiptu je došlo do socijalnih previranja i izbile su pobune. Egipat se raspao na niz područja, u kojima su samostalno vladali lokalni knezovi. Faraon Mentuhotep (XI. dinastija) ponovno je sjedinio cijeli Egipat (oko 2040. pr. Kr.), pa je u razdoblju Srednje države (2040. do 1786. pr. Kr.) došlo do obnove moći egipatske države i kulturnoga procvata. U nekoliko vojnih pothvata (osobito za faraona Sezostrisa III., 1878. do 1844. pr. Kr.) egipatsko je područje bilo prošireno približno na opseg današnjeg Egipta. U egipatskoj utjecajnoj sferi nalazile su se Nubija, Sirija i Palestina, a žive trgovačke veze povezivale su Egipat s Puntom i Kretom. U zemlji je ponovno bio uspostavljen centralizam i čvrst činovnički upravni sustav te smanjen utjecaj svećenstva. U to je doba procvala egipatska književnost (roman o pomorcu Sinuheu), medicina, matematika i astronomija. Gradili su se mnogobrojni golemi hramovi, u prvome redu za novo vrhovno državno božanstvo Amona, boga zaštitnika Tebe, nove državne prijestolnice. Faraoni su za sebe gradili manje piramide (djelomice od opeke), a dostojanstvenici grobove u pećinama. Amenemhet III. (1844. do 1797. pr. Kr.) izgradio je umjetno jezero Moeris u pokrajini Faiyum koje je služilo kao regulator za poplavâ; Egipat je tim uređenjem dobio nova velika plodna područja.
Zbog unutarnjih nereda istočnim dijelom nilske delte oko 1650. pr. Kr. zavladalo je semitsko-kanaansko pleme Hiksi. Iz svojega glavnoga grada Avarisa vladali su Hiksi sjevernim Egiptom i južnom Palestinom. U južnom Egiptu održali su se neovisni domaći knezovi. Odatle je potekao pokret protiv Hiksa, koje je 1552. pr. Kr. Amosis I. protjerao iz zemlje.
Tako je utemeljena Nova država (1552. do 1065. pr. Kr.) s glavnim gradom Tebom. Država je, osobito zaslugom faraonâ XVIII. dinastije, postala najveća sila na Istoku. Za vladavine Amenofisa I. i Tutmozisa I. potkraj XVI. st. pr. Kr. i na poč. XV. st. pr. Kr. Nubija je bila sjedinjena s Egiptom, a egipatska je vojska prodrla sve do Eufrata. Najveći teritorijalni razvoj doživio je Egipat u doba kraljice Hatšepsut (1490. do 1468. pr. Kr.; velika trgovačka ekspedicija u Punt) i njezina polubrata Tutmozisa III. (1490. do 1436. pr. Kr.). On se uspješno borio u Palestini i Siriji s državom Mitani (bitka kraj Megidda 1468. pr. Kr.), a Amenofis III. (1403. do 1364. pr. Kr.) održavao je diplomatske i trgovačke veze sa susjednim zemljama (arhiv, pronađen u Tell el-Amarni). U zemlji je, međutim, jačao utjecaj velikih feudalaca i Amonovih svećenika iz Tebe. Faraoni su gradili grobove u pećinama (grobni hram kraljice Hatšepsut u Deir el-Bahriju). Umjesto dotadašnjega politeizma, Amenofis IV. (1364. do 1346. pr. Kr.) uveo je monoteizam, s božanstvom sunca Atonom (u vezi s time sebe je prozvao Ehnaton, a izgradio je i novu prijestolnicu Ahetaton kraj Tell el-Amarne). Ta se reforma odrazila i u likovnoj umjetnosti, u kojoj se tada javlja nešto slobodniji stil (portret njegove žene Nefertiti). Sve su te reforme bile ukinute nakon smrti Amenofisa IV., a njegov zet i nasljednik Tutankhamon (1346. do 1336. pr. Kr.), poznat po svojoj raskošno opremljenoj grobnici, vratio se u Tebu, pod Amonovo okrilje. Nakon ponovnih unutarnjih nereda te gubitka Sirije i Palestine došlo je za XIX. dinastije do novog uspona Egipta, osobito u doba Setija I. (1303. do 1290. pr. Kr.) i Ramsesa II. (1290. do 1224. pr. Kr.). Palestina je ponovno došla pod egipatsku vlast, a u Siriji se Ramses II. s promjenljivom srećom borio protiv Hetita (1285. pr. Kr. bio je poražen kraj Kadeša). Konačno je s hetitskim kraljem Hatušilijem sklopio (1270. pr. Kr.) ugovor kojim su razgraničili svoje interesne sfere u Siriji. Za faraona Merneptaha (1224. do 1214. pr. Kr.) i Ramsesa III. (1193. do 1162. pr. Kr.), Egipat se borio protiv sve jačih napadaja Libijaca i njihovih saveznika »pomorskih naroda« (među njima su bili Grci i Filistejci). Nakon Ramsesa III. Egipat slabi; izgubio je Palestinu i Nubiju, a za vlast u zemlji otimali su se Amonovi svećenici iz Tebe i libijski plaćenici. Za vladara XXI. dinastije (vladali su samo južnim Egiptom) država ekonomski propada, pravni poredak slabi, a umjetnost je u dekadenciji. U doba XXII. dinastije Egipat se nešto oporavio. Faraon Šešonk I. (945. do 924. pr. Kr.), vođa libijskih plaćenika, poduzeo je oko 927. pr. Kr. vojni pohod na Palestinu, opljačkao je Jeruzalem i tamošnji hram. Nakon njega država ponovo propada. Oko 750. pr. Kr. potomci Amonovih svećenika, koji su bili emigrirali iz Egipta, utemeljili su u Napati u Nubiji teokratsku državu. Za vladavine Pianhija oni su 722/721. pr. Kr. osvojili cijeli Gornji Egipat. Šabaka, vladar Napate, zauzeo je 711. pr. Kr. i Donji Egipat, ali su se njegovi nasljednici morali odande povući pred premoćnim asirskim snagama. Psametih I. (664. do 610. pr. Kr.), domaći knez, kojega su Asirci postavili u Egiptu za svojega namjesnika, uspio je iz Egipta izbaciti asirske posade i osnovati posljednju samostalnu egipatsku dinastiju (XXVI., tzv. Saiti, 664. do 525. pr. Kr.). On je uspio obuzdati i libijske plaćenike i Amonove svećenike, u svojoj je službi držao grčko brodovlje i otvorio Egipat grčkoj trgovini (grčke kolonije u nilskoj delti). Psametihova sina Neha (610. do 595. pr. Kr.), koji je nastojao vratiti Egiptu Siriju, potukao je 605. pr. Kr. kraj Karkemiša na Eufratu kaldejski (babilonski) vladar Nebukadnezar II. Neho je započeo graditi kanal koji je imao spajati jezero Timsah sa Crvenim morem. Amasisa II. (570. do 526. pr. Kr.) također je potukao Nebukadnezar II., a sina mu Psametiha III. 525. pr. Kr. porazio je kraj Peluzija perzijski kralj Kambiz. Egipat je postao perzijska pokrajina, iako je zadržao stanovitu samoupravu.
