kalif (arap. ẖalīfa: nasljednik, zamjenik), vrhovni vjerski i politički poglavar islamske zajednice, Muhamedov nasljednik. Bio je predvoditelj u molitvi (imām), duhovni poglavar vjernika (amīr al-mu’minīn) te nasljednik Božjega poslanika (ẖalīfat rasūl Allāh). Posljednji od naslova nosio je prvi Muhamedov nasljednik Abu Bakr (632–634), koji se, kao i njegovi nasljednici Omar I. (634–644), Osman (644–656) i Ali bin Abi Talib (656–661), nazivao »pravovjernim« kalifom i stolovao je u Medini. Naslov »poglavara vjernika« prvi je nosio Omar I. Nakon Alijeva ubojstva kalifom je postao Muavija I. (661–680) iz dinastije Omejida (661–750), iz koje je 14 kalifa stolovalo u Damasku. Šijiti su smatrali prvu trojicu »pravovjernih« kalifa te nakon njih Omejide uzurpatorima te časti, tvrdeći da ona pripada Aliju, kojega je u šijitskoj tradiciji kalifom imenovao sam Muhamed, a nakon Alijeve smrti isključivo njegovim potomcima, imamima. Za razliku od »pravovjernih« kalifa, omejidski su kalifi bili ponajprije svjetovni vladari upućeni na osvajanje novih teritorija. Protiv Omejida i njihove orijentacije digli su se u Perziji Abasidi, potomci Muhamedova strica Abasa, čime su prvi put nakon Muhamedove smrti vjersku i političku vlast vratili hašimidskomu rodu. Iako su u početku mnogi istaknuti šijiti poduprli abasidsku revoluciju vjerujući da će tako biti ispravljena povijesna nepravda, a kalifat biti vraćen Alijevoj lozi, vladavina Abasida nije opravdala njihova očekivanja. Abasidska dinastija (750–1517) dala je čak 61 kalifa, od čega je jedan (Saffah) stolovao (750–762) u Kufi, 38 u Bagdadu (762–1258), a 22 u Kairu (1261–1517). Abul-Abas pobijedio je na rijeci Zab, pritoku gornjega Tigrisa, Mervana II. (744–750), posljednjega kalifa iz dinastije Omejida, i sam uzeo titulu kalifa. Međutim, član omejidske dinastije Abdur-Rahman osnovao je u Córdobi samostalnu državu (756–1031) koju je njegov nasljednik Abdur-Rahman III. (929–961), proglasivši se 929. kalifom, podignuo na rang kalifata. Rezidencija Abasida bila je najprije Kufa na rijeci Eufratu, a od 762. novoosnovani Bagdad. Središnji položaj Sirije i dominantan utjecaj grčkog jezika i kulture te bizantske političke tradicije (Muavija kao »arapski Cezar«), u vrijeme Abasida zamjenjuje središnji položaj Iraka, a primat zadobiva perzijski jezik i kultura te oživljavanje sasanidske političke tradicije. Iz te je dinastije bio i kalif Harun ar-Rašid (786–809), za čije je vlasti počelo slabjeti jedinstvo države a jačati vlast pokrajinskih namjesnika, koji su u pojedinim pokrajinama (Tunis, Egipat, Sirija, Perzija, Horasan) postali nasljedni dinasti. Istodobno je na dvoru zavladala tjelesna straža, koju su činili mameluci, bivši turski robovi. Osamostaljivanje pokrajina dovelo je do toga da su kalifi na kraju vladali samo Bagdadom i njegovom okolicom, sve dok Bagdad nisu 1258. zauzeli Mongoli, koji su kalifa Mustasima (1242–58) smaknuli. – Jedan od Abasida, Mustansir, izmaknuo je (1261) pokolju, pobjegao u Egipat i stavio se pod zaštitu mamelučkoga sultana Baibarsa I. (1260–77). Ondje se, od 1261., nastavila dinastija Abasida, koja je, pod vrhovništvom Mameluka, nosila naslov kalifa, ali bez neke stvarne vlasti. Abasidski kalifat u Egiptu trajao je do 1517., kada su Osmanlije podvrgnuli Egipat svojoj vlasti i kada je sultan Selim I. Okrutni prisilio posljednjeg abasidskoga kalifa Mutavakkila III. da se u njegovu korist odrekne kalifskoga naslova. Ustanova kalifa prenesena je te godine iz Kaira u Istanbul. Za slabljenja osmanske vlasti u XVIII. i XIX. st., pokušala je turska diplomacija postići da sultan obnaša dužnost kalifa kao vjerskoga poglavara po uzoru na papu u Katoličkoj crkvi i careve u pravoslavnim zemljama. Svoju kalifsku vlast posebno je isticao sultan Abdul-Hamid II. (1876–1909), osobito u Bosni i Hercegovini nakon okupacije (1878). Pod Mustafom Kemal-pašom turska je Narodna skupština 1922. svrgnula posljednjega sultana Mehmeda VI. i prihvatila za kalifa kraljevića Abdul-Medžida II. (1922–24). Narodna skupština u Ankari ukinula je 3. III. 1924. turski kalifat. Odmah zatim Husejn bin Ali, kralj Hidžaza i šerif Meke, proglasio se kalifom, ali ga je već u jesen 1924. protjerao Ibn Saud, prisilivši ga da se odrekne i hidžaskoga kraljevstva i kalifata. Muslimani u Indiji nastojali su da se kalifat ponovno uspostavi, ali je tzv. Kalifatski kongres u Kairu 1926. donio rezoluciju prema kojoj je ideja nacionalizma kod muslimanskoga naroda utjecala na ukinuće kalifata, kojemu je izvorni smisao bio povezivanje muslimanskih zemalja. Teroristička skupina dotad poznata kao Islamska država Iraka i Šama (Levanta) proglasila je 29. lipnja 2014 (početak ramazana 1435) kalifat. Tek je nekoliko terorističkih skupina razasutih diljem svijeta prisegnulo na vjernost njezinu čelniku.
