Saladin (arapski Yūsuf bin Ayyūb Ṣalāḥ ad-Dīn [ṣala:ḥud:i:'n]), egipatski i sirijski sultan (Tikrit, Irak, 1138 – Damask, Sirija, 4. III. 1193). Osnivač dinastije Ajubida. Obrazovao se na dvoru sirijskoga vladara Nuredina u Damasku. Naslijedivši svojega strica Širkuha na mjestu Nuredinova vezira u Egiptu (1169), branio je Egipat od napada križara iz Jeruzalemskoga Kraljevstva. Godine 1171. zavladao je Egiptom, a nakon Nuredinove smrti preuzeo je vlast u Damasku (1174), zagospodario Alepom (1183) i Mosulom (1186). Ujedinivši pod svojom vlašću Egipat, veći dio Sirije, Hidžaz i gornju Mezopotamiju, proglasio se sultanom Egipta i Sirije. Nakon 1183. više se puta sukobio s križarima, a 1187. napao je Jeruzalemsko Kraljevstvo i osvojio Jeruzalem (2. X). Time je potaknuo Treći križarski rat (1189–92). Engleski kralj Rikard I. Lavljega Srca natjerao ga je na povlačenje i preoteo mu Akru (Akko; 1191). Na temelju sporazuma, koji je s Rikardom postigao u Ramli (1192), Jeruzalem je ostao u islamskoj vlasti, ali je bio otvoren za kršćanske hodočasnike, dok je križarsko kraljevstvo bilo svedeno na uzak obalni pojas od Tira do Jafe. Prije smrti razdijelio je vlast među sinovima i braćom. Za svoje vladavine dao je sagraditi mnoge građevine, utvrde, puteve i nasipe. U srednjovjekovnoj tradiciji ostao je zapamćen kao uzoran vladar i vitez, pa je ušao i u literaturu Zapada (Ernoulova kronika, Pripovijesti ménestrela iz Reimsa, Il Novellino, Danteova Božanstvena komedija, Boccacciov Decameron).