Nakon nekoliko ustanaka protiv perz. vlasti, Egipat je ponovno kratko vrijeme (XXVIII–XXX. dinastija, 404. do 343. pr. Kr.) bio samostalan, zatim ponovno pod Perzijancima, dok ga 332. pr. Kr. nije zauzeo Aleksandar III. Veliki. Za Ptolemejevića (305. do 30. pr. Kr.) započelo je heleniziranje Egipta. Aleksandrija je postala prijestolnica Egipta i jako kult. središte (Museion i biblioteka). Prvih šest vladara (Ptolemej I–VI.) vodili su neprekidne borbe kako bi osvojili Siriju, što im je na kraju i uspjelo. Za to vrijeme u Egiptu je jačao orijentalni utjecaj (uvođenje ist. kultova). U I. st. pr. Kr. Rimljani su pokazivali znatno zanimanje za Egipat, gdje su već od 54. pr. Kr. imali svoje posade. Za građanskog rata u Rimu i Ptolemej XIII. i Kleopatra VII. živo su sudjelovali u političkim zbivanjima. Kleopatra se najprije povezala sa Cezarom, a zatim s Markom Antonijem, u želji da uz njegovu pomoć proširi svoju vlast na Cipar, Kretu i maloazijsku obalu. Tada je izbio rat između Oktavijana i Antonija, koji je završio Antonijevim i Kleopatrinim samoubojstvom. Egipat je 30. pr. Kr. postao rimska provincija i žitnica Rimskoga Carstva, a Aleksandrija izvozna luka i baza rimske flote. U Egiptu su se naseljivali mnogobrojni rimski veterani, a država je nastojala što više unaprijediti poljodjelstvo. U II. st. doživljava helenizam u Egiptu procvat, ali je istodobno zemlja počela ekonomski propadati (ustanak Židova 115–117; bijeg seljaka sa zemlje zbog poreza). Septimije Sever uključio je domaću aristokraciju u upravu zemljom (200) i Egipat se pomalo izjednačio s ostalim rimskim provincijama. Za Dioklecijana (potkraj III. st.) Egipat je obuhvaćao provincije Libiju, Tebaidu, Aegyptus Herculia i Aegyptus Iovia (istočna i zapadna delta). Kršćanstvo je već rano uhvatilo korijenje u Egiptu, a 451. aleksandrijski biskup postao je patrijarh. Novu vjeru prihvatili su uglavnom felasi i neki gradski elementi, među kojima se razvilo monaštvo. Već oko 350. bila je prevedena Biblija na njihove dijalekte i tada počinje nagli uspon Koptske crkve. U IV. i V. st. Egipat je bio poprište oštrih teoloških rasprava (biskup Ćiril Aleksandrijski). Teško ekonomsko stanje Kopta izazvalo je njihovu mržnju prema bizantskom caru, koji je veleposjednicima u Egiptu davao velike povlastice, jer je tražio njihovu potporu u svojoj crkvenoj politici. Jak su otpor pružali Kopti u V. st. pod vodstvom opata Šenute. Pobune su izbijale i poslije (npr. 516), pa su široki slojevi naroda pozdravili kao oslobodioce najprije perzijske osvajače (619), a zatim Arape (639–642). Bizant je 642. izgubio Aleksandriju, a 658. Egipat je došao pod vlast kalifa Muavije I.
Otada su Egiptom upravljali kalifovi namjesnici, a potom visoki časnici njegove garde. Od 868. nastojao je Ahmed ibn Tulun samostalno zavladati Egiptom. Već 914. pokušali su Fatimidi iz sjevernoafričkog berberskog područja dočepati se vlasti u Egiptu. To im je uspjelo 969., kada su potukli vojsku dinastije Ikšida (935–969) i utemeljili grad Kairo. Nakon razdoblja mirna razvoja Siriju su im oteli Seldžuci, a zatim križari (potkraj XI. st. i na poč. XII. st.). Slijedili su unutar. nemiri i na vlast je došao Kurd Saladin, s kojim je u Egiptu zavladala dinastija Ajubida (1171–1250). U drugoj pol. XII. st. osvojili su Ajubidi Siriju, a 1187. zauzeli su i Jeruzalem. U prvoj pol. XIII. st. Egipat je bio cilj napadaja križarskih vojski (okupacija Damiette 1219. i 1249). Posljednji Ajubidi upotrebljavali su kao svoje plaćenike mameluke, robove koje su kupovali s područja Crnoga mora. Mameluci su se s vremenom osilili i na kraju preuzeli vlast u Egiptu; srušivši dinastiju Ajubida vladali su do dolaska Osmanlija. Sultan Baibars (1260–77) odbio je navalu Mongola na Egipat i stekao križarske gradove u Palestini, Nubiji i Maloj Armeniji. Njegovi su nasljednici uništili kršćanske kneževine u Siriji. Egipat je za mamelučke vladavine ekonomski jako napredovao, mamelučki su sultani osnovali mnoge bogate zaklade (vakufe). Tipični su spomenici arhitekture toga doba kameni mauzoleji u indijskom i kurdskom stilu. Osmanlije su pokorili Egipat 22. I. 1517. Na čelo uprave bio je postavljen najprije beglerbeg, zatim paša, a uz njega su u vijeću (divanu) držali vlast mamelučki feudalci. S Egiptom su nastavili trgovati različiti europski narodi, iako je njegova posrednička uloga idućih stoljeća znatno oslabila. U zemlji je, međutim, jačala moć mamelučkih feudalaca, osobito u XVIII. st., kada je oslabila središnja vlast u Carigradu. Mameluci, okupljeni oko Ali Beya, podignuli su 1769. ustanak i proglasili neovisnost Egipta.
Želeći da komadanjem Osmanskoga Carstva ojača utjecaj Francuske na Bliskom istoku, odakle je namjeravao ugroziti britansku vlast na Indijskom oceanu, Direktorij je 1798. poduzeo ekspediciju protiv Egipta. Napoleon Bonaparte zauzeo je 2. VII. 1798. Aleksandriju. Nakon nekoliko pobjeda nad mamelucima ušao je u Kairo, a zatim je nastavio pohod u dolinu Nila i Siriju. Francuska se armija u Egiptu isprva održala, ali se ljeti 1800. morala povući. Mameluci su nakon toga još neko vrijeme vladali zemljom, a onda ih je iz Kaira potisnuo osmanski general Albanac Mehmed (Muhamed) Ali, kojega je sultan postavio za namjesnika u Egiptu (1805). On se poslije riješio mameluka ubivši više od 400 njihovih bejova (1811). Postavši stvarni gospodar Egipta, Mehmed Ali pokazao je organizatorske sposobnosti, unaprjeđivao je poljodjelstvo, uveo uzgoj pamuka, modernizirao vojsku, sagradio flotu, razvijao trgovinu. Istodobno je egipatska vojska ugušila ustanak u Arabiji (1819), širila vlast prema Sudanu i pomogla ugušiti grčki ustanak. God. 1833. dobio je namjesništvo u Siriji, koje je pod pritiskom velikih sila morao 1840. napustiti. Porta mu je 1841. priznala nasljedno namjesništvo u Egiptu (uz vazalni odnos). Za njegovih nasljednika Abasa I. (1849–54) i Said-paše (1854–63) Egipat se ekonomski i kulturno podigao, a ukinuto je ropstvo. Počela je izgradnja Sueskoga kanala, koji je završen za Saidova nasljednika Ismail-paše (1863–79). Njemu je Porta priznala pravo nasljedstva u izravnoj liniji (1866), dala mu titulu kediva (1867) i proglasila unutarnju samostalnost Egipta (1873); on je 1875. prodao dionice Sueskoga kanala Velikoj Britaniji. Za njegova sina Tevfika (Tawfīq) (1879–92) izbili su ustanci protiv stranaca, koji su doveli do oružane intervencije Velike Britanije i Francuske. Od 1882. Egipat se nalazio pod punom britanskom kontrolom. Od Egipta se odvojio Sudan, gdje je 1883. izbio ustanak pod Muhamed-Ahmedom; Velika Britanija zaposjela je Sudan 1898. Britansko-egipatskim sporazumom (19. I. 1899) uspostavljen je kondominij nad Sudanom, a granica Egipta i Sudana utvrđena je 22. paralelom. Britansko-francuskim sporazumom 1904 (entente cordiale) priznati su britanski interesi u Egiptu, a francuski u Maroku.
