Kairo (arapski Al-Qāhira [~ qa:'ɦira]), glavni grad Egipta, najveći grad arapskoga svijeta i najveći grad u Africi; 9 153 135 st. (2017), metropolitansko područje Velikoga Kaira (obuhvaća Gizu, Helvan, Šubra el-Hejmu i dr.) ima 20 236 476 st. Razvio se 20 km južno od početka delte Nila i 210 km od Aleksandrije, na raskrižju putova prema sjevernoj Africi i susjednomu azijskom kopnu. Povijesna jezgra grada s mnogobrojnim spomenicima iz bizantskoga, arapskoga i osmanskoga razdoblja leži na desnoj obali Nila, a moderne gradske četvrti s upravnim i kulturno-umjetničkim ustanovama, luksuznim hotelima i rekreacijskim površinama, izgrađenima za francuske i britanske vladavine, protežu se uz obje obale Nila i na njegovim dvama riječnim otocima. Stanovništvo Kaira raste vrtoglavom brzinom. U razdoblju od 1800. do 2006. broj stanovnika povećao se više od 38 puta; godine 1800. imao je 200 000 st., 1900. godine 600 000 st., 1937. godine 1 312 096 st., 1947. godine 2 090 654 st., 1996. godine 6 789 479 st., 2006. godine 7 740 018 st. Uz domaće stanovništvo velik je broj Grka, Talijana, Židova, Berbera, Sirijaca, Turaka, Armenaca i dr. U sirotinjskim četvrtima (slamovi) na istočnome rubu grada živi nekoliko milijuna stanovnika koji su se onamo doselili iz ruralnih područja i iz područja evakuiranih u doba egipatsko-izraelskih ratova. Kairo je egipatsko kulturno središte: uz muslimansko sveučilište al-Azhar (osnovano 970), američko sveučilište (osnovano 1919) i mnoga druga, ondje su i mnoge ustanove za proučavanje stare egipatske i arapske kulture: Egipatski muzej (osnovao ga 1858. Auguste Mariette), Koptski muzej, Muzej arapske umjetnosti, Vojni muzej, Egipatska knjižnica (osnovana 1869) i dr. Stari dio grada obiluje vrijednim spomenicima stare islamske arhitekture i uvršten je 1979. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. Sačuvane su, među ostalim, citadela sultana Saladina, gradska vrata iz doba Fatimida, mnogobrojni nadgrobni spomenici, bazari, medrese i nekoliko stotina džamija (ističu se Ibn Tulunova iz IX. st., al-Azhar iz X. st., al-Akmar iz XII. st., sultana Hasana iz XIV. st.). Snažna metalna (automobili, zrakoplovi i dr.), kemijska (umjetno gnojivo i dr.), drvna, tekstilna i prehrambena industrija; izdavačka djelatnost i filmska industrija, mnogobrojni obrti. Važno je financijsko (banke, burze, osiguravajuća društva) i jako turističko središte. Najveće je egipatsko cestovno i željezničko raskrižje, s najstarijom podzemnom željeznicom u Africi (od 1987) koja povezuje cjelokupno metropolitansko područje; međunarodna zračna luka je u Heliopolisu (14,4 milijuna putnika, 2009). – Na području današnjega Kaira tijekom povijesti bilo je podignuto nekoliko naselja, oko kojih su se razvile današnje gradske četvrti. Oko 1200. pr. Kr. babilonski ratni zarobljenici podignuli su ondje naselje Babilon, koje su Rimljani pretvorili u vojni logor; 641. osvojili su ga Arapi. Na južnome rtu otoka Roda (Ar-Rawḍa) izgrađena je oko 715. postaja za mjerenje vodostaja Nila. Gradska četvrt Askar (Al-‘Askar) razvila se oko rezidencije abasidskih namjesnika (750–866), dok je četvrt Katai (Al-Qaṭā’i‘) s Ibn Tulunovom džamijom nastala za dinastije Tulunida (868–883). Jezgra današnjega Kaira počela se razvijati 969., kada je Džauhar ben Abdallah, vojskovođa Fatimida, podignuo ondje vojni logor (misr) Kahiru (Miṣr al-Qāhira: grad pobjedonosnog planeta Marsa). Za vladavine Fatimida (969–1171), Ajubida (1171–1250) i Mameluka (1250–1517) Kairo se isticao bogatstvom i raskošnim građevinama, a središtem islamskoga svijeta postao je otkako su Mongoli razorili Bagdad 1258. Godine 1087–92. bio je podignut kameni zid sa 60 gradskih vrata (sačuvani ostatci), 1176. ajubidski sultan Saladin počeo je gradnju citadele. Oko 1340. Kairo je imao približno pola milijuna stanovnika i bio je najveći grad na svijetu. Nakon 1517., kada su ga zaposjeli i opljačkali Osmanlije, važnost i ugled grada počeli su naglo opadati. Za Napoleonove egipatske ekspedicije (1798–99) Kairo je bio u vlasti Francuza do 1801., kada ga je zauzela osmanska i britanska vojska. Napredak i planska izgradnja modernoga grada slijedili su nakon što ga je 1811. Mehmed Ali proglasio egipatskom prijestolnicom. Izgradnja Sueskoga kanala i željezničke veze s Aleksandrijom dali su novi poticaj razvoju grada, koji je 1882–1922. bio pod britanskom kontrolom. Potkraj XIX. st. razvio se u svjetski grad, izgrađen prema uzorima u zapadnoeuropskoj arhitekturi i urbanizmu. Pošto je 1922. Egipat proglasio neovisnost, Kairo je postao prijestolnica Kraljevstva Egipta. U II. svjetskome ratu bio je važna saveznička vojna baza, središte za opskrbu armija na libijskome bojištu i sjedište savezničkoga zapovjedništva za Srednji istok. Od ožujka 1945. u Kairu je i sjedište Arapske lige. Nakon završetka II. svjetskoga rata britanske su se postrojbe zadržale u gradu sve do svibnja 1946. Nakon egipatske revolucije 1952., u kojoj je srušena monarhija, Kairo je prijestolnica Arapske Republike Egipta i kulturni centar arapskoga svijeta.
