Fatimidi, muslimanska šijitsko-ismailitska dinastija (909–1171). Utemeljio ju je tobožnji potomak najmlađe Muhamedove kćeri Fatime Ubajdullah al-Mahdi (‘Ubayd Allāh al-Mahdī; vladao 909–934), koji je 909. zauzeo područje današnjih Tunisa i Libije te istočnog Alžira, zbacivši s vlasti dinastiju Aglabida, a 910. uzeo naslov kalifa i tako izazvao vjerski rascjep među muslimanima. Fatimidsku vlast priznala je 916. i Sicilija, iako su njezini upravitelji već od sredine X. st. pa sve do normanskog osvajanja (1091) vladali zapravo samostalno. Prva desetljeća nove dinastije obilježio je niz unutarnjih sukoba i pobuna te nekoliko neuspješnih pokušaja zauzimanja Egipta (913–915., 919–921 i 935). Četvrti fatimidski vladar, Ubajdullahov praunuk Muiz (al-Mu‘izz; vladao 953–975), uspio je uz pomoć generala Džauhara bih Abdullaha stabilizirati državu te osvojiti 969. Egipat, nakon čega je 973. prenio prijestolnicu u novoosnovani Kairo. Fatimidi su potom proširili vlast i na Palestinu i Siriju, iako su obje regije ostale poprište stalnih borbi. Približno od 971. sveti gradovi Meka i Medina, a od 987. i vladari Jemena priznavali su fatimidski suverenitet. Muizov unuk, kalif Hakim (vladao 996–1021) progonio je kršćane, Židove i sunite, tolerirao pojavu milenarističkih inačica ismailizma te odlučio razdvojiti vjersku i svjetovnu vlast što je međutim nakon njegove smrti onemogućeno dvorskim udarom u kojem je na vlast došao njegov nećak Zahir (aẓ-Ẓāhir; vladao 1021–36). Period slabljenja države započeo je za duge vladavine Zahirova sina Mustansira (al-Mustanṣir; vladao 1036–94). Gospodarske depresije, razdoblja gladi (najveće 1067–72), unutarnji sukobi vojno-plemenskih frakcija te napadi Seldžuka gotovo su doveli do propasti dinastije. Vojskovođa Badr (Badr al-Ğamālī), poslije imenovan vezirom, ušao je na Mustansirov poziv 1073. u Kairo i spasio državu, ali je zauzvrat započeo razdoblje u kojem su do kraja dinastije vlast u Fatimidskom Kalifatu uglavnom držali veziri. Do kraja XI. st. Fatimidi su izgubili sjevernu Afriku zapadno od Cirenaike te Siriju, a u Palestini su zadržali tek nekoliko priobalnih uporišta (Askalon, Bejrut, Tir, Sidon i Akru). Iako su u dolasku križara potkraj XI. st. vidjeli prigodu da osnaže svoju vlast, a križarske države iskoriste kao tampon-zonu, do sredine XII. st. Fatimidi su izgubili preostale posjede u Palestini, zadržavši tek Egipat i Cirenaiku. Nakon daljnjih desetljeća borbi za vlast nad državom tijekom kojih je posljednji kalif koji je imao stvarnu moć bio Hafiz (al-Ḥāfiẓ; vladao 1132–49), posljednjega Fatimida Adida (al-‘Āḍid; vladao od 1160) svrgnuo je s prijestolja 1171. njegov vezir Saladin, koji je nominalno obnovio vlast Abasidskoga Kalifata i osnovao dinastiju Ajubida.
Iako je vladavina Fatimida bila obilježena nizom unutarnjih sukoba te dugim periodom slabljenja, ujedno je tijekom druge polovice X. i prve polovice XI. st. donijela značajan gospodarski i intelektualni prosperitet. Stabilna administracija omogućila je gospodarski razvoj, a povoljan geografski položaj Egipta kao središta države procvat trgovačke aktivnosti koja je sezala do Indije i svih većih mediteranskih luka. Književnost (posebno poezija), vjerska učenost (šijitsko-ismailitska), umjetnost, a i znanost (matematika, astronomija, medicina) razvijali su se pod pokroviteljstvom dinastije. Također, uz iznimku Hakima, fatimidski kalifi bili su vjerski tolerantni. Nakon pokušaja političko-revolucionarnih pokreta poput karmata, Fatimidi su prva dinastija u islamskoj povijesti koja je uspjela stvoriti snažnu ismailitsku šijitsku državu. Njezin gubitak izazvao je među ismailitskim šijitima nastanak nasilnijih pokreta poput asasina.