Kada je izbio I. svjetski rat (1914), Egipat se pridružio Antanti i objavio rat Osmanskomu Carstvu. Mjesec dana poslije Velika Britanija objavila je ukidanje osmanske vrhovne vlasti i uspostavila svoj protektorat nad Egiptom. Tada je bio svrgnut Abas II. (1892–1914), a za sultana postavljen Husein Kamil (1914–17), kojega je naslijedio Fuad I. (1917–36). Za rata Velika Britanija uspješno je branila Sueski kanal od osmansko-njemačkih napadaja. Po završetku rata pojavio se u Egiptu jak nacionalistički pokret pod vodstvom stranke Wafd, koja je tražila samostalnost zemlje. Britanska je vlada 28. II. 1922. priznala, uz neka ograničenja, neovisnost Egipta, Fuad se proglasio 15. III. te godine za kralja (Fuad I.), ali se ni tada nisu sredili britansko-egipatski odnosi. Nakon razdoblja kraljeve diktature (1930–35) pobijedila je na izborima stranka Wafd (1936), pa je vlada s Velikom Britanijom sklopila savez, budući da je postignut sporazum da britanske snage ostanu samo u zoni Sueskoga kanala 20 godina i da se na Sudan primijeni status kondominija. Iduće godine Egipat je bio primljen u Društvo naroda. God. 1939. egipatska vlada prekinula je odnose s Njemačkom i proglasila opsadno stanje te stavila na raspolaganje Velikoj Britaniji zračne i morske luke i komunikacije. Britanske snage odbile su 1940. talijanski, a 1942. talijansko-njemački napadaj na Egipat. Vlada Nakas-paše stavila je Egipat potkraj 1944. u službu britanskih interesâ.
Nakon 1945. osnažile su nacionalističke i ljevičarske skupine koje su zahtijevale povlačenje britanskih snaga i djelatniju podršku Arapima u Palestini; istodobno se radikalizirao islamski reformistički pokret Muslimansko bratstvo (osnovan 1928). Ratom protiv Izraela 1948. Egipat se uključio u Arapsko-izraelski sukob. S Velikom Britanijom raskinuo je 1951. ugovor o kondominiju nad Sudanom (od 1899) te ugovor iz 1936. o britanskoj vojnoj prisutnosti. Državnim udarom 1952. kralj Faruk I. bio je prisiljen na abdikaciju (kratko ga naslijedio maloljetni sin Fuad II.); 18. VI. 1953. ukinuta je monarhija i proglašena republika, a vlast je preuzeo general Muhammed Nagib. Smijenio ga je 1954. pukovnik Gamal Abdel Naser, od 1956. predsjednik republike. Dogovorio je 1954. prijelaznu upravu za Sudan (neovisan od 1956) te postupno povlačenje britanskih snaga iz zone Sueskoga kanala. Također je zabranio djelovanje Muslimanskoga bratstva, koje ga je pokušalo likvidirati. Egipat je odbio sudjelovati u prozapadnom Bagdadskom paktu, a nakon izraelskog napada na Gazu 1955. naoružao se uz pomoć komunističkih zemalja. Zbog uskraćene američke i britanske pomoći u izgradnji hidroenergetskoga kompleksa kod Asuana Naser je 1956. nacionalizirao upravljanje Sueskim kanalom. Uslijedila je vojna intervencija britanskih, francuskih i izraelskih snaga, koju je ubrzo zaustavio UN (uz sovjetsku i američku podršku). Za vrijeme Nasera Egipat je težio vodstvu u arapskoj zajednici; sa Sirijom je 1958–61. bio u Ujedinjenoj Arapskoj Republici (UAR), kojoj je bio pridružen i Jemen, a 1963. neuspješno se pokušao ujediniti s Irakom i ponovno sa Sirijom (naziv UAR zadržao je do 1971). Naserov režim oslanjao se na sovjetsku pomoć (od 1960. nužnu i za dovršenje Asuanske visoke brane), prihvaćao je socijalistički sustav i jačao poziciju SSSR-a na Bliskom istoku (uz sovjetsku podršku Egipat je sudjelovao u građanskom ratu u Jemenu 1962–67., zbog čega mu je bila uskraćena pomoć iz SAD-a). Istodobno je Egipat bio među vodećima u pokretu nesvrstanih zemalja. U III. arapsko-izraelskom ratu 1967. Egipat je bio poražen pa je izgubio Sinajski poluotok (plovidba Sueskim kanalom bila je blokirana). Naser je ponudio ostavku, no uz narodnu podršku ostao je na vlasti. Nakon smrti 1970. naslijedio ga je Muhammed Anvar as-Sadat. Pripremao je Egipat za rat s Izraelom i započeo ga 1973. nakon neuspješnog ujedinjavanja s Libijom. Uz posredovanje UN-a borbe su bile obustavljene, a primirjem od 18. I. 1974. povučene su snage iz područja Sueskoga kanala, što je omogućilo njegovu obnovu i otvaranje (1975). Sadat se potom priklonio savezništvu sa SAD-om (1972. protjerao je sovjetske vojne stručnjake), težeći mirovnomu sporazumu s Izraelom. Nakon dogovora o vojnom dezangažmanu na Sinaju (1974. i 1975), tj. njegovu postupnom povratu Egiptu (osim pojasa Gaze), Egipat i Izrael zaključili su 1978. mirovni sporazum u Camp Davidu. Zbog priznavanja Izraela Egipat su osuđivale mnoge arapske zemlje, a Sadatu su se protivile egipatske ljevičarske organizacije, Naserovi sljedbenici, islamske skupine i dr. Radikalni islamisti ubili su 6. X. 1981. Sadata, a novi predsjednik postao je Hosni Mubarak (ponovno je izabran 1987., 1993., 1999 – uz bojkot opozicijskih snaga). Tijekom 1980-ih Egipat je postupno obnovio odnose sa suprotstavljenim arapskim zemljama; poticao je palestinsko-izraelske pregovore, u koje je nastojao aktivnije uključiti i europske sile. U početku 1990-ih bilo je povremenih incidenata na egipatsko-sudanskoj granici zbog spornoga područja Halaib (Ḥalāyib). U tzv. Zaljevskom ratu 1991. Egipat je sudjelovao protiv Iraka; sporazum o regionalnoj vojnoj suradnji potpisao je sa Saudijskom Arabijom 1993. te nastavio primati vojnu pomoć iz SAD-a. Sigurnosno važan sporazum o uporabi i zaštiti Nila Egipat je 1999. potpisao s Etiopijom i Sudanom. Socijalni i ekonomski problemi tijekom 1990-ih i početkom 2000-ih pogodovali su jačanju političkog utjecaja Muslimanskog bratstva; povremene su terorističke akcije radikalnih islamističkih skupina. Mubarak je 1999. ranjen u atentatu; 2005. ponovo pobjeđuje na izborima i provodi ograničenu demokratizaciju. Masovni prosvjedi početkom 2011 (s