ismailiti (arap. al-Ismā‘īliyya), islamska šijitska sljedba, nastala u VIII. st. kao tajno naučavanje; počeo ju je širiti Abdallah ibn Maimum u IX. st. Za razliku od imamita (koji u red proroka ubrajaju 12 imama), zaustavljaju se kod sedmog imama, potomka Alijeva, Ismaila ibn Džafera (Isma‘īl ibn Ğa‘far; u. 763), pa se zbog toga njihova sljedba i naziva ismailija ili sabija, tj. šijiti ‘sedmaci’ (arap. sab‘a: sedam). Nekoć su bili smatrani ekstremnim šijitskim krilom; oni nastoje dati ezoteričko tumačenje Kurana i imama smatraju emanacijom inteligencije koja stvara svijet a proizlazi iz nepristupačnoga Boga. Njihovo se naučavanje udaljuje od prvotnoga Muhamedova, jer sadrži mnoge elemente neoplatonizma, gnosticizma i budizma. U kozmogoniji su naučavali 7 stupnjeva emanacije: 1. Bog, 2. sveopći um, 3. sveopća duša, 4. pratvar ili pramaterija, 5. prostor, 6. vrijeme, 7. svijet zemlje i čovjeka. Svijetu je dano 7 proroka zakonodavaca: Adem (Adam), Nuh (Noa), Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Isa (Isus), Muhamed i Muhamed al-Tani, Ismailov sin. Ismailiti su slali propovjednike po cijelom islamskom svijetu; oni su propovijedali ezoterični nauk (batin). Vjerujući u seljenje duša, očekivali su brz povratak Ismaila kao mahdija. Pomagani antifeudalnim težnjama seljaka, dugo su imali borbeno-politički značaj; od njih potječe pokret karmata od IX. do XI. st., osvajanje vlasti u Siriji i Egiptu od Fatimida u X. st. i akcije asasina od XI. do XIII. st. Od XI. st. razdvojili su se u tri skupine: istočne (koji nisu više »sedmaci« jer priznaju imamsku lozu do sadašnjega age kana u Indiji, Afganistanu i Tadžikistanu), zapadne (Egipat, Jemen) i druze (Libanon, Sirija, Palestina). Danas ima oko 20 mil. ismailita, razasutih po Dalekom i Bliskom istoku i Africi (u Indiji, Pakistanu, Iranu, Siriji, Tanganjiki, Keniji, Ugandi i dr.). Od XVIII. st. vjerski i politički vođe ismailita nose titulu aga-kan (osnivač dinastije Abu a1-Hasan, poglavar Kermana); smatraju se potomkom Muhamedovim (od kćeri Fatime).
