Bliski istok, političko-geografski naziv za područje sjeveroistočne Afrike i jugozapadne Azije. Identičan je britanskom nazivu Srednji istok (engl. Middle East). Naziv potječe iz doba ekspanzije Britanskog imperija, kada su se pojedini dijelovi svijeta označivali prema geografskom položaju s obzirom na Veliku Britaniju. Europocentrični naziv Prednji istok za to područje javlja se rjeđe, uglavnom u literaturi starijeg datuma. Bliskom istoku pripadaju Turska, Sirija, Libanon, Cipar, Izrael, Jordan, Egipat, Irak i sve države Arapskoga poluotoka (Bahrein, Jemen, Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati). Katkad se u zonu Bliskog istoka ubrajaju još i Iran i Afganistan. Nakon 1945. političke prilike na Bliskom istoku primarno određuje Arapsko-izraelski sukob. Regionalna dekolonijalizacija dovršava se ostvarivanjem neovisnosti Transjordanije 1946 (danas Jordan), Libije 1951., Sudana 1956., Cipra 1960., Kuvajta 1961., Južnog Jemena 1967. te Bahreina, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata 1971. U osamostaljivanju je izražen mobilizirajući utjecaj arapskog nacionalizma i islama, ali dugoročno nije rezultirao arapskim političkim jedinstvom i regionalnom stabilnošću (→ arapi). Izveden je niz državnih udara tijekom 1950-ih (Egipat, Iran, Sudan, Irak) i 1960-ih (Turska, Sirija, Sjeverni Jemen, Irak, Libija, Sudan). Bliskoistočni izvori nafte i plina postaju globalno značajni, a SSSR i SAD ostvaruju regionalna savezništva i vojna uporišta (neizravno se sukobljavaju u četvrtome arapsko-izraelskom ratu 1973). Arapske države dugotrajno se polariziraju na revolucionarne (Libija, Egipat, Sirija, Irak i dr.), vojno ovisne o SSSR-u i sklone panarabizmu te na tradicionalne (Jordan, Saudijska Arabija, Kuvajt i dr.), uglavnom monarhije koje politički podupire SAD. Osim arapsko-izraelskog sukoba, bilo je i mnogo drugih geopolitičkih sporova među bliskoistočnim državama, pa u 1970-ima granične sporove imaju Sirija i Jordan, Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati, Irak i Kuvajt, Oman i Sjeverni Jemen, Libija i Egipat te Sjeverni i Južni Jemen. Istodobno dolazi do podjele Cipra (1974) te građanskog rata u Libanonu (1975). Revolucija u Iranu i egipatsko-izraelski mir (1979), kao i ratovi Iraka protiv Irana (1980–88) i Kuvajta (1990–91), politički mijenjaju Bliski istok novim utjecajima i regionalnim suparništvima. Arapske podjele produbljuje egipatsko priznavanje Izraela (kao i jordansko 1994), dok ideološki utjecaj islamske revolucije u Iranu i geopolitičke ambicije Iraka upućuju niz arapskih država na političku i sigurnosnu suradnju (također je uspostavljaju Izrael i Turska sredinom 1990-ih). Nakon raspada SSSR-a ruski geopolitički interesi prema regiji znatno su reducirani i uglavnom svedeni na trgovinu oružjem. Preostali utjecaj i uporišta SAD-a u Turskoj, Saudijskoj Arabiji, Bahreinu i drugdje sve više osporavaju islamističke skupine aktivne širom Bliskog istoka. Gospodarski i geopolitički interesi motiviraju prisutnost SAD-a, koji ostaje angažiran u arapsko-izraelskom mirovnom procesu (→ palestina). Regionalnu sigurnost opterećuje i problem Kurda (koji zahvaća Tursku, Irak i Siriju) te pojedini teritorijalni sporovi i unutarnji sukobi (Turska, Libanon, Izrael, Cipar, Irak, Iran, Jemen, Sudan i dr.). Početkom 2000-ih znatne su geopolitičke promjene s vojnom intervencijom SAD-a i saveznika u Afganistanu (2001) i Iraku (2003), te s osamostaljenjem Južnog Sudana (2011). Masovni prosvjedi od 2011. rezultirali su padom režima u Egiptu (potom izbornom pobjedom islamističkih stranaka) i Libiji u kojoj je nakon oružanih sukoba uspostavljena nestabilna prijelazna vlast (pobjeda libijskih pobunjenika omogućena je vojnim sudjelovanjem NATO-a, uglavnom britansko-francuskim). Prosvjedi u Siriji (od 2011) prerasli su u oružanu pobunu s neizravnim sučeljavanjem Rusije (koja podržava sirijski režim) i više zapadnih i islamskih zemalja (predvođenih SAD-om) koje pomažu pobunjeničke snage. Istodobno su (2011–12) u pojedinim zemljama nastavljene sunitsko-šijitske napetosti (Bahrein, Irak, Saudijska Arabija i dr.). Regionalnu nestabilnost početkom 2000-ih potiče i američko-izraelsko sučeljavanje s Iranom (posebno oko iranskoga nuklearnog programa).