oko 850 poginulih) vodili su rušenju Mubarakovog režima, a vlast je privremeno preuzelo vojno vijeće. Uslijedila je demokratizacija te su od studenoga 2011. do siječnja 2012. održani izbori na kojima je pobijedila islamistička Stranka slobode i pravde (stranka Muslimanskog bratstva); njen kandidat Muhammed Mursi (Muḥammad Mursī) izabran je za predsjednika. Održana je politička nestabilnost koju uzrokuje suparništvo vojnoga vrha i islamista. Povremeno izbijaju masovni prosvjedi protiv režima (2012. i u prvoj polovici 2013). Početkom srpnja 2013. izveden je vojni puč koji su podržale liberalne stranke; M. Mursi je pritvoren, a stvorena je prijelazna civilna vlada te su uslijedili prosvjedi pripadnika Muslimanskoga bratstva i represija vojne vlasti s brojnim civilnim žrtvama. Stvarnu vlast preuzeo je general Abdul-Fattah as-Sisi (od 2012. zapovjednik vojske i ministar obrane, od 2013. zamjenik premijera). Pobijedio je na predsjedničkim izborima u svibnju 2014 (predsjednik je postao 8. VI. 2014); nastavio je represiju nad Muslimanskim bratstvom. U travnju 2016. došlo je do prosvjeda nakon odluke vlasti da sporazumom o morskoj granici Saudijskoj Arabiji ustupi otoke Tiran i Sanafir na ulazu u Akapski zaljev. Oporba je sporazum pokušala sudski osporiti, no u lipnju 2017. odobrio ga je parlament, a potom i predsjednik as-Sisi. Njegov novi predsjednički mandat počeo je u ožujku 2018., nakon pobjede na izborima koje je oporba bojkotirala. U veljači 2019. parlament je usvojio ustavne promjene kojima je mandat predsjednika republike produljen na šest godina, čime je as-Sisiju omogućeno da nastavi svoju vladavinu. Te su promjene prihvaćene na referendumu u travnju 2019 (uz izlaznost glasača od 44,3%). As-Sisi je ponovno uvjerljivo pobijedio na predsjedničkim izborima u prosincu 2023., bez ozbiljnih protukandidata; treći mandat na čelu države počeo mu je u travnju 2024.
Politički sustav
Prema Ustavu od 18. I. 2014., i ustavnim amandmanima poduprtima u travnju 2019., Egipat je unitarna republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Na čelu je države predsjednik republike, kojega izravno biraju građani; može biti biran najviše dva uzastopna mandata. Do ustavnih promjena 2019. predsjednički mandat trajao je četiri godine, a potom je produljen na šest godina. Predsjednik republike ima velike ovlasti u izvršnoj vlasti iako je ona formalno u rukama vlade, koja proizlazi iz parlamentarne većine. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament, koji se sastoji od Narodne skupštine (Medžlis aš-Šaab) i Senata. Narodna skupština ima najmanje 450 zastupnika biranih izravno, dok predsjednik republike može imenovati najviše 5% skupštinskog sastava (od izbora 2020. zastupnika je 596). Najmanje 25% zastupničkih mjesta rezervirano je za žene. Mandat je zastupnika pet godina. Senat ima 300 članova, od kojih je 200 izabranih, a 100 imenuje predsjednik republike; za žene je rezervirano najmanje 10% članstva. Mandat je članova Senata šest godina, a svake se tri godine bira polovica članova. Biračko je pravo opće i jednako (te obvezno za muškarce) a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast obavljaju Vrhovni sud, apelacijski sudovi, okružni i niži sudovi. Administrativno je država podijeljena na 27 gubernija (muhafazat). Nacionalni praznik: Dan revolucije, 23. srpnja (1952).
Političke stranke
Nacionalna demokratska stranka (Hizb al-Watani al-Dimuqrati), osnovana 1978., konzervativna je stranka koja se na vlasti održala do 2011. Sljednica je Arapske socijalističke unije, koju je 1962. utemeljio Gamal Abdel Naser (predsjednik republike 1956–70) i bila je jedina legalna i vladajuća stranka do 1978. kada je raspuštena te je iz njezine centrističke frakcije nastala Nacionalna demokratska stranka kojoj je osnivač i glavni tajnik (do smrti 1981) bio Muhammed Anvar as-Sadat (predsjednik republike 1970–81). Potom je, 1981–2011., na čelu stranke bio Hosni Mubarak (istodobno i predsjednik republike); nakon pada njegova režima (2011) stranka je zabranjena. Nova delegacijska stranka (Ḥizb al-Wafd al-Ǧadīd), stranka desnoga centra, osnovana je 1978., zabranjena iste godine, a obnovljena 1984. Smatra se sljednicom stranke Egipatska delegacija (al-Wafd al-Miṣrī), osnovane 1922., a raspuštene 1953 (ime je dobila po egipatskoj delegaciji na mirovnim konferencijama održanima nakon I. svjetskog rata). Na izborima 2011/12., 2015. i 2020. bila je treća po broju zastupnika. Stranka slobode i pravde (Ḥizb al-Ḥurrīya wa al-ʻAdāla), osnovana 2011., islamistička je stranka stvorena potporom Muslimanskoga bratstva. Na izborima 2011/12. predvodila je ideološki raznovrsnu koaliciju Demokratski savez za Egipat, te pobijedila s relativnom zastupničkom većinom; stranački vođa Muhammed Mursi pobijedio je na predsjedničkim izborima 2012. Stranka je zabranjena 2014., nakon dolaska na vlast generala Abdul-Fattaha as-Sisija. Stranka svjetla (Ḥizb an-Nūr), osnovana 2011., islamistička je stranka; zagovara fundamentalističku varijantu islama i uvođenje šerijata. Na izborima 2011/12. predvodila je koaliciju Islamski blok, te osvojila drugo mjesto po broju zastupnika. Unutarnji sukobi tijekom 2013. doveli su do podjele stranke i gubitka političkog utjecaja. Republikanska narodna stranka (Ḥizb aš-Šaʻb al-Ǧumhūrī), osnovana 2012., stranka je desnoga centra. Najveći izborni uspjeh postigla je 2020. drugim mjestom po broju zastupnika. Budućnost nacije (Mustaqbal Waṭan), osnovana 2014., stranka je desnoga centra koja podupire predsjednika republike Abdul-Fattaha as-Sisija. Na izborima 2015. bila je druga po broju zastupnika, a 2020. prva s apsolutnom zastupničkom većinom.
Hrvatsko iseljeništvo
Prve hrvatske iseljeničke naseobine utemeljili su u Egiptu radnici koji su radili na prokopu Sueskoga kanala od 1859. Procjene o njihovu broju kreću se od nekoliko stotina do 3000. Među njima je najistaknutiju ulogu odigrao Andrija Lončarić Josipov, koji je uklonio posljednju zapreku što je dijelila Sredozemno od Crvenoga mora, dok je franjevac Lujo Čurčija obavio blagoslov na velikoj svečanosti otvaranja Kanala 1869. Dio radnika ostao je u Egiptu i nakon probijanja kanala radeći na poslovima vezanima uz taj prometni put. Zajedno sa Slovencima, Hrvati su 1895. utemeljili u Aleksandriji društvo »Slavjanska sloga«. Društvo je imalo potporno i prosvjetno značenje, a prvi predsjednik bio je Lujo Žaja. Ono je održavalo veze s domovinom i poslalo novčanu pomoć stradalima u protumadžarskom pokretu 1903/4. Između dvaju svjetskih ratova, zajedno s potomcima, u Egiptu je živjelo oko 4000 Hrvata, i to uglavnom u Aleksandriji, Kairu, Port Saidu, Ismailiji i Suezu. Radili su pretežito u kompaniji koja je upravljala Kanalom, a bilo je i mornara, tvorničkih radnika, ribara i trgovaca. Životni standard bio im je nizak, a društveni je život zamro. Nakon II. svjetskog rata u Egiptu je živjela tek koja stotina Hrvata. Osim u Egiptu, u sjevernoj Africi između dvaju svjetskih ratova živjelo je nekoliko stotina Hrvata u Tunisu i Alžiru.
Jezik
Egipatski jezik pripada egipatskoj grani afro-azijske jezične porodice (u nju se još svrstavaju semitski, berberski, čadski, kušitski i omotski jezici), govorio se u Egiptu približno od 3000. pr. Kr. do XVII. st. Prema nekim lingvistima, egipatski se s čadskim jezicima svrstava u egipatsko-čadsku granu afro-azijske porodice. Povijest se egipatskog jezika obično dijeli na pet razdoblja: staroegipatski (oko 3000. do oko 2200. pr. Kr.), srednjoegipatski (oko 2200. do oko 1600. pr. Kr.), novoegipatski (oko 1550. do 700. pr. Kr.), demotski (700. pr. Kr. do 400. god.) te koptski (IV–XVII. st.). Koptski se jezik zadržao do danas kao liturgijski jezik koptskih kršćana, a ima i pokušaja da se oživi kao govorni jezik. Egipatski se jezik pisao osobitim logosilabičkim pismom u kojem su se nekim znakovima bilježili slogovi, a nekima cijele riječi. Konvencionalno se to pismo naziva hijeroglifskim kada je pisano na kamenu, kovini i drugim tvrdim podlogama, dok se na papirusu razlikuju starija, hijeratska i mlađa, demotska varijanta. Samoglasnici se nisu bilježili, pa ih za pretkoptsko razdoblje valja rekonstruirati. Koptski se jezik piše alfabetskim pismom nastalim modifikacijom grčkoga pisma. Egipatske je hijeroglife dešifrirao 1822. J.-F. Champollion, zahvaljujući trojezičnoj i tropismenoj Steli iz Rosette, koja je sadržavala i grčki prijevod egipatskog teksta. U odnosu prema drugim afro-azijskim jezicima, a osobito arhaičnim semitskima, egipatski je pretrpio dalekosežne promjene; gotovo su nestali afro-azijski emfatični okluzivi, a reducirana je uloga prijevoja. Glagolski sustav znatno se izmijenio (nestalo je razlike između prefiksalne konjugacije aktivnih i sufiksalne konjugacije stativnih glagola, a novi glagoli koji izražavaju radnju razvili su se iz atributivnih i prepozicionalnih sintagmi), no u imenskom je sustavu staroegipatski zadržao oba afro-azijska gramatička roda (muški i ženski) te tipičnu posvojnu konstrukciju status constructus (morfološko obilježavanje posjedovane imenice). Poredak riječi u rečenici većinom je V (glagol) S(ubjekt) O(bjekt), kao u mnogim drugim afro-azijskim jezicima.
Stara egipatska književnost
Najstariji su tekstovi (2778. do 2250. pr. Kr.) formule uklesane u zidove faraonskih grobnica, a među njima su himni, obredni tekstovi, magične izreke, tekstovi vjerske promidžbe. U nekima iz grobnica drugih istaknutih osoba opisuju se pojedini prizori oslikani na zidovima. Ima medicinskih tekstova i mudrih izreka. Nakon duboke krize i preobrazbe društva (2250. do 2160. pr. Kr.), ističu se »Mudračevi prijekori« (princa Ipua) i »Očajnikov razgovor sa svojom dušom«, »Harfistova pjesma«, »Nauk za Merikaru« i drugo.
Za razdoblje Srednjega kraljevstva (2160. do 1580. pr. Kr.) karakteristični su politički i pripovjedni tekstovi. Ističu se »Sinuheove pustolovine«, »Brodolomčeva priča« te zbirka čudesnih priča o prošlosti.
Za XVIII. dinastije (od istjerivanja Azijaca iz delte do Tutankhamona) nastali su profinjeni i majstorski pisani umjetnički tekstovi. Od dvorske književnosti ističe se »Priča o božanskome začeću kraljice Hatšepsut« i »Priča o pohodu Tutmozisu III. u Megido«, a među djelima mudre i vjerske književnosti valja spomenuti »Naputke svećenika Ptahotepa«, »Himnu bogu Suncu« te »Himnu Atonu« (Sunčevoj ploči), koja se smatra najvećim dometom staroegipatske književnosti.
Nakon XVIII. dinastije nastaje razdoblje »novoegipatske« književnosti (1320. do 95. pr. Kr.). To je razdoblje kada književni jezik postaje sve bliži razgovornomu. Karakteristične su novele »Priča o dvojici braće« i »Rasprava između Hora i Seta«, koji i jedan i drugi žele zadobiti Ozirisovo nasljedstvo. Za to je razdoblje značajna i ljubavna književnost.
U kasnom razdoblju (930. do 332. pr. Kr.) jedan je od najvažnijih tekstova »Unamonovo putovanje«, kako po književnoj tako i po zemljopisno-dokumentacijskoj vrijednosti. Značajna je mudra književnost i kroničarski tekstovi. U ptolemejskom i rimskom razdoblju razdvaja se hijeratski jezik u tekstovima koji se vraćaju prošlosti i demotski, koji dolazi u tekstovima povezanima sa živom stvarnošću.
Egipatska književnost kršćanske ere
Egipatska književnost kršćanske ere
→ arapi, književnost
Religija
Uz politeizam i izraziti ritualizam, staroegipatska religiju karakterizira monoteistička reforma (atonizam), specifično shvaćanje smrti, štovanje bogova kao izraza snage i moći prirode u zoomorfnome (svete životinje), antropomorfnome ili hibridnome (zooantropomorfnom) obliku. Božanska se narav razumijeva kao imanentna, nema razlike između božanskoga i ljudskoga svijeta. Stanje smrti dio je dobro uređena života, za koji se brinu bogovi. Održanje svijeta jamči faraon, sin boga sunca (Ra), stožer sveukupnoga društvenoga i religijskoga života. Religija je u starom Egiptu bila temelj i izvor sveukupne civilizacije (umjetnosti, pisma, medicine, prava i dr.); razvijala se uglavnom bez stranih utjecaja, a znatno je utjecala na susjedne narode i kulture potonjih naroda.
Predodžbe religijskoga sadržaja u kojima se božanske moći predočuju životinjskim likovima i fetišima javljaju se već u IV. tisućljeću pr. Kr., oko 3000. pr. Kr. božanstva poprimaju ljudsko obličje; potom se javlja hibridni oblik, najčešće s ljudskim tijelom i životinjskom glavom (sokol Horus, ovan Amon). Punina se božanstava izražavala najprije eneadama (devetoricom) a potom i arhetipskim trijadama (trojstvima). Glavno božanstvo nije postojalo, premda je od IV. dinastije bog sunca Ra imao posebno mjesto i poslije se zajedno s Amonom štovao kao »kraljevsko božanstvo« Amon-Ra. Amenofis IV. (egipatski Amenhotep) pokušao je uvesti štovanje jednoga boga (Aton) prikazivanoga kao sunce s rukama, ali je ta reforma propala s njegovom smrću.
Kozmogonijski mitovi, premda različiti, slažu se u bitnome: nestvoreni stvoritelj opredmetio se kroz fizički (sunce, zemlja, otoci) odnosno biološki red (jaje, lotos, zmija). Prvi je bog Atum stvorio božanski par Šu i Tefnut. Šu je odvojio nebo od zemlje i tako stvorio prostor koji je ispunila Sunčeva svjetlost. Zbog starosti bogova savršenstvo stvaranja se izgubilo, ljudi su se pobunili, zbog čega su uništeni ognjem, a bogovi su se povukli na nebo (mit o nebeskoj kravi).
Izraziti ritualizam svjedoči o važnoj povezanosti ljudi i bogova. Vrijednost načela moralnoga života uočljiva je iz shvaćanja smrti. Kult mrtvih ima posebnu ulogu – veličanstveni grobovi (piramide, mastabe, špiljski grobovi), balzamiranje mrtvih i bogati grobni prilozi trebali su omogućiti nastavak zemaljskoga života u kraljevstvu mrtvih. Onostranost obuhvaća nebo i podzemlje, pri čemu je važno podzemlje, gdje bog sunca odlazi svake noći i sjedinjuje se s Ozirisom te svojim svjetlom i stvoriteljskom riječju osposobljuje za obnovljeni život. Tijelo ostaje u podzemlju, a duša (Ba) je oslobođena i može doći do neba. Sjedinjenjem duše i tijela život se uvijek obnavlja.
Potkraj Staroga kraljevstva nastala je predodžba o sudu mrtvih. Ostvarenje vječnosti ovisilo je o provjeri ispravnosti pokojnikova života kojoj se pred Ozirisom i Raom morao podvrgnuti svaki pokojnik. Provjera se sastojala od ispovijedi i vaganja srca, koje je trebalo težiti koliko i nojevo pero iz glave božice Maat, i tada je pokojnik bio čist od grijeha, inače ga je proždirala neman.
Glavno mjesto kulta bio je hram, božja kuća u kojoj je boravio bog u obliku slike ili kipa, a posluživala ga je skupina pobožnih ljudi ili svećenika. Prigodom svetkovina božanstvo se iznosilo izvan hrama da ga može vidjeti i običan puk, kojemu je bio zabranjen pristup u hram. U hramu je bio samo faraon kao posrednik između boga i ljudi, nositelj kulta i rituala kojim jamči opstojnost kozmičkoga reda. Kako je kult bio državni, svećenici su djelovali samo po nalogu faraona, koji je, premda božanskoga podrijetla, samo iznimno bio štovan kao bog.
Posebnu ulogu u egipatskoj religiji imali su vračevi, a to su poslije prihvaćali i antički narodi. Služili su se moćima (amuletima), a neki su se sveti predmeti koristili i u hramskom ritualu.
Slabljenjem kraljevske moći i značenja potkraj Novoga carstva, u prvi je plan došao kult životinja, pri čemu se nisu štovale pojedine životinje, npr. Apis, nego sve životinje određene vrste (mačke, krokodili), koje su se nakon uginuća mumificirale i polagale u groblja.
U kasnom razdoblju (I. tisućljeće pr. Kr.) pa sve do rimskoga doba utjecaj staroegipatske religije vidljiv je ponajprije kod Grka, a posebice kod Rimljana (kult o Izidi te o Serapisu – vjerojatno Oziris-Apis); u Rimu je podignut i Izidin hram. Stara egipatska misao utjecala je na filozofsku misao kasne antike (gnosticizam, hermetizam, neoplatonizam) te na kršćanstvo (monaštvo).
Likovne umjetnosti
Egipatska je umjetnost već u Staroj državi stvorila vlastiti izraz, koji je ostao bitno nepromijenjen više od dva tisućljeća. Ideja o zagrobnom životu i kult božanstva i faraona određivali su od prvih početaka oblik i sadržaj egipatske umjetnosti. Njezin funeralno-sakralni karakter uvjetovao je monumentalnost u koncepciji, a konzervativnost i tradicionalizam u izrazu. Od kraja IV. st. pr. Kr. tu tradicionalnu umjetnost postupno prožimlje helenizam; kada je Rim 30. god. pr. Kr. zauzeo Egipat, ona je već bila helenizirana. Elementi njezina likovnog izraza očuvali su se djelomice u koptskoj umjetnosti.
U vezi s vjerovanjem u zagrobni život rano se razvila grobna arhitektura. Bio je raširen oblik mastabe, nastao vjerojatno po uzoru na prapovijesne tumule; ima oblik četverostrane krnje piramide s prostorijama za kult i grobne priloge, ispod kojih je smješten grob. Iz mastabe se razvila stepeničasta piramida, koja se u početku gradila od opeke. Prvu kamenu stepeničastu piramidu dao je sagraditi faraon Djoser iz III. dinastije, a podigao ju je graditelj Imhotep u Saqqari kraj Memfisa. Prostor oko piramide ograđen je visokim zidom, unutar kojega su smještene dvorane za primanje, upravna zgrada, palača u kojoj se nalazi vladarov kip i druge građevine. Vladari IV. dinastije (Keops, Kefren, Mikerin) grade kraj Gize velike piramide, vrhunska ostvarenja egipatske arhitekture. Među njima se ističe Keopsova piramida, kojoj su stranice duge 230 m, a visoka je oko 147 m. U piramidama se smještala faraonova mumija, dok se kult obavljao u posmrtnom hramu, koji se nalazio ispred piramide. Uz hram Kefrenove piramide smještena je velika sfinga. U Srednjoj i Novoj državi imućniji pojedinci gradili su manje piramide kao svoje grobnice. Od V. dinastije posmrtni hram stilski se mijenja pod utjecajem realističke religije kulta sunca. Stupovi (trup i kapitel) imaju karakteristične oblike lotosa, papirusa ili palme; nisu funkcionalni kao grčki stupovi pa možda simboliziraju pejzaž u kojem se odvija kult. – Od kraja Stare države javljaju se špiljski grobovi, koji često imaju arhitektonski riješena pročelja. Raspored prostorija i pročelja reproducira u reduciranu obliku izgled egipatske stambene kuće (grobovi u Beni Hasanu iz Srednje države); taj se tip grobova održao i u Novoj državi. – O hramovima bogova Stare države ima malo podataka; poznat je hram boga sunca iz V. dinastije u Abu Gurabu. Središte svetišta monolitni je granitni obelisk s pozlaćenim šiljkom, koji stoji na podnožju u obliku krnje piramide. Prostor oko obeliska zatvara natkriveni hodnik s mnogobrojnim prostorijama. Po dva obeliska, simbola boga sunca, susreću se poslije pred hramovima i obično su ukrašeni hijeroglifima s pohvalama vladarima (Karnak, Luksor). – U Novoj državi razvio se tip ophodnoga hrama, do kojega se dolazilo alejom sfinga. Kroz ulazno pročelje, kojemu su bočno bile dvije građevine nalik na tornjeve, ulazilo se u četverokutno dvorište uokvireno trijemom sa stupovima. Nasuprot ulazu bilo je predvorje koje je vodilo u veliku dvoranu sa stupovima, iza koje je mala komora – svetište s likom božanstva. Od tog klasičnog tipa izdvajaju se terasasti hram kraljice Hatšepsut u Deir el-Bahriju i pećinski hram Amenofisa III. kraj Aswana. Karakteristike klasičnog hrama zadržali su i hramovi građeni u helenističko i rimsko doba (otok Fili kraj Aswana, Idfu, Dendera). Među najvažnije spomenike ubraja se kompleks Amonova svetišta u Karnaku, okružen visokim zidom od opeke s nekoliko vrata. Unutar toga kompleksa, koji je nastao kroz dva tisućljeća, nalazi se niz hramova: Amonov, Ozirisov, Ptahov i dr. Od Amonova hrama vodila je aleja sfinga do svetišta božice Maat (Amonove žene) u Luksoru. – Od svjetovnih građevina otkriveni su ostatci temeljâ, podova i popločenja vladarskih dvorova i palača u Tebi (Amenofis III.), Medinet Habuu (Ramses II.), Tell el-Amarni (Amenofis IV.) i Memfisu (Merneptah). U Tell el-Amarni otkopani su temelji naselja, građenih planski s pravilnom mrežom ulica i jednakim stambenim zgradama.
Plastika se jednako tako razvijala u sjeni ideje o zagrobnom životu. Statue su rađene kao pralik, simbol vječnoga života; njihova je monumentalnost naglašena strogom frontalnošću, zatvorenom kompozicijom i jednostavnim oblicima; naglašena je statičnost koju remeti neznatan pokret lijeve noge kod muških figura. Sačuvan je golem broj statua iz različitih razvojnih faza; one su često, kao i reljefi, obojene. Pretežito su to likovi vladara i dostojanstvenika te njihovih žena (npr. statue faraona Pepija I., Djosera, Ramsesa II., Tutmozisa III., Psametiha III.; statue princa Rahotepa i njegove žene iz doba IV. dinastije). Isprva manjih dimenzija, ta plastika katkad doseže goleme dimenzije (sfinga kraj Gize, IV. dinastija; statue Ramsesa II. na ulazu u pećinski hram u Abu Simbelu; tzv. Memnonovi kolosi u Tebi; Ozirisove statue u hramu u Karnaku). Osim te velike tipizirane plastike javlja se već rano i sitna realistička plastika – figure patuljaka, kuhara, vojnika, obrtnika, lađara itd. – stavljana u grobove dostojanstvenika kao pratnja u vječnost. U okviru rane realističke plastike ističu se likovi tzv. Šeik-el-Beleda i Pisara, a realizam se javlja u prikazivanju božanstva sa životinjskim likom (krava Hator, ovan Amon). Realističke tendencije javljaju se i kod monumentalne plastike već u početku Srednje države, da bi u doba Amenofisa IV. dosegnule vrhunac u umjetnosti Tell-el-Amarne (statua Amenofisa IV., glava njegove žene Nefertiti). Nakon tog razdoblja, egipatska se plastika vraća na stare oblike izražavanja, pa čak i na arhaističke tendencije, da bi konačno u doba helenizma potpala pod jak utjecaj grčke skulpture.
Egipatski reljef stilski se definitivno formirao već na čuvenoj paleti faraona Narmera (oko 2900. pr. Kr.). Značajke su reljefa plošnost i lišenost svakog perspektivnog skraćivanja; glava, noge i ruke dane su u profilu, a oko i trup sprijeda; likovi životinja prikazani su redovito u profilu. Reljefi, kojima su prekriveni zidovi hramova, grobnica i plohe stupova, poput slikovnica prikazuju sukcesivne faze jednoga događaja uz objasnidbene tekstove. Oni ilustriraju život Egipćana u svim njegovim očitovanjima – prizore svakodnevice (reljefi u hramu u Deir el-Bahriju koji prikazuju pohod kraljice Hatšepsut u Punt), kultne prizore (hram Setija II. u Tebi) i dr. U Novoj državi, pod utjecajem egejske plastike, susreće se povremeno perspektivno skraćenje. Reljefi su važni i kao vrela za proučavanje kulturne i političke povijesti Egipta.
Sačuvani spomenici monumentalnog slikarstva potječu još iz doba Stare države (zidne slike u jednom grobu u Medumu), a veći dio iz doba Srednje i Nove države. Neke se zidne slike ističu profinjenim crtežom. Općenito, slikarstvo ima ugl. iste značajke kakve ima i reljefna plastika. Katkad se u zidnom slikarstvu javlja i uspješno ostvaren krajolik (npr. prizori iz lova u grobnici Nahta u Tebi, pejzaž iz Punta u hramu u Deir el-Bahriju iz doba XVIII. dinastije). Izraziti realizam karakterističan je za slikarstvo u doba vladavine Amenofisa IV.
Do danas je sačuvan velik broj predmeta umjetničkoga obrta – posuđe od fajanse, alabastera, kamena i zlata, pokućstvo, predmeti od stakla, brončano oružje, zlatni nakit, ukrasni predmeti od bjelokosti i dr. Najljepši izbor takvih predmeta potječe iz Tutankhamonove grobnice. Njihove su značajke jednostavni oblici, funkcionalnost i tehničko savršenstvo.
Arapskim osvajanjima Egipta je ušao u sferu islamamske kulture. Najranije islamske građevine izravno su bile ovisne o sirijskim uzorima (El-Amrova džamija u Kairu, 642). Monumentalno graditeljstvo dosegnulo je punu zrelost za vladavine Fatimida (X–XII. st.), kada su podignute mnogobrojne džamije, medrese, karavan-saraji i raskošne rezidencije. Tip džamije s trijemovima čuvena je Ibn Tulunova džamija u Kairu (879), a njoj su srodne i druge dvije kairske džamije: El-Azhar (972) i El-Hakim (1013). Od bedema kojima je Kairo u tom razdoblju bio utvrđen, sačuvana su troja gradska vrata. U odnosu na prethodno razdoblje plastična je dekoracija postala bogatija: uz ukrase u štuku sve se češće javljaju plošno izvedene rezbarije u kamenu (natpisi, arabeske). Po ljepoti plastičnog ukrasa ističe se džamija El-Akmar u Kairu (1125). U drvorezbarskim radovima namijenjenima pretežito svjetovnim građevinama (dvor Fatimida u Kairu) i u mnogim minijaturama zadržali su se figuralni motivi, najčešće upleteni u bujne vegetabilne ukrase. Nastavlja se velika tradicija koptske primijenjene umjetnosti, ali se postupno podvrgava novim estetskim idealima plošnosti, stilizacije i ornamentalnoga bogatstva (keramika, tekstil). Od XIII. st. prevladava u egipatskom graditeljstvu težnja prema reprezentativnosti i monumentalnosti. Tip džamije s trijemovima postupno zamjenjuju građevine kompaktna volumena, sa snažnim plastičnim naglaskom kupole, svečanim portalima i mnogobrojnim minaretima. Istaknuti su spomenici te faze egipatskog graditeljstva: mauzolej Al-Šafija (1211), bolnica sultana Kalauna (1285), džamija sultana Hasana (1363), mauzolej Mameluka (XV. st.) i mauzolej sultana Kait-beja (1474) u Kairu. U razdoblju turske vladavine građevna djelatnost stagnira; među rijetkim monumentalnim građevinama iz toga razdoblja ističe se džamija Muhameda Alija (sredina XIX. st.) u staroj kairskoj citadeli, građena u duhu carigradskih uzora. – U drugoj polovici XIX. st. egipatsko graditeljstvo i urbanizam snažno su izloženi utjecajima Zapada – graditelj Ali Mubarak obnavlja Kairo u novome duhu, ruši srednjovjekovne građevine, otvara široke bulevare i trgove; istodobno se podižu nove građevine u karakterističnom neoislamskom stilu, izdvajaju se historicističke građevine bogato ukrašene elementima tradicionalne egipatske arhitekture: palača Gazira Juliusa Franza, 1831–1915; džamija al-Rifa’i, 1915; kedivske palače Antoinea Lascica, 1907–17 (sve u Kairu) te hotel Palace u Heliopolisu Ernsta Jaspara, 1906. Tijekom XX. st. egipatski arhitekti razvijaju vlastiti izraz koji grade na jeziku tradicionalne egipatske ruralne arhitekture (sušena opeka), a izdvajaju se Hassan Fathī, Abdel Wahid El-Wakil i Ramses Wissa Wassef (Kulturni centar u Harraniji, 1951–70; Muzej skulpture u Kairu, 1962). U drugoj polovici XX. st. dolazi do novog zamaha na svim umjetničkim područjima: grade se nove, moderno koncipirane četvrti Port Saida (os. nakon razaranja u ratu 1956), izrađuju se urbanistički planovi za rekonstrukciju Kaira (1955) i Aleksandrije (1958) pa se gradi niz naselja po suvremenim urbanističkim načelima (Kharga, Dakhla, Ismailiya, Mahala el-Kubra); 1980-ih grade se nova satelitska naselja kraj Kaira: Medina el-‘Ubūr, Medina ‘Āšir Ramadan i dr. Značajniji su graditeljski pothvati Nacionalni kulturni centar Koichira Sikidaje (1985) i Dječji kulturološki park Abdel Halim Ibrahima (1982–91). – Začetnici su moderne egipatske umjetnosti: kipar Mahmud Muhtar (1891–1934), autor monumentalnog spomenika »Buđenje Egipta« u Kairu, te slikari Ahmed Sabri (1896–1955), Muhamed Nagi (1888–1956) i Ragib Ayyad (1892–1980). Oni su stvarali u duhu suvremenih europskih umjetničkih pravaca, a mlađa generacija umjetnika traži pobude u domaćoj tematici, slikajući povijesne prizore s domoljubnom porukom, pejzaže ili narativno-anegdotske motive iz života egipatskog puka. – Prvi se muzej organizirao 1858. u Bulaqu, a od 1902. najveća svjetsku zbirka egipatske umjetnosti od prapovijesti do VI. st. čuva se u kairskom Egipatskom muzeju; Grčko-rimski muzej u Aleksandriji (osnovan 1892) čuva grčke, rimske i bizantske umjetničke spomenike; od 1912. u Muzeju islamske umjetnosti u Kairu pohranjeni su islamski umjetnički spomenici. God. 1931. osnovan je prvi Muzej moderne umjetnosti s djelima egipatskih i europskih umjetnika, 1991. kolekcija egipatske umjetnosti preselila se u Muzej moderne egipatske umjetnosti u sklopu Nacionalnoga kulturnog centra u Kairu.
Glazba
Najstariji izvori za povijest glazbe na tlu Egipta potječu iz III. tisućljeća pr. Kr. Bareljefi i primjeri zidnoga slikarstva, pisani izvori te očuvana glazbala pružaju bogato svjedočanstvo o glazb. životu tijekom faraonskoga razdoblja. Poznati su tako glazbala, ansambli, situacije u kojima se glazbovalo, plesni pokreti, recepcija glazbe i plesa, pa čak i imena pojedinih glazbenika, a dvojbenim ostaje pitanje je li glazba bila jednoglasna ili višeglasna. Glas je imao primat, a među glazbalima su bili zastupljeni sistrum, kastanjete, tamburin, harfa, lira, lutnja, uzdužne i poprečne flaute, svirale s udarnim jezičkom, trublje i druga glazbala. Pripadnici Koptske crkve sebe smatraju baštinicima glazb. naslijeđa iz razdoblja staroga Egipta. O glazbi i plesu u islam. razdoblju egip. povijesti svjedoče prikazi na keramici, drvorezi, minijature u rukopisima i literarni izvori.
Folklornu tradicijsku glazbu modernog Egipta (mūsīqā ša‘biyya) moguće je razlikovati s obzirom na pojedine regije: od oaze Siwa na zapadu, sa znatnim udjelom berberskoga stanovništva, preko oaze Baharija s pretežito beduinskim stanovnicima i regije od Asyūta do Qene s felasima do Istočne pustinje s hamitskim nomadima (Ababda, Bišarin) i juga s ostatcima nubijskih zajednica Kunuz i Fadiča. U cjelini gledano, na sjeveru prevladavaju modalni nizovi, u dolini Nila nešto je izrazitija dijatonika, a na jugu (Nubija) dominira pentatonika. Među aerofonskim glazbalima zastupljeni su šalmaj mizmār, često uz pratnju velikog bubnja, te mnogobrojna glazbala tipa flaute i klarineta načinjena iz trske (argūl s cijevima nejednake dužine). U skupini kordofonskih glazbala ističe se gudačka lutnja rabāb za pratnju epskih pjesama, a i plesova. Najraširenija su membranofonska glazbala vazasti bubanj darabuka i tamburin duff.
Gradska svjetovna glazba (mūsīqa ‘arabiyya) izravno proizlazi iz klasične arapske glazbe, a temelji se na sustavima melodijskih (maqāmāt) i metroritamskih obrazaca (iqā‘āt). Karakteristična su glazbala lutnja ‘ūd, citra qānūn, flauta nay i tamburin riq, koja se obično nalaze ili u komornom sastavu (taẖt) zajedno s violinom (kamān) ili u orkestru (firqa) u okruženju eur. simfonijskog instrumentarija. Među pojedincima koji su toj glazbi priskrbili ugled diljem arapskog svijeta ističe se pjevačica Um Kult-um (1904–75) te skladatelj i pjevač Muhamad ‘Abduwahhāb (1910–91). Egip. skladatelji u području zapadne klasične glazbe dijelom se oslanjaju na tradiciju klasične arapske glazbe, koja je, uz folklornoglazbeni utjecaj, zamjetna i u modernoj egipatskoj popularnoj glazbi. Na visokoškolskim ustanovama predaju se i arapska i europska klasična glazba.
Film
Javlja se razmjerno kasno (oko I. svjetskog rata); prvi (kratkometražni) igrani film snimljen je 1918., prvi filmski studiji utemeljuju se 1920-ih u Aleksandriji. Film se počinje respektirati tek u zvučnome razdoblju – zbog visokog postotka nepismenih i uspjeha glazbenih filmova; populariziranjem arapskih pjesama i plesova egipatska kinematografija postala je vodeća u arapskome svijetu. Prva realističkija djela snimaju se nakon 1940., a potkraj 1950-ih javlja se naraštaj redatelja školovanih u inozemstvu, orijentiranih na društvenu tematiku; Abou Seif (Abū Sayf; 1915–96) i Youssef Chahine (Yūsuf Šāhīn; 1926–2008) stekli su i međunarodni ugled. Međutim, glazbeni filmovi kao i melodrame i dalje pretežu brojem i komercijalnim domašajima.
